Što nam nudi Miroslav Škoro?

Nakon čitanja programa Domovinskog pokreta teško se oteti dojmu da – kako god se reformirala i reorganizirala – ekstremna desnica u Hrvatskoj se još uvijek uglavnom svodi na obećanje da će proteći med i mlijeko: samo kad dovoljno napakostimo Srbima i pederima.

Lako moguće da vam je promaklo, ali na hrvatskoj se ekstremnoj desnici proteklih dana odvija prava mala sapunica. Iako se prije šest mjeseci činilo da se oko tadašnjeg predsjedničkog kandidata Miroslava Škore stvara čvrsta koalicija na tom političkom spektru, danas – manje od dva mjeseca uoči parlamentarnih izbora – o takvom savezu još uvijek se službeno samo “pregovara”. Vjerojatno zabrinuti sporošću cijelog procesa, Škorini savjetnici odlučili su se za “taktiku salame“. Umjesto velike koalicije sa svim ekstremnim desničarima koji su Škoru podržali na predsjedničkim izborima, dogovori se zasad postižu s pojedincima i manjim grupama, tako slabeći pregovaračku poziciju onih koji su ostali izvan.

Nakon što je početkom mjeseca priključio bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i njegovu, u osnovi, one-man stranku, Škoro je početkom tjedna potpisao i koalicijski sporazum s polovicom Hrvatskih suverenista. Naime, ta se stranka po svemu sudeći prilikom pregovora o koaliciji sa Škorom raspala, pri čemu je jedna polovica pripuštena “unutra”, dok je drugoj ostalo da po medijima lamentira i poziva Škoru da “jasno kaže” kako nije protiv dogovora i s drugom polovicom Suverenista. Još uvijek čekaju.

Naposljetku, čeka se i dogovor s jedinom snažnijom strankom buduće koalicije – Mostom. Pregovori s njima su, saznajemo, “tvrdi”. Svatko sa svoje strane, suverenisti, mostovci i škoristi novinarima off-the-record objašnjavaju kako pregovori zapinju zbog komplicirane kombinatorike izbornih lista koja, logično, ne može zadovoljiti sve apetite. No on-the-record sve strane kategorički odbacuju vlastite zlonamjerne insinuacije kako se radi tek o raspodjeli mandata na listama. “Ne”, jednoglasno tvrde svi sudionici pregovora. Problem je u tome što nije jasan program oko kojeg će se okupiti.

Neoliberalni brikolaž

S obzirom na to, možemo samo pretpostaviti kakav je uzdah olakšanja odjeknuo na ekstremnoj desnici kada je prije koji dan stranka Miroslava Škore konačno objavila svoj program. Vrlo vjerojatno su se ubrzo nakon ove objave programa na izoliranim lokacijama sastale ideološke komisije odbačene polovice Suverenista i Mosta da naoružane osnovnom literaturom – poput, ne znam, brošura Alaina de Benoista i Juliusa Evole, knjiga za samopomoć Jordana Petersona ili poezije Franje Tuđmana – pretresaju Škorine prijedloge kako bi na temelju citata klasika utvrdile koji su dijelovi čvrsto na liniji suverenizma, a koje treba odlučno žigosati kao moderni revizionizam.

S obzirom da mi nismo – za razliku od spomenutih stranaka i njihovih djelova – toliko dogmatični i ideološki rigidni, imamo taj luksuz da programu Miroslava Škore pristupimo opuštenije, promatrajući ga tek kao zainteresirani birači. Unatoč svoj prašini koja se na desnici digla oko ovog programa (a nipošto oko raspodjele mandata!), radi se o kratkom tekstiću koji je puno prilagođeniji biračkoj konzumaciji nego pedantnoj raščlambi ideoloških komisija. Osim toga, tekst ostavlja i snažan dojam brikolaža, odnosno – izgleda kao da je sklepan na brzinu od elemenata ideologije koja već cirkulira u javnom prostoru.

Tako se dobar dio programa sastoji od već uobičajenih antikorupcijskih i reformskih svakodnevnih jadikovki. Konstataciju kako “klijentelizam i korupcija”, zajedno s prevelikim brojem zaposlenih u javnim službama i preskupom državom, predstavlja prepreku razvoju Hrvatske lako ćemo naći i u programima formalno ideološki suprotstavljenih stranaka. Sniženje porezne stope za najbogatije ili centraliziranu javnu nabavu vrlo će vjerojatno obećati i stranke poput Fokusa, ako već ne i HDZ i SDP. Ukratko, pokušaj da se dodatne neoliberalne politike “opravdaju” potrebom borbe protiv korupcije praktički je opće mjesto suvremene hrvatske politike, a jedini Škorin mogući iskorak iz tog konsenzusa predstavlja oprezno sugeriranje nepopularne mjere privatizacije zdravstva.

Pokret za preodgoj

Bilo bi, međutim, pogrešno pretpostaviti da je Škoro ostao sasvim na pozicijama tehnokratskog frazerstva. Njegova se inovacija sastoji u tome da neoliberalne mjere ne spaja samo s antikorupcijom, nego i sa snažnom antimanjinskom agendom kojom je prošaran cijeli program. Njegova najava dodatne diskriminacije LGBT osoba jasan je namig (neformalnoj?) koalicijskoj partnerici Željki Markić. Iako je to protuzakonito, Škoro obećava nastavak uskraćivanja prava na udomljavanje djece životnim partnerima, kao i zabranu pobačaja. Ove mjere, u osnovi namijenjene samo ograničavanju tuđih sloboda, pravdaju se prije svega potrebom oživljavanja obitelji kao ključne društvene institucije.

Obitelj je tako “polazišna osnova svakog pojedinca” i “temelj svakog društva”, a roditeljstvo “najvažnija uloga u društvu”. Radi se, ukratko, o stvarima koje su toliko važne da nad njima država mora preuzeti potpunu kontrolu. I tu program dobiva dodatno bizaran karakter. Dok obećanja materijalne pomoći obiteljima ostaju pomalo maglovita, eksplicitno se navodi da država treba uvesti “obvezne edukacije djece i roditelja”. Program pogrešno tvrdi kako u Hrvatskoj ne postoje roditeljski tečajevi (barem u Zagrebu trudničke tečajeve nudi većina domova zdravlja). No ono što Škoro predlaže povremeno više zvuči kao kamp za ideološki preodgoj nego praktični tečaj.

Obitelj je daleko od jedine stvari koja je previše važna da bi se pustila bez izravnog ideološkog nadzora Države. Tako se planira ukidanje financiranja “tzv.” nevladinog sektora, ali i medija za koje Škoro, ili ranije spomenute ideološke komisije, procijeni da služe “sustavnoj protuhrvatskoj kampanji”. Dio iste kampanje navodno su i “razni filmski, kazališni itd. projekti koji su često smišljeni radi šokiranja i vrijeđanja hrvatske javnosti”, a koje treba zamijeniti onim projektima koji “promiču hrvatsku nacionalnu kulturu”. I to je od kulturne politike doslovno sve. Na ovom mjestu treba podsjetiti da je jedan od nositelja liste kojoj se kulturna politika svodi na proizvoljnu političku cenzuru – bivši ministar kulture.

Obavezni popis neprijatelja

Kad već kuriraju kulturne projekte i režiraju predstave, autori Škorinog programa zaključili su da nema nikakvog razloga da se zaustave na tome. Tako program stranke propisuje kako se “u području humanističkih znanosti ne smije zanemariti briga o povijesnom naslijeđu, kulturnoj baštini i o tradicionalnim vrijednostima hrvatskog društva.” Koji su točno mehanizmi kojima Stranka kontrolira humanističke znanosti nije sasvim jasno, a vjerojatno ih je bolje i ne zamišljati. Jasnija je kurikularna agenda koja propisuje “svim učenicima mora biti jasno: Domovinski rat i volja naroda su u ishodištu suverene države i slobode.”

Od ostalih obrazovnih reformi predlaže se ukidanje škola za manjine. No prije nego se posvetimo manjinskom pitanju spomenimo na ovom mjesto nešto što smo iz pripovjednih razloga propustili spomenuti na početku. Već prva rečenica Programa Škorinu stranku legitimira kao pokret protiv komunističkog totalitarizma, a u sličnom je tonu pisana i manje-više cijela prolegomena. Dakle, pokret osnovan protiv totalitarizma obećava da će: uvesti obavezni kurs obiteljaštva te uspostaviti ideološku kontrolu nad kulturnom i znanstvenom produkcijom. Država van iz ekonomije i pravo u naše krevete, kulturu i znanost. Sve valjda radi uspješnijeg suprotstavljanja totalitarizmu.

Naravno, kao što je mumljanje protiv LGBT osoba namig Željki Markić i njezinom pokretu, galama protiv nevladinog sektora, znanstvenika, kulturnjaka i novinara ispunjava zahtjeve i drugih sektora ekstremne desnice. Na ovom popisu neprijatelja desnice naravno nedostaje jedan ključni element – Srbi. No ne brinite, naravno da su itekako prisutni. Dapače, čak tri četvrtine poglavlja programa o “ustavnoj reformi, izbornom zakonu, reformi vlade i lokalne samouprave” bavi se isključivo pitanjem političkog predstavljanja srpske zajednice u Hrvatskoj. Očekivano, ključni cilj je ukinuti saborska mjesta koja su namijenjena predstavnicima manjina.

Potraga za Srbima

No tu se priča komplicira. Svjesni da to uskraćivanje prava predstavlja zapravo pravno gledano ozbiljan problem, vjerojatno i na međunarodnoj razini, autori se bore sami sa sobom da ponude neki tip kompenzacije. Tako povremeno kalkuliraju s prijedlogom ukidanja izbornog praga za manjine, iako je to besmislena mjera u situaciji postojanja izbornih jedinica koje škoristi žele zadržati. A osim toga nimalo ne doprinosi obećanom uspostavljanju “jednakosti” između manjinskih i ostalih zastupnika. S druge pak strane povremeno se sugerira kako bi se mogla propisati i obavezna kvota za pripadnike manjina na općim listama. Da pojačaju konfuziju, autori spominju i “nizozemski model” manjinskih zastupnika, iako takvo što uopće ne postoji.

Uglavnom, kako se ne bismo previše zakopali u izborne modele i ispravljanje gomile faktografskih grešaka nadrobljenih u ovom dijelu programa, posvetimo se samo ideji uvođenja kvota na listama. Iako nije razrađeno, to bi po svemu sudeći značilo da bi svaka lista trebala imati onoliki postotak Srba (Čeha, Talijana…) na listi koliko ih živi u određenoj izbornoj jedinici. No time bi se desnica mogla naći u ozbiljnim problemima. Ili će morati brzo naći načina da kloniraju Predraga Mišića – jedinog poznatog političara srpskog porijekla na hrvatskoj ekstremnoj desnici – ili će morati među sobom (možda izvlačenjem šibica) odrediti koji od njih će se za potrebe izbora deklarirati kao Srbin.

Naravno, poanta kvota na listama umjesto posebnih jedinica za manjine je u tome što predstavnike manjina više neće birati samo birači iz redova tih naroda nego – svi. U uvrnutoj logici autora, pripadnici većinskog naroda lakše će izabrati “osobe koje doista razumiju njihovu [manjinsku] lokalnu problematiku” od pripadnika manjina. Pritom baš nikom od tih desničara nije palo na pamet da oni istodobno rade veliki problem od toga što hrvatskog člana predsjedništva u susjednoj BiH već godinama biraju većinom pripadnici većinskih Bošnjaka.

Naravno, kao i kod ranije navedenih neprijatelja desnice, i program za Srbe zapravo se više tiče konkretnog obračuna s konkretnim osobama nego neke sistemske promjene. Ali teško se oteti dojmu da – kako god se reformirala i reorganizirala – ekstremna desnica u Hrvatskoj se još uvijek uglavnom svodi na obećanje da će proteći med i mlijeko: samo kad dovoljno napakostimo Srbima i pederima.

Nikola Vukobratović, Bilten

Foto: AFP / Denis Lovrović

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s