17. Ovo nije naš rat

U diplomatskom životu je svaki posjet iz svoje zemlje odgovarajućim partnerima u zemlji službovanja događaj od posebnog značaja, koji podiže temperaturu u diplomatsko-konzularnom predstavništvu, jer stavlja na probu čitav mehanizam, posebice diplomatski sastav dkp-a. Specifukum te posljednje „diplomatske godine“ u preostalom životu umiruće SFRJ ogledao se u bezbrojnim posjetama „republikanaca“, dakle predstavnika jugoslavenskih republika koje su se razdruživale na tipičan balkanski način, s pucanjem i umiranjem. Jedino su „federalci“ bili sve rjeđe u posjetu Bonnu, s njima se više nije htjelo ili imalo o čemu razgovarati…

***

Budući da sam bio „savjetnik za štampu i kulturu“ u Amabasadi u Bonnu samo sam zahvaljujući slomljenoj nozi i boravku u bolnici u Troisdorfu mogao propustiti u kolovozu 1991. legendarni posjet Vlatka Jovanovića, srbijanskog ministra vanjskih poslova, inače bi se naslušao njegovih laži koje je izgovarao kao da u njih vjeruje. A nagledao bi se i obožavanja „vjernika“ u Ambasadi, onih koji i ne pomišljaju da „njihovi“ ne mogu imati pravo, ili da upravo „njihovi“ čine i najveće zločine. Bio sam sretan što sam propustio Jovanovićev posjet, ali i žalio što nisam nazočio anegdotalnom nastupu prvog tajnika Dušana Bogdanovića prema „svojima“. Za „njih“ se ne zna, jesu li više bili šokirani Duletovom „antiratnom pričom“ ili originalnim doprinosom diplomatskomu protokolu – uvođenjem ljetnoga ležernog šorca i lagane kratke majice kao odjeće za prijem. Dušanu Bogdanoviću je bilo dosadilo nadmudrivati se s „Pukovnikom“ i njegovim ljudima u Ambasadi kao i s bivšim prijateljima u Beogradu, u republičkim i federalnim organima, pa je odlučio da im „direktno u brk“ kaže što misli o njihovoj politici, njihovom „jugoslavenstvu“, njihovom ratu i „obrani srpstva“. Oni su razumjeli pa će ga samo par mjeseci poslije, kada i definitivno preuzmu sve ključne poluge u federalnim institucijama, opozvati i poslati u višegodišnji egzil. Dušan ih je, zapravo, isprovocirao, ne želeći kao častan čovjek biti s njima…

Ali, spomenutog ministra Vlatka Jovanovića, pjesnika među diplomatima zemlje „koja nije bila u ratu“, nadasve nježnu i suptilnu prirodu, nisam mogao izbjeći u njegovom drugom posjetu Bonnu, neposredno pred  moje napuštanje jugoslavenske ambasade. Sjećao sam ga se kao mirnog i staloženog načelnika uprave u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, ljubitelja šaha, cijenjenog među kolegama u doba mira, pa sam bio šokiran kako on i slične suptilne duše pravdaju barbarstvo, dok gore sveučilišne biblioteke i tisućugodišnji arhivi, pa i čitavi gradovi-spomenici, dok umiru  ljudi sličnog jezika i kulture, dok se krikovi žena i djece propinju u nebo. Može li se pristajanje na sve to objasniti željom da se bude na vlasti, da se ima moć, da se „služi svome narodu“, pa makar i na putu u pakao…?  U mojim zapamćenjima na drugi posjet ovoga Slobinog „ministra“, kojemu je smisao ovakvog „patriotskog“ angažmana pojasnio njegov politički drug i brat, „pjesnik i psihijatar“, kao i njihovom zajedničkomu gazdi, „mitu koji hoda“, ostala je urezana zaprepašćenost novinara iz cijelog svijeta bezočnim i ciničnim pristupom krvavom ratu. U Jovanovićevoj verziji, svi su bili krivi za ubojstvo velike zemlje, izuzev režima čiji je on predstavnik. A prijem u Ambasadi je – i pored truda da se na njemu pojavi što više ljudi iz javnog života i diplomatskog kora – mogao pružiti zadovoljštinu samo „vjernicima“ u Ambasadi i izmanipuliranoj srpskoj koloniji u Bonnu. Prijem u čast nečasnog čovjeka govorio je više nego gomila riječi o izopćenosti Srbije iz ozbiljnih političkih procesa u Europi i svijetu.

Slovensku političku delegaciju mogao sam – zajedno s drugim kolegama – doživjeti  takorekući samo u prolazu, neposredno pred Ambasadorov odlazak. Gledajući izbliza u bradatoga, nadmenog „novodemokratu“ Dimitrija Rupela, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, bio sam po stoti put uvjeren da Slovenci moraju biti zahvalni Milanu Kučanu i njegovim socijaldemokratama, prvim reformiranim komunistima na Balkanu što su „jeftino“ prošli u velikosrpskoj agresiji na njihovu zemlju. Iz govora slovenskih „novodemokrata“ tipa Rupela i Janše naslućivao se nacionalizam i provincijalizam na „alpski način“. Među članovima slovenske delegacije bio je i moj beogradski prijatelj, Portparol, ali sada u poziciji glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova Republike Slovenije.

Delegacije iz Hrvatske su u pravilu zaobilazile ambasadu SFRJ tijekom posjeta Bonnu, ali su hrvatski kadrovi ostajali u jugoslavenskim predstavništvima i par mjeseci poslije čina međunarodnog priznanja Hrvatske. U Bonnu je do kraja siječnja l992. godine, primjerice, ostao kolega Ivan Zbašnik, zadužen za ekonomske poslove, a u više generalnih konzulata i konzulata u SR Njemačkoj bili su i još neki „hrvatski kadrovi“. Skoro svi su bili pozvani prihvatiti služiti „zemlju u ratu“, pa čak i hrvatski Srbi-diplomati, ali su oni većinom optirali za Jugoslaviju. Hrvatski diplomati su u pravilu prelazili iz jugoslavenskih dkp u hrvatska, ali su neki uskoro i odlazili iz hrvatske diplomacije, ne mogavši podnijeti „desnilo“ koje je zahvatilo Pantovčak. Tako je i Ivan Zbašnik samo kratko proboravio u hrvatskoj diplomatskoj mreži. Novu hrvatsku „pozicijsku“ i „opozicijsku“ političku elitu  mogli smo Drago i ja posmatrati u ožujku l992. godine „uživo“ tijekom njihova nastupa u središnici CDU-ove zaklade (Konrad Adenauer Stiftung) u Sankt Augustinu pored Bonna. Bilo je to prvo gostovanje hrvatske političke elite poslije čina međunarodnog priznanja Hrvatske. Ostavljajući po strani pomiješana osjećanja nas obojice, jednog podrijetlom iz Hrvatske, a drugoga hrvatskog podrijetla, dominantno u mojem sjećanju je zabilježeno da su svi  hrvatski političari, s izuzetkom predstavnika SDP-a Hrvatske, vrlo unisono vodili propagandni rat, pa su ljubazni domaćini morali upozoriti da se takav način razgovora ostavi za „domaće uporabe“, a da bi ovdje bilo važno čuti kako se misle preboljeti ratne rane i ožiljci, razmišlja li se o aboliciji, o europskim standardima za zaštitu manjina i ljudskim pravima. Samo iz izlaganja mojega nekadašnjeg profesora socijalne psihologije dr. Ivana Šibera nazirala se nada da bi Hrvatska mogla skoro „doći sebi“, da bi se mogla „tranzitirati“ u normalnu europsku zemlju, te izbjeći „balkansko prokletstvo“ izolacije…

Makedonija je bila jedina jugoslavenska republika koja, igrom slučaja, nije imala u ambasadi SFRJ  „svoga“ predstavnika, ali se u njoj činilo sve da se i makedonski interesi zastupaju na najbolji mogući način. Ja sam, primjerice, makedonskoj delegaciji tijekom njezina prvoga posjeta Bonnu u znak pažnje predao dokumentaciju o mojim polemikama s kolegicom iz grčke ambasade u Bonnu. U njima sam pokazao apsurdnost surovoga grčkoga negiranja makedonskog imena, jezika i kulture, povijesti i osobenosti ovoga slavenskog naroda. U tim polemikama, objavljenim i u bonnskom listu „General Anzeiger“, „raspjevao“ sam se posebice o Strugi, minuciozno ukazujući na spomeničku i kulturnu baštinu, ali je to ostavilo priličito ravnodušnim članove makedonske delegacije. Iznenađen, pitao sam se: nisu li ovi ljudi „odrvenjeli“ na negiranje onoga što jesu, u prvom redu od južnih susjeda u zemlji „spomenika i ljepote“, koji jedva daju znake da su nekada  tim prostorima hodili Aristotel, Platon ili Sokrat, ali i od susjeda na sjeveru, koji tvrde da graniče „s prijateljskom Grčkom“, mada između Srbije i Grčke leži Makedonija. Inače, na konferenciji za novinstvo i u političkim razgovorima je makedonski predsjednik Kiro Gligorov ostavio utisak kompetentnosti i razboritosti, pomiješan s neskrivenim strahom od mogućih rasparčavanja Makedonije.

***

S najviše pažnje je pripreman prvi posjet predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bonnu, u studenome l99l. godine. Prosto se znalo koji  je uteg predstavljala BiH u „ostatku Jugoslavije“ nakon proglašenja hrvatske i slovenske nezavisnosti i njihovoga očekivanog skorog međunarodnog priznanja. S BiH unutra bi moglo i biti neke Jugoslavije, ona i jeste „Jugoslavija u malom“, razmišljali su tada mnogi. Ali rat se iz Hrvatske neumitno selio na tlo ove zemlje, čiji su rubni dijelovi već bili „pometeni“ surovim armijskim akcijama. Danima smo Drago, Dule i ja pisali i telefonirali, nadajući se da će „bosanska delegacija“ prihvatiti usluge Ambasade, što bi i u formalnom i u suštinskom pogledu davalo smisla i našem daljnjem radu u amabasadi SFRJ u SR Njemačkoj. Uostalom, potvrđivalo bi među našim diplomatskim partnerima više puta ponavljanu priču da nismo produžena ruka „srpskog režima“, niti bilo kojeg drugoga, što doista i nismo bili, nego da predstavljamo „saveznu vladu i sve jugoslavenske republike“. I „Bosanci“ su se, poslije početnih oklijevanja, odlučili priznati ambasadu SFRJ kao svoju, prihvaćajući implicite njezinu poziciju i usluge, kao u ranija normalna vremena. Pri tomu je presudilo, možebitno, što su se Drago Trbojević i Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Republike BiH, dobro poznavali iz zajedničkih „libijskih dana“. Osobno sam od novih ljudi na „bosanskoj političkoj sceni“ jedva mogao nekoga poznavati,  u šali bi govorio kako se „poznajem“ s Harisom, jer smo u ime naših nekadašnjih šefova pisali čestitke jedan drugomu za državne praznike i vjerske blagdane.

Bh. delegacija je donijela sa sobom „informativne materijale“ koje smo tražili, pored ostalog produhovljenu monografiju o kulturnoj i političkoj povijesti Bosne i Hercegovine, iznjedrenu iz uma i duše književnika Ivana Lovrenovića. Nju ćemo potom darivati prijateljima u njemačkoj vladi, u institutima i u novinskim redakcijama. Ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić je boravio u Ambasadi, razgovarao s kompletnim diplomatskim sastavom, šarmirajući bezazlene a ostavljajući bez komentara zle i opake. U jednom momentu dospio sam u paniku, jer mi je dojavljeno da je Alija Izetbegović otkazao sutrašnji susret sa stranim novinarima, i to na nagovor njegovih partijskih prijatelja, s kojima je upravo držao sastanak u Bad Godesbergu, dok je Silajdžić bio s nama u Amabasadi. Izetbegovićev susret s novinarima je bila za mene najvažnija točka programa, nju sam već danima pripremao s predusretljivim njemačkim prijateljima iz Pressehausa. Ipak, do „skandala“ nije došlo, jer se  – uz Silajdžićevu pomoć – Izetbegović dao privoljeti, prihvaćajući argumentaciju o velikom političkom značaju i protokolarnoj obvezi. Kasnije se ispostavilo da je Izetbegovićevu konferenciju za novinstvo pokušao otkazati dopisnik kairskog „Al Ahrama“ iz Bonna, potomak raseljene trebinjske muslimanske obitelji Šuljak, koja je u Drugome svjetskom ratu svoju sudbinu vezala za „Endehaziju“, bliski Izetbegovićev prijatelj, jer nije mogao podnijeti da „njegovom predsjedniku“ tu u Bonnu program organiziraju „četnici“. Za njega je već poodavno, i prije ovog rata, sve jugoslavensko bilo ujedno i četničko. Nesretni Šuljak je – prema „General Anzeigeru“, malom ali važnom listu, bliskom njemačkom MIP-u – trebao postati i prije očekivanoga međunarodnog priznanja BiH Izetbegovićev osobni politički predstavnik u SR Njemačkoj. O tome postoji specijalni Izetbegovićev ukaz, pisalo je u GA-diplomatskoj notici, a što do toga službeno nije došlo krivi su, vjerojatno, ubrzani događaji koji su vodili međunarodnom priznanju BiH. U svakom slučaju se gospodin Šuljak i prije oficijelnog otvaranja u ožujku 1993. godine  distancirao od ambasade BiH u Bonnu.

Izetbegovićeva konferencija za novinstvo u Bonnu iz studenog l99l. godine,  protekla je u znaku njegovih precizno formuliranih stavova kako „Bosna ne može slijediti hrvatski put konfrontacije s Armijom“, te da će BiH „s JNA već naći neko rješenje“, kako je doslovice kazao, što je primljeno s interesom među njemačkim i stranim novinarima, a s ogorčenjem među hrvatskim novinarima. „A Ravno…“, uzbuđeno je upadao Izetbegoviću u riječ  Antun  Kolar, dopisnik Radio Zagreba iz Bonna, kojega je bio glas da je veliki hrvatski nacionalista, a par godina poslije postat će ogorčeni protivnik Tuđmanova režima. Njegove upadice, te pitanja i reakcije drugih hrvatskih novinara izazivale su konsternaciju inozemnih kolega koji ionako nisu nikada čuli za malo pitomo selo na rubu Popova polja, u kojem su živjeli Hrvati i koje je, kao dio teritorija Republike BiH, bilo sravnjeno sa zemljom već prije par mjeseci. No, o tome se u Sarajevu nije htjelo znati ! Kako tada, tako i danas, uostalom. U guslarsko-vojnoj ekspediciji prema Jadranu, na ljetovanje s tenkovima, kako bi se izgradio „još stariji i ljepši Dubrovnik“, nestalo je  malo pitomo selo koje se kasnije često spominjalo na hrvatskoj strani kao očigledan dokaz „muslimanske ravnodušnosti“ u prvim danima rata. O ravnodušnosti na sve strane bi se moglo govoriti, jer je malo tko bio spreman misliti u tim vremenima o zajedničkoj upućenosti jednih na druge, ali hadezeovski Hrvati su posljednji na svijetu koji imaju pravo o tome govoriti nakon njihovih učestalih sastanaka od Trebinja i Gruda do Graza u Austriji s tadašnjim agresorom.

S ove Izetbegovićeve konferencije u Svijet će otići formulacija „ovo nije naš rat“, koju je već ranije koristio i u Zemlji i u inozemstvu. Mada su mi neke kolege tvrdile da se „s Izetbegovićem moglo o svemu razgovarati, i o teologiji i o filozofiji“,  nisam u to uvjeren ni danas. Igrom slučaja imao sam u rukama  „Islamsku deklaraciju“  i prije nego što će ona biti tumačena kao „teologija oslobođenja“, što ona jednostavno nije, nego je nešto drugo. Za Izetbegovića je neki izumrli svijet tvrdio da bi  „bio dobar predsjednik mjesne zajednice“, ali sudbina mu je podarila da bude vođa osporavanog i ugroženog naroda u vrijeme neviđenog potcjenjivanja Muslimana/Bošnjaka i BiH u cijelosti. No, ovdje sam u ulozi svjedoka dužan kazati kako je – u predvečerje rata u njegovoj i „mojoj“ zemlji – Izetbegović ostavio možda i ponajbolji utisak, uz  Kiru Gligorova, od svih „republikanaca“ koji su stizali u Bonn. Nama se u amabsadi SFRJ u Bonnu činilo da je njihova „zajednička platforma“ o konfederaciji suverenih država – bivših jugoslavenskih republika bila posljednja šansa da se izbjegne rat. No, u ovaj je sud ugrađena pogrešna teza da se s nacionalistima u BiH mogao osigurati bilo kakav mir, a pogotovu praviti „zajedničke platforme“, protivu volje onih koji su htjeli rat po svaku cijenu. Jer, rat se nije htio izbjeći, kako od onih koji su raspolagali apsolutnom vojnom premoći, tako i od onih koji su  osjetili da je ovo  jedinstvena prilika ući u povijest kao „očevi nacija“. Jer, gospodu „očuhe nacija“ nije zanimala cijena, za njihove ciljeve je svaka cijena bila preniska. „Njih“ ovaj rat i neće ništa koštati. Samo će im nabubriti novčanici i konta, iz kojih teče krv sirotinje, krv njihovih glasača, krv naivnih i nevinih…

 

18. Moja tri-jada

U veljači l992. godine, neposredno pred međunarodno priznanje BiH i izbijanja rata  u zemlji, ponovno je u Bonnu gostovala bosanskohercegovačka delegacija, sastavljena ovaj put kao u stara dobra vremena od Muslimana, Srba i Hrvata. Samo što su ovo bili predstavnici bh. nacionalnih stranaka, čiji se programi isključuju i koji će zemlju i odvesti u pakao. Drago Trbojević je u svojstvu otpravnika poslova u jugoslavenskoj ambasadi ponovno aranžirao da se nađem bh. delegaciji pri ruci, kako u službenim razgovorima u Bundestagu, tako i u ministarstvima i na večeri u rezidenciji njemačkog MIP-a, u Genscherovoj vili u Bad Godesbergu. Trbojević je htio, zapravo, da tim ljudima iz BiH s kojima nisam imao nikakva kontakta „skrenem pažnju na sebe“, odnosno da „upitam nešto i za sebe“.  Ja sam tijekom ovoga posjeta dao sve od sebe, možda i zeru više no što bi uradio za druge „republikance“, ali nisam pitao „što će biti sa mnom“, ili već što se pita u takvim situacijama. Prijateljima sam kazao: “Oni znaju sada tko sam i odakle sam, mogu i sami pitati“. Nisu pitali, nisu me tražili, nisu  računali s ovakvima poput mene.

U odnosu na yu-diplomate i druge bh. kadrove u saveznim organima hrvatskog podrijetla, najokrutnije i  najneracionalnije su bile upravo nove hrvatske političke strukture u BiH. „Ja bih taj posao koji ti radiš i sam rado obavljao, ali ne za tvoju zemlju“, kazao mi je već uoči odlaska u Bonn nitko drugi do Božo Ljubić, visokopozicionirani HDZ-ovac i tada i sada. Otuda je i proizašlo da nitko od nas svega osam Hrvata iz BiH, profesionalnih diplomata u SSIP-u, nije angažiran u bh. diplomaciju. Doduše, nitko se od ove osmorice nije ni stavio na raspolaganje“ novim bh. vlastima kad se zemlja zapalila, izuzev mene. „Takvi nam ne trebaju“, precizirao je na jednom sastanku vrlih hrvatskih muževa jedan drugi visokopozicionirani bh. političar, Jadranko Prlić mu je ime, kada se govorilo o mojim papirima koji su nekim čudom stigli 27. travnja 1992. godine faksom u zapaljenu zgradu nekadašnjeg „Izvršnog vijeća“ na Marindvoru. Pa ipak, bit ću – mimo volje obojice –  skoro pune dvije godine i bh. diplomata u Bonnu, da bih – bez ičije političke i ljudske podrške i iscijeđen kao limun – bio potom otjeran u izbjeglištvo, u višedecenijsko polu-apatridstvo …

***

Samo užasan osjećaj stida, povrijeđenosti i prijevare prisilili su me  dva mjeseca poslije ovoga drugog posjeta bh. delegacije Bonnu da ljudima u koje nisam imao nikakvog povjerenja izjavim pismenim putem spremnost na suradnju, da se „stavim na raspolaganje“, kako se to političkim rječnikom kaže. Ja se nisam, ustvari,  ovim ljudima „stavljao na raspolaganje“, nego mojoj napadnutoj i zapaljenoj domovini. Nisam „ponudu“ uputio ni Hrvatima, nego sam je naslovio na odgovorne u Ministarstvu vanjskih poslova u Sarajevu. Ono što ja nisam tada znao, u stvarnosti je u BiH već sve bilo podijeljeno, pa se i moje „stavljanje na raspolaganje“ sortiralo u MIP-u tako da je završilo na stolu tadašnjeg člana Predsjedništva SR BiH iz reda hrvatskog naroda, gospodina Mire Lasića. Dotični gospodin mi nije rođak, niti sam ga ikada sreo u životu, ali je iz njemu znanih razloga htio u mom slučaju pomoći i meni i zemlji, pretpostavljam. Drugi nisu …

Tijekom ovoga zadnjeg predratnog posjeta bh. delegacije Bonnu sam imao, dakle, privilegij upoznati izbliza „novodemokrate“ iz sva tri bh. naroda. Predstavnik Srpske demokratske stranke, ministar financija u tadašnjoj bosanskohercegovačkoj vladi, izvjesni Simović, kadar SDS-a, se cijelo vrijeme čudno smijuljio, kao da mu je bilo smiješno što on to radi s ovom drugom dvojicom i baš u SR Njemačkoj. Vjerojatno je znao suviše mnogo o mehanizmu zla i o događajima koji slijede u režiji SDS-a, pa to iščekivanje nije bilo lako podnositi. Predstavnik Hrvatske demokratske zajednice, u poziciji bosanskohercegovačkog premijera, je neuvjerljivo i doslovice ponavljao „Alijinu priču“ iz studenog l99l. godine, kako ovo nije „naš rat“, kako će BiH  „izbjeći rat“, ostavljajući utisak kako ni sam ne vjeruje u ono što govori. Bivši guverner Narodne banke BiH Jure Pelivan je, ustvari, bio potreban „novodemokratama“ samo u prvoj fazi osvajanja i preraspodjele vlasti. „Novodemokrate“ su bile, naime, brižne prema tobožnjim ili stvarnim žrtvama prošloga režima, a i Pelivana je bio takav glas. Tko nije imao dossier, znali su reći, i ne treba nam. Tako su se u očima naivnih bh. ljudi tobožnji nacionalni-demokrati predstavljali alternativom, bivajući posve ravnodušni prema činjenici što su se stvarne žrtve uskoro mjerile desetinama tisuća ubijenih i stotinama tisuća prognanih i iseljenih. Predstavnik Stranke demokratske akcije, elokventni i obrazovani Musliman-Bošnjak, bio je u veljači 1992., maltene, već „stari poznanik“. Ja sam tada imao osjećaj da je Haris Silajdžić „zalutao“ među nacionaliste iz muslimanskog naroda, da mu među njima nije mjesto, da će kad-tad otjerati provincijalce na periferiju, u mjesne zajednice, a Bosni i Hercegovini  osigurati  – u suradnji demokratskih snaga  – izlaz iz kaosa. I u njemu sam se potom prevario, kao i u mnogo čemu drugomu…

Ovim povodom u ambasadi SFRJ u Bonnu nije bilo, dakako, teško okupiti na desetine novinara i specijalista za Balkan, sve domaće novinare i prijatelje iz njemačkih redakcija. Jer, svi su dobro znali da se približava „trenutak istine“ o Bosni i Hercegovini. “Psi rata“ su „njušili krv“ – pronađena je nova velika tema u okviru krvavoga balkanskog ciklusa. Post festum sam  „bosanskoj delegaciji“ poslao „odjeke“ u njemačkoj javnosti u svezi njihovoga posjeta: gomilu objavljenih intervjua, analitičkih tekstova i komentara u kojima su bile ugrađene sumnje i zloguke poruke. Rat vam je pred vratima, a vi i dalje „prodajete“ potrošenu priču, bio je sukus komentara na nezrelu i neiskrenu priču bh. političara u Bonnu. Sve ostalo je povijest ratovanja i poslijeratnoga neiskrenog mirenja …

***

U ožujku l992. godine pale su prve žrtve u Sarajevu, a početkom travnja počela je i hunska opsada „olimpijskog grada“ u trajanju od preko tisuću dana, što je potresna priča za sebe, možda ni od koga tako uvjerljivo zabilježena kao od bh. i hrvatskog književnika Željka Ivankovića u njegovom remek djelu „700 dana opsade“.

Početkom travnja 1992. godine, baš onog datuma iz čitanki kada su nacisti prije pedesetak godina bombardirali Beograd, Sarajevo i niz drugih gradova u onoj prastaroj Jugoslaviji, poslali su beogradski „neonacisti“ skupe „sovjetske migove“, zarađene žuljevima „samoupravljača“ iz cijele pokojne zemlje da probude usnule bosanske i hercegovačke varošice, da se ne uspavaju isuviše u priču kako „ovo nije naš rat“. U mojemu rodnomu mjestu, u Širokom Brijegu se tog jutra i nikad više nije probudilo desetoro ljudi, većinom žena i djece, a slično je bilo i diljem Hercegovine. „Vitez od Mostara“, kako će pristojan svijet od tada podrugljivo zvati zločinca Momčila Perišića, poslao je mlade pilote da postanu ubojice svoje zemlje, onako kako ih je do tada slao na izviđačke letove. Broj mrtvih bi bio neusporedivo veći u tim bombardiranjima, po pričanju očevidaca, da neka nevina djeca u pilotskim kabinama nisu rakete ispaljivali u brda, ili bombe ispuštali u polja, na puste livade, stideći se za svoje starješine, ubojice u uniformama „slavne“ JNA.

Već prije ove neprikrivene demonstracije JNA-barbarstva po Hercegovini me je zvao moj brat Jozo, zvani Đoka, kako bi me upitao: „Što radiš još uvijek u njihovim redovima? Pa ti ne možeš biti protivu svog naroda…“ Ne mogu, odgovarao sam, duboko postiđen zbog stradanja i  poniženja kojima su bili izloženi i moja braća i moji roditelji u Hercegovini. Prvo mi nisu dali izaći iz yu-ambasade takvi kao Lončar, a sada kada se BiH zapalila tražili su da ostanem i „novodemokrate“ u Sarajevu. Duboko postiđen ubojstvima nevinih ljudi u mojem rodnom mjestu zvao sam MIP u Sarajevu, a oni me uputili na Krizni stožer u Širokom Brijegu i spojili s Vlatkom Kraljevićem, zamjenikom bh. MIP-a, koji je stalno bio u Zemlji u to vrijeme i spašavao što se dalo spasiti, koordinirao ako se što uopće moglo koordinirati. Toga 07. travnja 1992. mi je Vlatko Kraljević u slušalicu doslovice rekao: „Ostani gdje si, tražit ćemo uskoro da svi bh. kadrovi napuste jugoslavensku diplomatsku službu…“ Nikakvog dopisa, međutim, nije bilo u narednih 20 dana, ili su ga skrili od mene, pa sam 27. travnja 1992. godine samoinicijativno u Beograd uputio ostavku, uz obrazloženje da Savezna Republika Jugoslavija koju su upravo formirali. „nije moja zemlja“. Moja je zemlja bila u plamenu …

Bosna i Hercegovina se zapalila u koloplet užasa, koji će je povesti u ropotarnicu historije. Barem onu koju sam ja poznavao i volio. Čuvši na radiju vijest da je okrnjena „Skupština SFRJ“ proglasila „saveznu državu“ od „dva oka u glavi“, zamolio sam otpravnika poslova jugoslavenske ambasade u Bonnu da potpiše telegram s mojom  ostavkom. Uredno sam se potom razdužio, pa predao rezidenciju – sve slike na zidu, kašike i viljuške s jugoslavenskim grbom i šest buktinja na broju, što su „pukovnikovi ljudi“ morali uredno protokolirati, mada teška srca. Moj šef i prijatelj Drago Trbojević me je prisilio još da tehnički dotjeram diplomatsku notu koja je upravo stigla iz Beograda, ako mislim primiti svoju posljednju plaću u Ambasadi. I to je bilo posljednje što sam uradio u ambasadi SFRJ u Bonnu. A jedan od ponajboljih diplomata iz mlađe „SSIP-ove garde“, Drago Trbojević je potom žurio u njemački MIP da legitimira ono što se, unatoč i usprkos svemu, i dalje htjelo zvati Jugoslavijom. Bio je to posljednji spomena vrijedan diplomatski zadatak i Drage Trbojevića, čin kojim se i u SR Njemačkoj konstatirala smrt Titove Jugoslavije.

Na posljednjem sastanku kolektiva ambasade SFRJ u Bonnu, dok su mali žbiri već odljepljivali ili izrezavali grb s jugoslavenske zastave, zagrcnjavali se od likovanja, Drago Trbojević  je u samrtno ozbiljnoj maniri obavijestio nazočne o izvršenim ustavno-pravnim i političkim promjenama u SFRJ, te konzekvencijama koje su iz toga izvukli on i savjetnik za štampu i kulturu. I onda je jedna protuha govorila o jugoslavenstvu, u generalsko-voždovoj vizuri. Da protuhe ne daju čestitim ljudima ni napustiti neku službu  na dostojanstveni način uvjerit ću se uskoro i u nekim drugim ustanovama, ili udrugama po povratku u BiH. U onoj pokojnoj čestitoj „Borbi“, objavljena je redakcijska vijest poslije Draginog i mojeg odlaska iz Ambasade SFRJ u Bonnu pod naslovom: „Bonska ambasada postala konzulat“ i podnaslovom  „Iz diplomatske službe istupili otpravnik poslova Drago Trbojevic i savetnik za štampu i kulturu, mr. Mile Lasić..“ Potom se u Borbi poručilo kako je time „Ambasada u Bonu praktično svedena samo na njeno konzularno odelenje“. Mada nije bilo daleko od istine, to i nije bilo posve točno. U Bonnu je funkcioniralo punom parom, pored konzularnog i „vojno odelenje“. Došlo je vrijeme „Miloševićevih vjernika“ i „pukovnikovih ljudi“ …

***

Oduvijek sam se osjećao i Hrvatom i Hercegovcem i Bosancem, i Jugoslavenom, dok nisu ubili Jugoslaviju u meni. Od prvih naivnih tekstova u sarajevskim listovima i časopisima morao sam razmisliti i kojim jezikom pišem i kako se to reflektira u mojem okruženju. To što je nas nekolicina mlađih Hrvata u Sarajevu sedamdesetih godina pisala na hrvatskom jeziku ima se zahvaliti promjenama u BiH koje je simbolizirao Branko Mikulić, a podržao niz ljudi iz njegova okruženja, u prvom redu Hrvoje Ištuk. Mi smo tada u BiH jednostavno živjeli prožimanje nacionalnih i zavičajnih i državnih identiteta, mada o teoriji alteriteta nismo ništa znali. Opisana „trijada“ je dugo savršeno funkcionirala, bio sam ponosan na svaku od njezinih komponenti, da bi mi na kraju preostala samo tri jada.

Nisam nikada posebno cijenio ljude koji se busaju pravovjernim „jugoslavenstvom“, negirajući nacionalni ili vjerki kulturološki „background“, sluteći iza koncepcije superiorne „nacionalnosti“ neslobodu i ponovni pad u prokletstvo. Nisam negirao, dakako, pravo i na takav izbor i osjećanje, samo mi se činilo da su jedino „miješanci“, koji su mi i u kući rasli, a u obitelji se brojali na desetine i  stotine, bili nekako jedini neopterećeni plemeniti „jugovići“, pod uvjetom da ih nije neka institucija dodatno zaglupila. Bilo mi je, naime, i obrazovanjem i kulturom  i podrijetlom oduvijek jasno da su se i l9l8. i l943. i l945. godine  u Jugoslaviju udružile zemlje i već postojeći, čvrsto formirani slavenski narodi, te da se potrebuje i vremena i strpljenja da se povijest i međusobni „računi iz prošlosti“ dovedu u civilizacijsku kolotečinu. Mogao sam slutiti, ali ne i znati, kakav se ogroman rezervoar zla skriva u nacionalističkim glavama, ali više instinktivno i obrambeno ranjivo počeo sam po dolasku u Beograd uočavati nacionalizam unutar unitarističke koncepcije. I nacionalisti i unitaristi su značili direktnu negaciju moje vlastite trijade o hrvatstvu, „bosanstvu“ i „jugoslavenstvu“…

Jugoslavensku komponentu  u mojoj trijadi ubili su potom tenkovima i topovima oni koji su htjeli uspostaviti nekakvo „vojno jugoslavenstvo“. Ovu smislenu sintagmu je smislio u suptilnim analizama Europejac i Krležijanac Predrag Matvejević već osamdesetih godina. Po njemu, postojale su desetine vrsta „jugoslavenstava“ i bila su međusobno koegzistirajuća ili komplementarna, sva izuzev onog koje je podrazumjevalo majorizaciju i silu. „Bosanstvo“ u meni su slijedom krvavih raspleta potom ubijali u meni svi oni koji su golim ili pravno-političkim nasiljem uništavali predratni način života u Bosni i Hercegovini. Hrvatstvo su ubijali u meni svi koji su u hrvatsko ime činili zločine. Na kraju sam „kao da me nema“, samo neudobni građanin i skeptik, kako bi kazali Grass i Lovrenović, možda k tomu  i „Krležin Hrvat“. Ni više ni manje. Nakon svih zločina koji su počinjeni u ime nacionalnih i državnih simbola na Balkanu nije lako biti nacionalan, iako je još teže biti anacionalan.  Nismo li svi mi, u stvari, već 20 godina u potrazi za vjerodostojnim pripadanjem?*

Mile Lasić

Post Scriptum: Danas bih samo promijenio 20 u 30 godina u zadnjoj rečenici …

---

*) Iz dvoknjižja „Dvije knjige pod jednim krovom“, 17. i 18. poglavlje prve knjige „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“, Off Set/Vidiportal.ba, Tuzla, 2012.