Brisel, Sarajevo, Moskva, CNN i majka Šefika

povodom *Međunarodnog dana Majki

Brisel

Negdje s početka strateški osmišljene, **lenjingradoidne-samo-nešto-duže-opsade Sarajeva u mirnodopskom europskom ozračju (1992-1995), CNN je u ostatku svijeta bio, bez današnje konkurencije, primarni izvor izravnih audio i video informacija o dvostrukoj agresiji na malu Jugoslaviju.

Sasvim subjektivno, jedna reportaža te kuće, globalnog pionira elektronskih vijesti sa ratišta po plavoj planeti, bila je i ostala do dan danas posebno upečatljiva. Ne na neki način, kako danas vole da kažu i gosti i domaćini ‘na televizoru’, nego evo kako.

Dakle, te i te večeri, u krugu moje porodice, saradnika i prijatelja u službenoj rezidenciji šefa tada svih DKP Republike BiH u Briselu (***pod jednim krovom), na tv ekranu je emitovana i svaki naredni sat re-emitovana reportaža CNN-a iz opkoljenog i pomno zaključanog Sarajeva. Zatečeni i zaleđeni, ugledali smo na tv ekranu – u krupnom planu – moju/našu majku Šefiku (BISER) HADŽIMUSIĆ, sa podignutim rukama u svježem gipsu snimljenu u hodniku hitne klinike u Vrazovoj ulici. Komentar hrabrog CNN-ovog reportera je najedanput bio sasvim izlišan. Izraz na njenom licu je pokrio sve što treba – svih ‘5 doubleW‘ žurnalističkih zapovjedi, plus pustu ljudsku poruku – ‘evo šta dobiju oni koji povjeruju – da se Zlo više nikad nikom…’

Sarajevo

Negdje potkraj rečene opsade Sarajeva, malim avionom sa oznakama UNHCR-a doputovao sam službeno iz Brisela u moj rodni grad sa delegacijom uvaženog Hansa van den Broeka, tada Visokog komesara za vanjsku politiku Komisije EU. Konačno, to je bila i prilika da posjetim roditelje koji su sve protekle džehenemske godine opsade boravili u porodičnoj kući u Petrakijinoj ulici (sa njihovim gostima/ovim i onima izbjeglicama), u epicentru Sarajeva, udaljene 50 metara od Muzičke škole, 100 metara od Katedrale Srca Isusova i isto toliko od pijace Markale, a odatle još 27 koraka od Vječne vatre. Okolo 250 metara do Begove džamije, u jednom pravcu, a u drugom otprilike isto toliko do nekadašnje velike jevrejske sinagoge legitimno konvertovane u gradski Kulturni centar kao poklon Sarajevu od strane njegove i naše Jevrejske zajednice, uklesane vjekovima i stoljećima u planetarni imidž ovog grada. Nakon što sam protokolarno glatko dobio sobu u Holiday Inn-u, odem ćiku.

Dočekaju me majka Šefika i otac Safet koje sam tada prvi puta u životu vidio u totalno sijedom izdanju, hodaju za mnom u stopu po kući, u nevjerici dodiruju i usput saslušavaju – što kažu ovi na televiziji, o situaciji u regionu, Europi, ali i u svijetu

Dok im podnosim ohrabrujući, u ‘drugom najstarijem zanatu’ navježbani progress report, paralelno me love sjećanja na vjerovatno najpopularnija ženska jutarnja sijela na prostoru što se danas zove Kanton Sarajevo, ona kod moje majke Šefike. (Kojima sam svojevremeno, prečesto, svjedočio pretrčavajući u pidžami iz moje sobe ispred dnevnog boravka punog njenih gošći, na mom križnom putu do kupatila). Drugo su ona popodnevna sjela na privatnim i/ili javnim mjestima poput Hotela Europa, bilateralna ili multilateralna, uvijek multi-kulti i u manje-više istom sastavu njenih najdražih prijateljica i obratno – Ziketova, Rešina, Goranova, Omerova, Zoranova, Sabrijina, Zlatkova & Gogina…, da pomenem ovdje samo neke od majki mojih onovremenih & dan-današnjih drugara i jarana.

Moskva

U okviru bilateralno pažljivo dogovorenog programa i termina 12/13. oktobra/listopada 2006., boravio sam na službenom putu u Moskvi u svojstvu šefa delegacije BiH na redovnim konsultacijama dva resora vanjskih poslova Ruska Federacija – BiH, na nivou pomoćnika ministra za multilateralne poslove. Iste su obostrano, bez rutinske kurtoazije, ocjenjene kao ozbiljne i izuzetno korisne. Tako je i bilo.

Da ne bude zabune, u znak posebne pažnje – ruski domaćini su me u finalu konsultacija počastili tête-à-tête prijemom i sadržajnim razgovorom u trajanju od neprocjenjivih 45+ minuta sa Titovom Vladimirom Gennadievichem, zamjenikom ministra Sergeja Lavrova – jednog od najprestižnijih svjetskih diplomata onda i danas.

U trenutku dok smo (13-og oktobra 2016.) na terasi tog i tog ruskog a svjetskog restorana na Crvenom trgu u Moskvi slavili malo je reći uspješne konsultacije sa ruskim prijateljima, presjekao me telefonski poziv moje sestre Denize iz Sarajeva i – pretužna vijest: ‘majka Šefika je upravo preselila na bolji svijet‘.

Nedžad S. Hadžimusić

 /*Majčin dan je blagdan u čast majki i majčinstva koji se u većini zemalja obilježava svake godine – druge nedjelje u maju/svibnju. U zapadnom svijetu uspostavljen je u 20. stoljeću. Majčin dan ima svoje korijene u engleskom i američkom pokretu žena. Amerikanka Ann Maria Reeves Jarvis 1865. godine organizirala je Mothers Day Meetings gdje su majke mogle razmjenjivati ideje o aktualnim pitanjima. U bivšoj Jugoslaviji i u njenim sljednicama kako-ko nadalje imamo surogat tog blagdana koji se zove ‘Dan žena, 8. mart’. Jer svaki dan u godini pripada Njima, dakle nesporno. Svejedno, proslave su bile i ostale manje-više-okej.

/** Konzistentno granatiranog glavnog grada međunarodno priznate Republike BiH, do slijedeće obustave vatre dogovorene između tzv. zaraćenih strana, uz nadljudske napore međunardnih faktora. Pa opet i opet, sve do Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Neopozivo najaviljenih vojnom intervencijom NATO u zoni odgovornosti američke 6. flote čime je, da se ne lažemo, zaustavljen rat.

/***Ambasada za Benelux/Misija pri EU&NATO

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s