U savremenim demokratijama zapadnog tipa, odnos spram homoseksualaca je postao neka vrsta lakmus papira za toleranciju i poštovanje ljudskih prava. Danas mnoge članice EU (ali i one koje to nisu) imaju regulisane istospolne zajednice. Istok Evrope je izuzetak ovog trenda gdje, poslije sloma real-socijalizma, religija i konzervativne vrijednosti doživljavaju veliki povratak, nakon decenija državnog ateizma.
Nastavi čitati “Borba za prava seksualnih manjina kroz istoriju” →
Ćopić je ne samo jedan od najomiljenijih nego i, nesumnjivo, jedan od najbeskompromisnijih naših pisaca svog doba. Otvarao je uvek prvi goruće, tragične teme u društvu i o njima pisao bez zazora, lucidno, jetko i duhovito.
Nastavi čitati “Branko Ćopić ili šta je piscu činiti u svom vremenu?” →
Slovenačka povjesničarka umjetnosti Špela Golčer pokrenula je instagram nalog Made in Yugoslavia, na kojem skuplja i prikazuje primjere dizajna svakodnevnih predmeta u socijalističkoj Jugoslaviji.
Nastavi čitati “Ovako je izgledao dizajn “Made in Yugoslavia”” →
Jedan moj prijatelj, koji je inače jedan od važnih javnih intelektualaca pa je moguće da ste ovu misao već negdje čuli, voli reći: ako želiš pomoći jednoj zajednici, primjerice nacionalnoj, nipošto nemoj osnovati stranku koja štiti ekskluzivno prava te zajednice. I to u razgovoru potkrepljujemo zgodnim primjerima: dok su Hrvati živjeli u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini unutar Jugoslavije, u toj „tamnici naroda“ u kojoj nije smjela postojati stranka koja posebno njih štiti i o njima posebno brine, u BiH je živjelo gotovo 800.000 Hrvata. Onda se pojavila stranka koja je te ljude uzela u posebnu brigu i zaštitu i rezultat je da se broj prepolovio, s tendencijom daljnjeg opadanja kome se ne nazire zaustavljanje. Nastavi čitati “Bosanskohercegovački Hrvati u začaranom krugu HDZ-a i demografske katastrofe” →
Da mi je neko u prošlom stoljeću rekao da ću sa sjetom pričati (i pisati) o dobrim stranama komunizma i jednopartijskom sistemu, bio bih spreman, istog trena, bez bilo kakve dvojbe, na polemiku pesnicama.
Nekada davno, preko sedam gora i nekoliko mora postojala je jedna (ne)sretna komunistička zemlja i u njoj samo jedna partija. Partija je bila dobra. Šta dobra – najbolja. Jer, bila je jedina. Nastavi čitati “Sitne duše u velikim partijama” →
U diplomatskom životu je svaki posjet iz svoje zemlje odgovarajućim partnerima u zemlji službovanja događaj od posebnog značaja, koji podiže temperaturu u diplomatsko-konzularnom predstavništvu, jer stavlja na probu čitav mehanizam, posebice diplomatski sastav dkp-a. Specifukum te posljednje „diplomatske godine“ u preostalom životu umiruće SFRJ ogledao se u bezbrojnim posjetama „republikanaca“, dakle predstavnika jugoslavenskih republika koje su se razdruživale na tipičan balkanski način, s pucanjem i umiranjem. Jedino su „federalci“ bili sve rjeđe u posjetu Bonnu, s njima se više nije htjelo ili imalo o čemu razgovarati… Nastavi čitati “Diplomatska prisjećanja – nismo li svi mi već 30 godina u potrazi za vjerodostojnim pripadanjem?” →
Portal Priznajem.hr je u članku “DEMOGRAFSKA KATASTROFA POČELA JE BLEIBURGOM: Nestalo je milijun Hrvata iz Hrvatske” iznio neutemeljenu tezu o posljedicama koje je Bleiburg ostavio na demografiju Hrvatske.
“U to je vrijeme iz Hrvatske raseljeno, pogubljeno i izbačeno preko 1.000.000 ljudi”, stoji u spornom tekstu koji je objavljen na još nekolicini portala. Nastavi čitati “Nije točno da je zbog Bleiburga iz Hrvatske nestalo milijun Hrvata” →
Već nekoliko godina širom bivše Jugoslavije svjedočimo dizanju nacionalističkih tenzija. Mnogi taj trend uspoređuju s ratnim devedesetima. Pritom se uglavnom razlozi i mehanika krvavog raspada površno tumače. Nastavi čitati “Devedesete u retrovizoru” →
Razgovarao: Nedim Sejdinović
Oktobra 1972. godine, u Srbiji je izvršena velika politička čistka: smenjeno je više od 6.000 političara, privrednika i medijskih poslenika koji su pripadali liberalnoj političkoj opciji. Zalagali su se za privredne i ekonomske reforme, modernizaciju i evropeizaciju Srbije i nekadašnje SFRJ, te uspostavljanje novih odnosa među republikama. Nastavi čitati “Latinka Perović – intervju” →
Piše: Neven Šimić
Umjetničkih i pop kulturnih asocijacija na New York je mnoštvo. To je grad čiju su umjetničku scenu i kulturni identitet oblikovali Billie Holiday i Charlie Parker, Woodie Allen i Martin Scorsese, Andy Warhol i Roy Lichtenstein, Vladimir Nabokov i Paul Auster, Anne Sexton i Sylvia Plath, Arthur Miller i Elia Kazan, Joni Mitchell i Patty Smith, Velvet underground i Ramones, Lady Gaga i Lana Del Rey, Bitnici i pop art, Broadway i Marvel comics, doo wop i CBGB, Studio 54 i hip hop… Lista je impresivna i beskonačna. Ali New York je također asocijacija na jedan strip koji s ovim gradom nema ama baš ništa. Osim činjenice da se radnja stripa dešava baš u New Yorku. Riječ je, naravno, o Alan Fordu. Nastavi čitati “Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti” →
Piše: Boris Dežulović
Bila je ta subota, 17. lipnja 1989. I danas se s nježnošću sjetim davne večeri kad smo imali dvadeset četiri i kad nam je bio pun kurac Hrvata, Srba, Partije, Torcide, fratara, vjerskih sloboda, ljudskih prava, privredne reforme i kanadskih ustaša. Nastavi čitati “Saturday Bloody Saturday” →
Pogledajte dokumentarac o EKV, jednoj od zasigurno najvažnijih jugoslavenskih rock grupa. Napravljen 2008., sadrži razgovore s članovima benda, novinarima i prijateljima. Grupa je, posebno za one koji se tek upoznaju s EKV, na zanimljiv način predstavljena i kontekstualizirana (vidjet ćete između ostalog i legendarnog Šarla akrobatu i mnoge druge), uz dosta živog materijala koji govori sam o sebi. Nastavi čitati “EKV: Kao da je bilo nekad” →
Nekoliko je internetskih portala objavilo informaciju da je u komunističkoj Jugoslaviji ubijeno 1.172.000 ljudi. Kao izvor navode “Crnu knjigu komunizma”, objavljenu 1997. godine, a čije je hrvatsko izdanje izašlo 1999. godine. Nastavi čitati “Je li u Jugoslaviji ubijeno više od milijun ljudi?” →
Piše: Tomislav Jakić
Predsjednica mirno tvrdi kako je Hrvatska, a to znači i Jugoslavija, bila, držite se čvrsto, na drugoj strani Željezne zavjese, sa svim drugim zemljama tzv. istočnog bloka. A to je, nema drugoga izraza kojim se takva tvrdnja može opisati, notorna laž Nastavi čitati “Tako se sramoti Hrvatska” →
Piše: Vedad Hasanović
„Bolji život“ odlazi na nebo, a bolji život neće pasti s neba, sam.
Početkom Nove 2019. godine umro je Marko Nikolić, čuveni Dragiša Giga Moravac Popadić iz jednako čuvene tv serije “Bolji život”. Prije Gige, na nebo su otišli mnogi bolježivotni akteri: Miloš Žutić (Baron – 1993.), Taško Načić (Majković – 1993.), Mija Aleksić (drug Krkić – 1995.), Predrag Laković (ujka Kosta – 1997.), Mihajlo Viktorović (drug Ciganović – 1998.), Radmila Savićević (daktilografkinja Živadinka – 2001.), legendarni Čkalja (drug Branković – 2003.), Danilo Lazović (zatvorenik Šaban – 2006.), Boris Dvornik i Semka Sokolović Bertok (roditelji doktora Ive Lukšića – 2008.), Olivera Marković i Petar Kralj („Terminatorova“ punica i Gigin advokat – 2011.), Josif Tatić i Dragomir Čumić (čivija Jataganac i profesor „Mravojed“- 2013.), Dušan Poček (Jezda hipohondar – 2014.), Bata Živojinović i Dragan Nikolić (gospodin Macola i taksista Pašalić – 2016.), Ljubiša Samardžić (Zavišić – 2017.), ali i dvojica od trojice režisera: Aleksandar Đorđević i Andrija Đukić. Treći, Mihailo Vukobratović, kao i scenaristi Siniša i Ljiljana Pavić su još uvijek živući.
Nedvosmisleno, i bez cinizma, ova lista nije potpuna, jer je zaista mnogo bolježivotnih aktera koji su ostavili manji ili veći trag u ovoj seriji, bilo da su živući ili su pak u nekom drugom, boljem životu. Ipak, ovom prilikom spomenimo još dva bolježivotna aktera koji su stvarni život napustili nedavno, ali i prerano: Milorada Mandića Mandu (55) i Nebojšu Glogovca (49). Bili su kratko u „Boljem životu“, kao i u stvarnom.
Bolji život, sve i-ili ništa
Na komadiću Planete čije je jedno od imena i Slavenski Jug a na kojem se, kako zapaža dobri aforističar Ismet Salihbegović, živi u dva stanja – „Il’ kuburimo, il’ puškaramo“, bolji život je sve što želimo, ali i sve što nemamo. Stanje kuburenja je prvobitno stanje, dok je puškaranje svojevrsno drugo stanje koje za razliku od onog blaženog traje na Slavenskom Jugu uvijek duže od devet mjeseci.
U stanju kuburenja a između dva puškaranja, u vremenu postbrozovskom, kada nestašicu nafte počinje adekvatno nadomješćivati drugo pogonsko gorivo – nacionalizam, a inflaciju dinara Crkve i njeni duhovni izbavitelji, osmišljena je i realizirana kultna serija opti(mističnog) imena „Bolji život“.
Iako joj se mogu naći nedostaci i ‘prišiti’ određene negativne kritike, kao npr. da je jeftina tv zabava prilagođena širokim narodnim masama, kao i da su mnoge stvari i pojave uljepšane ili izostavljene, ili pak da su negativni likovi prikazani kao nedovoljno mrski i tome slično, serija „Bolji život“ postala je zapravo puno više od pu(č)ke serije emitirane nekada davno. Postala je svojevrsni fenomen koji se i nakon 28 godina od njenog završetka i dalje spominje. Ono što pomalo iritira jeste prekomjerna upotreba njenog REprikazivanja na raznim tv stanicama, mada je i to, s druge strane, potvrda njene neprolaznosti i trajne vrijednosti.
Osmišljen i (tele)vizualiziran u vrlo nerzvoznom (geo)političkom trenutku – i za svijet jer se Hladni rat bližio kraju, a još više za tadašnju SFRJ koja se isto tako bližila kraju – „Bolji život“ je na jedan vješt, autentičan i sofisticiran, esnafski način prikazao tadašnje jugoslavensko (socijalističko) društvo, njegove specifičnosti, nedostatke i limite, kao i život pojedinca koji u potrebi i potrazi za nečim boljim, svojom ili greškom drugih, upada u neugodne situacije. Također je vrlo suptilno provučena i negativna kritika na račun tadašnjeg već zastarjelog društveno-ekonomskog i političkog sistema, kao npr. loše stanje u preduzećima, bune i nezadovoljstvo radnika, bahatost rukovodilaca, zloupotreba pri dodjeli društvenih stanova, spletkarenje i poltronstvo koje je glumački sjajno iznio i dočarao lik Stevica Kurčubić (Ivan Bekjarev) kao rukovodilac preduzeća, ali i neki drugi segmenti.
Naslovnu pjesmu koja je poznata koliko i sama serija maestralno je izveo stari glazbeni majstor endemičnog imena Adolf Dado Topić. „Ja hoću život, sve il’ ništa“ kao da je vječita parola i moto južnoslavenskog homo sapiensa nezadovoljnog sadašnjim i željnog nekog boljeg života. Riječi i stihovi ove poznate pjesme u velikoj mjeri korespondiraju i sa „Boljim životom“, ali i sa realnim životom čovjeka na brdovitom Balkanu. „Hoću glavni zgoditak, to moj je moto – ali šipak, nešto ipak tu ne štima, život nije loto“, pjevao je Dado Topić. A to zbog čega nešto ne štima je njeno veličanstvo – stvarnost, koja je uvijek prepuna mana i deficita, a njena jedina vrlina (kao takve) je to što provocira, ukazuje, dosađuje i ‘moli’ da je se mijenja ili popravlja.
I upravo u jednoj takvoj stvarnosti, u realnom društveno-političkom životnom ambijentu u kojem mnogo toga nije štimalo i koji nije bio d(j)ečija igra, osmišljen je i realiziran „Bolji život“- serija koja je svojom suštinom i svojim karakterom, zapravo jedan specifičan i autentičan prikaz stanja tadašnjeg društva i dotrajalog društvenog sistema, ali i specifičan izražaj ideje kojoj teži pojedinac (tadašnji), a to je promjena – bolji život. Takav ambijent i takva stvarnost su istovremeno i zahtijevali i nagovještvali neke promjene koje su ubrzo i došle, i koje su, pokazalo se, donijele sve samo ne bolji život za običnog čovjeka na Slavenskom Jugu.
Bogata brojnim živopisnim likovima i njihovim karakterima koje su nam maestralno predstavili i dočarali tadašnji glumački bardovi, te njihovim susretima i sukobima popraćenim također lucidnim dijalozima i šarmantnim humorom, ova serija je postala mnogo više od obične televizijske zabave za široko gledateljstvo. Obzirom da vješto detektira probleme običnog čovjeka u tadašnjem društvu, a koji su dosta slični problemima ljudi u današnjim ex-yu društvima, „Bolji život“ je zavrijedio pozornost i onih generacija koje su rađane ili u toku prikazivanja serije ili mnogo kasnije.
Prisjećanja radi, u fokusu „Boljeg života“ je porodica Popadić koju od samog početka prate unutrašnji problemi, ali i problemi sa vanjskim svijetom. Zatim ozbiljna kriza i nerazumijevanje među bračnim drugovima, kontinuirana besparica, ali i raznovrsni problemi s djecom koja su, ponaosob, svijet za sebe. Zapravo, cijela porodica je svojevrsni susret i sukob različitih svjetova koji kao takvi žive svoj, ali i život porodice ispunjen raznovrsnim izazovima, preprekama, frustracijama, ‘igrom’ želja i (ne)mogućnostima njihove realizacije.
Susret likova – bračnih drugova Emilije i Gige Moravca, obzirom na njihove korijene i porijekla, a dakako i na svjetonazore pa i klasne identitete njihove i njihovih predaka, prvorazredni je susret različitih svjetova koji često vrlo otežano funkcionišu, ali koji su zbog svoje porodične ćelije upućeni jedno na drugo. Glava porodice Popadić je Dragiša Giga Moravac, moralan i pravičan čovjek, sindikalac i istinski borac za bolji život svoje porodice. U preduzeću ne trpi nepravdu i hirove šefa-kvarnjaka, mufljuza i poltrona Kurčubića, zbog čega upada u razne neprijatne situacije, a kod kuće ga čekaju djeca sa svojim problemima, potrebama i fiks-idejama, ali i supruga koja je puna nerazumijevanja i koja ga izbacuje iz spavaće sobe. „Majke vam ga bre šašave i bezobrazne!“, česta je rečenica iz Giginog moravskog repertoara kojom bi verbalizirao svoju frustraciju.
Supruga Emilija je zainteresirana za djecu i njihov bolji život i pri tome se koristi suptilnim pedagoškim metodama koje same po sebi nisu dovoljne, baš kao ni Gigin autoritet i čvrsta ruka, pa se kao i u stvarnom porodičnom životu te dvije odgojne metodologije prepliću i rezultiraju sa manje ili više uspješnosti. Ali je, za razliku od Gige, Emilija zainteresirana i za razvod braka.
Najstariji sin Saša (zvani Guza) je diplomirani pravnik bez posla, bezazlen tip koga spopadaju neke čudne žene koje mu stvaraju razne probleme i neugodnosti. Srednja kćerka Violeta (Viki) je glumica-umjetnica, umišljena ženska persona atraktivnog izgleda koja nije baš posve sigurna šta i koga želi u životu. Najmlađi sin Slobodan (Boba) je mladi buntovnik, prilično nezreo i lakomislen, a koji počinje da sazrijeva tek nakon boravka u zatvoru i odsluženja vojnog roka.
Tri dominantna problema koja muče porodicu Popadić su problemi koji su u međusobnoj vezi i sprezi, a to su: nerazumijevanje i animoziteti među bračnim drugovima, tavorenje sa finansijama i problemi u vezi djece i njihove egzistencije.
Problem neslaganja među bračnim drugovima, nakon brojnih nesporazuma koji su ih odveli i u vanbračne avanture, ipak je nekako (raz)riješen na sudu i to odustajanjem od razvoda braka. Rješavanje finansijskih problema i egzistencije djece Popadića ovisilo je upravo o njima, jer je svako od djece trebao da ispuni svoj zadati uvjet nakon kojeg je stjecao pravo na masno nasljedstvo koje im je ostavila tetka. Kćerka Violeta (Viki), koja nije posve sigurna šta i koga želi u životu, svoj uvjet nije ispunila jer nije ostala u braku minimalno dvije godine, čime je dodatno zakomplicirala život sebi, svome suprugu, ali i roditeljima. S druge strane, međutim, uvjeti koje su ispunili Saša (uz pomoć Gige) i Boba (uz pomoć Emilije), a koji su im omogućili kolač nasljedstva, zapravo su samo otvorili nove životne probleme… Jer, „Život nije dečija igra“.
Jedna od specifičnosti „Boljeg života“ je to što je, koristeći instrumente trivijalnosti i zabave koja je ispunjena humorom, držao pozornost višemilionske publike ‘uvjeravajući’ time prosječnog gledatelja da se radi o komediji, što je kod njega stvaralo dojam i percepciju razbibrige. A zapravo se radilo o obradi i prikazu običnog čovjeka čiji život nije ružičast i koji jako sliči nekome iz našeg realnog životnog okruženja.
Također, iako su u „Boljem životu“ prisutni i određeni sapunični elementi, fokus je ipak uspješno zadržan na međuljudskim odnosima koji su imanentni odnosima ljudi u stvarnom životu (bar tog vremena), a ne na pretjeranim intgrigaško-zavjerničkim odnosima koji su specifikum latinoameričkih telenovela, ali i anglosaksonskih ‘sapunica’.
„Gde je tanko, tu se kida“
Obzirom da se danas na različitim portalima odveć užarenog ex-yu regiona svako malo pojavljuju raznovrsni sadržaji, poznate i manje poznate stvari i zanimljivosti vezane za „Bolji život“, jedne prilike pojavio se podatak da je Violetu Popadić navodno trebala igrati Ena Begović, a Sašu Popadića tada mladi dečko koji je obećavao Žarko Laušević. Da, to je onaj šarmantni i markantni dečko koji je voljom il’ redatelja il’ sudbine često igrao neke tugaljive, nesretne, odbačene i neshvaćene likove kao što su Braco Gavran u filmu „Braća po materi“, Pavle Ivković u filmu „Šmeker“, Šilja u seriji „Sivi dom“, ili Petar Horvat u filmu „Oficir s ružom“, zbog kojeg navodno nije mogao sudjelovati u „Boljem životu“. Na nesreću, jednu takvu ulogu je odigrao i u stvarnom životu 1993. godine kada je usmrtio dva napadača, nakon čega je u dva navrata bio u zatvoru, da bi potom emigrirao u SAD gdje je dugo živio bez dokumenata. A prekrasna Ena Begović tragično je izgubila život u saobraćajnoj nesreći 2000. god. Zanimljivo, Lidija Vukićević koja je odigrala lik Violete Popadić pristupila je notornoj desničarskoj „Srpskoj radikalnoj stranci“ čiji je predsjednik upravo onaj čovjek koji je početkom devedesetih godina stavio metu na čelo mnogim nesrbima, ali i Žarku Lauševiću…
Za razliku od bivše države, serija „Bolji život“ je imala sretan završetak. Inače, zadnja epizoda serije emitovana je samo nekoliko dana prije izbijanja oružanog konflikta u Sloveniji 1991., nakon čega je težište prebačeno na Hrvatsku, a nešto kasnije i na Bosnu i Hercegovinu. I tako je ovaj prostor, potkraj vijeka, iz prvobitnog stanja – kuburenja po ko zna koji put prešao u drugo, neblaženo stanje – stanje puškaranja. Nevjerovatno ali istinito, baš u to vrijeme, kada je Srbija bila pod sankcijama, a BiH pod agresijom i embargom, slična redateljsko-scenaristička i glumačka ekipa realizirala je seriju čudnog imena „Srećni ljudi“.
Bivši Jugovići su željeli život, bolji život, sve il’ ništa, a dobili su ništa i ratni zgoditak. „Ja hoću život, bolji život; lupam glavom posred zida, gde je tanko tu se kida“. A biće da je mnogo toga bilo tanko čim se tako lako pokidalo. Od boljeg života na Slavenskom Jugu, ostala je samo ova sintagma kao prazna ljuštura i serija koja je mnogima sjećanje na stara dobra vremena. A ta stara dobra vremena su ona vremena u kojima se bude sirove nacionalističke strasti i počinje da vaskrsava fašizam, vremena u kojima busiju zauzimaju kojekakvi kvazidemokratski vampiri i Crkve i njeni duhovni izbavitelji.
Paradoksalno, vremena za koja se očekivalo da će sa sobom donijeti bolji život, donijela su civilizacijsku, društvenu i ljudsku propast na Slavenskom Jugu, a vremena u kojima se prizivao bolji život postala su romantična stara dobra vremena. Tako su postsocijalističke demokrature, u velikoj želji da svojim narodima pruže bolji život, tim istim narodima zagorčale život i darovali kataklizmu u kojoj se i danas guše. Odavno je ovo postalo vrijeme kojekakvih kurčubića, grobara Macola i njima sličnih.
„Al’ šta to vredi kad ne spadam u taj soj, jer život traži bolje ljude“.
digitalnademokracija.com