Lasić je zaslužio titulu sartrovskog tipa „javnog intelektualca“

Recenzija nove knjige Mile Lasića: Zašto nam izmiču europski horizonti?

Misliti i djelovati između dva žrvnja

Nevjerojatno širok javni prostor nalazi za svoja promišljanja i djelovanje Mile Lasić, iako je to u stvari prostor između dva žrvnja: između pseudograđanske i etnonacionalističke politike. I onima najmanje upućenima u tekuću društvenu, političku i ideološku stvarnost Bosne i Hercegovine jasno je da je za neku treću opciju s one strane ove dvije ostao veoma skučen prostor. A ipak je u takvom prostoru bilo moguće stvoriti i napraviti sve ono o čemu svjedoči ova voluminozna knjiga. U njoj je dokumentirano nastojanje da se što podrobnije i uvjerljivije javno predstavi ono za što u najširem bosanskohercegovačkom horizontu javnosti više nema ili jedva još da ima mjesta. Lasić je gorljivi zagovornik izvjesnog političkog stanovišta kojem nedostaje mjesta u političkom i društveno životu ove zemlje. Kroz čitavu knjigu se na različite načine ocrtavaju konture takvog stanovišta.

Autor će se potruditi da u više navrata i u brojnim prigodama pruži što pregnantnije određenje svoje ”stojne točke”. Tako ćemo pročitati da na jednom mjestu Lasić za sebe kaže da nastupa ”kao privrženik senzibilnih teorija transnacionalnih socijalizacija, kozmopolitskih ili složenih identiteta, inclusive ‘multikulturalnog građanstva’WillaKymlicke i ‘svjetskog ethosa’ Hansa Künga, dakako i ustavnog patriotizma Jürgena Habermasa”. U ovoj takvoj definiciji vlastitog opredjeljenja obilježenoj imenima velikih mislilaca današnjice izostavljeno je možda za Lasića najvažnije ime, ono koje markira egzemplarno zalaganje za ”kozmopolitske ili složene identitete”, a to je ime Urlicha Becka, naprosto zato što se autor na njega često poziva. Za određivanje glavnih koordinata njegove znanstveničke i intelektualne pozicije također treba spomenuti imena poput Ernest Gellner, Georges Devereuxa ili Amin Maalouf.

Ako Lasić svoju poziciju u javnom prostoru obilježenu na ovaj način ocjenjuje kao usamljeničku i nimalo zavidnu, zbog stalne izloženosti beskrupuloznim medijskim napadima, onda bi se možda moglo zaključiti da je politologija i politička filozofija u ovoj zemlji u nezavidnom položaju. Međutim, u tome je tek pola istine, budući da ovaj autor ne nastupa u javnosti tek kao znanstvenik ili sveučilišni profesor. Riječ je o intelektualcu koji ima svoj odlučan partipris u forumima surove političke borbe, nemilosrdnih ideoloških obračuna, u kojima se odlučuje o sudbini ove zemlje. Ovu knjigu ne ispisuje Lasić samo kao učenjak kojemu je stalo da predstavi novije tokove političke misli u svijetu, nego prije svega kao neumorni i veoma angažirani javni djelatnik. Ne znamo tko bi više od Lasića mogao zaslužiti titulu sartrovskog tipa ”javnog intelektualca” u ovoj zemlji. Svaka stranica ove knjige predstavlja autentičan dokument za impresivan dosje takvog angažmana.

Uporište svog javnog djelovanja Lasić pronalazi u najvišim dometima suvremene političke teorije, što ga po definiciji dovodi u poziciju lokalnog prosvjetitelja. Čini sa da je uvjeren da za temeljnim normama i načelnim rješenjima kada se radi o uređenju i budućnosti Bosne i Hercegovine ne treba više tragati, ali da veoma komplicirana konstelacija lokalnih odnosa moći i nacionalnih interesa nalaže potrebu pronalaženja prilično inventivnih konkretnih rješenja kao što je to u novije vrijeme slučaj sa Izbornim zakonom. Međutim, da bi se na učinkovit i općeprihvatljiv način uopće moglo povezati zahtjeve svakodnevne političke prakse s pouzdanim i putem najviših autoriteta legitimiranim teorijskim uporištima neophodno je imati makar minimalan konsenzus vodećih političkih aktera o pravoj prirodi poretka i stvarnom stanju bosanskohercegovačke političke zajednice. A upravo je to ono što nedostaje i što u živi pijesak gura svaku inicijativu za dalekosežnijom promjenom.

Kada se poziva na uvide autora poput Arendt Lijpharta ili John McGarrija i Brendan O’Learija, Lasić smatra da je kao dan jasno da tronacionalna Bosna i Hercegovina mora tražiti rješenja za nesvedivi pluralizam svojih kolektivnih identiteta kao i za sebi odgovarajuću etiku suživota na crti zadovoljavajućih konsocijativnih i federalnih rješenja. Međutim, pritom, usprkos svojim najboljim namjerama i svojoj gorljivoj posvećenosti zajedničkom dobru građana, na posve gorak način iskušava turobnu stvarnost vladajućih iluzija o stvarnosti. Tu svakako treba uračunati i bijedu političke i ustavno-pravne misli lokalnih akademskih krugova. Mnogi reci ove knjige govore o bolnom razočarenju autora, o njegovom vlastitom gubitku iluzija, ali i o dragocjenom otrežnjenju. Ne čudi da je osnovni ton ove knjige melankoličan, jer se u njoj na mnogo mjesta govori o gubitku kojeg neće biti lako nadoknaditi. S jedne strane je to zjapeći ponor koji se nedavno otvorio u uskomešanom prostoru stranačkog političkog života u Federaciji BiH, a s druge strane je to Lasićevo osobno iskustvo gubitka povjerenja u one s kojima je do jučer dijelio iste političke i moralne nazore.

Od samih početka svog javnog političkog angažmana Lasić nije imao nikakvih iluzija kada se radilo o jasno postavljenom spektru etnonacionalističkih stranačkih politika, ali ga je očito zatekla ničim više prikrivena etnonacionalistička preobrazba tzv. lijevih, prograđanskih stranaka i njihovih ideologa. Koliko god bilo bolno, otrežnjenje je ipak donijelo kristalno jasan uvid u stvarnost. Autor to na jednom mjestu ovako formulira: ”brojni pseudograđanski nasilnici postaju izravni protagonisti protusustavne transformacije Federacije BiH u bošnjački entitet, a cijele BiH u (kon)federaciju srpskog i bošnjačkog entiteta”. Bez ikakvog otpora ili čak uz svesrdno zalaganje ”patriota” i zagovornika ”građanske Bosne”, sada na svjetlo dana izranja nova stvarnost dva entiteta sa svoja dva većinska naroda pretvorenih u ”građane” da se ne bi moralo slušati pritužbe ”konstitutivnih manjina”. U takvom kontekstu hrvatsko nacionalno pitanje nipošto nije više pitanje samo Hrvata u Bosni i Hercegovini, pa niti isključivo njihovih stranačkih predstavnika, nego postaje stvar borbe za ”etnokulturnu pravednost” (Kymlicka) u ime jednog manjinskog nacionalizma, a ta pravednost podrazumijeva jednakopravnost za sve narode i građane višenacionalne države.

Nije li ipak Lasić na koncu iskusio nerealističnost vlastitog gledišta? Nije li nedostatak mjesta u političkom prostoru za njegovu ”stojnu točku” ustvari otkrio njen utopijski karakter? Međutim, nepravedno bi bilo sugerirati da je autor odjednom bio zatečen pred otkrićem jaza između uzorite političke teorije i prilično jadne političke prakse bosanskohercegovačke, kako je naziva, ”javašluk konsocijacije”. Lasićev glavni oslonac u njegovom angažiranom suočavanju sa stvarnošću nije bio samo onaj znanstveni ili teorijsko-normativni nego i krajnje empirijski: iskustvo življenja i javnog djelovanja u dobro uređenoj europskoj demokraciji. Već davno iskazano načelno opredjeljenje domaćih političkih vođa za ”put u Europu” trebalo je da znači i njihov pristanak na usvajanje mnogih praktičnih pravnih i političkih rješenja koje nudi Europska unija. Lasić je dugo vremena bio uvjeren da će predstavljanjem u domaćoj javnosti ne samo svojih znanstvenih spoznaja nego i konkretnih iskustava o društvenom i političkom životu Njemačke, koju smatra svojim ”drugim zavičajem”, pomoći podizanju opće svijesti građana o važnosti i čak neophodnosti ulaska Bosne i Hercegovine u zajednicu europskih naroda. Nepouzdanost tog drugog oslonca zbog tek deklarativnih i posve licemjernih opredjeljenja vodećih lokalnih političara, ali i brojnih javnih djelatnika i intelektualaca, duboko ga obeshrabruje. U takvom raspoloženju, kada nam, kako to stoji u naslovu knjige, u našem sporom i mukotrpnom približavanju sve više izmiče europski horizont, Lasić sumira rezultate svog višegodišnjeg angažmana: učešća na desetinama ako ne i stotinama okruglih stolova i javnih tribina, konferencija i predavanja, radionica i seminara, radijskih i televizijskih debata i intervjua, u svome gradu i u mnogim drugim gradovima ove zemlje, a također u regiji i inozemstvu. Da bi na kraju, nakon snažne podrške različitih medija i institucija, pa i nemale potpore iz etabliranih političkih krugova, nošen na krilima dvije utjecajne njemačke fondacije, sebe prepoznao kao usamljenika, kao ”monaha s Atosa”.

Povratak Mile Lasića iz Njemačke, dakako, nije trebao biti povratak iz Europske unije. No sam Lasić predlaže da ga čitamo kao krležijanskog junaka. Njegov impresivan javni angažman je ustvari vapio za pristankom makar hiljadu ljudi, kako se sam izjašnjava kroz usta junaka romana ”Na rubu pameti”, onog koji u novinskoj redakciji traži prostora za: «hiljadu karaktera, jer ako se ta hiljada ne zaputi u mase, ako ta hiljada ne nađe mogućnosti, da se ovdje na našoj vlastitoj zemlji prokopaju temelji za sveopću humanističku novogradnju, sve će ostati kao što je bilo…” Lasić gorko komentira: ”Tako je pisao Krleža 1938. godine, a nama se osam desetljeća poslije čini ovaj Krležin apel za ‘hiljadu karaktera’ aktualnijim i smislenijim nego što je bio u momentu nastajanja, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u BiH i u Srbiji i svugdje na Balkanu.”

Među tim ljudima na koje se računa, koliko god da ih bude, najvažniji su prijatelji. Nezamisliva bi bila ova knjiga, uostalom kao i većina Lasićevog opusa, bez njegovih prijatelja kao najvažnijih likova u njegovim tekstovima. Lasić misli i djeluje, analizira i vrednuje društvenu i političku stvarnost koja ga okružuje vezujući se za svoje prijatelje, unoseći ih kao nezaobilazne aktere čak i onih događanja koja se odvijaju daleko od njih. Ako je politika po svome suštinskom određenju doista politika neprijatelja, onda je lokalna etnopolitika – politika u najvećoj mjeri. Takvoj politici Lasić uporno suprotstavlja svoju politiku prijateljstva dajući tako svojim spisima posebnu žanrovsku formu.
Trebalo bi napisati čitav jedan ogled o mjestu prijateljstva u djelima Mile Lasiće. Neobična je, gotovo utopijska slika prijateljstvo koju on gradi kroz svoje pisanje, dok čitav opći tekstualni obzor, medijska, politička, pa čak i kulturna i umjetnička sredina vrvi od referenci na neprijatelje s kojima se vode nemilosrdni obračuni. Ako je jedan od najvažnijih termina u ovoj knjizi, promatramo li je kao djelo politološke i sociološke analize, ”stojna točkaπ”, jer je Lasiću veoma stalo do realističnosti njegovog pristupa, onda ćete pri gotovo svakom ucrtavanju takve točke u ovom ili onom kontekstu primijetiti pojavljivanje nekog prijatelja. O kakvom prijateljstvu je tu riječ? Prijatelji se u Lasićevim izlaganjima pojavljuju kao izbori po srodnosti moralno-političkih gledišta. U prijateljstvu se vidi, na neusporediv način, ova snažna veza morala i politike kod autora. Dok je je režimu totalitarno-ideološkog djelovanja ova veza morala i politike podrazumijevala ukazivanje na prikrivene neprijatelje, obično bez lica i bez vlastitog imena, kod Lasića su te točke vezivanja upravo obilježene konkretnim i često literarno upečatljivim figurama prijatelja.

U kontrastu s tim stoji uloga stranca koju Lasiću nerijetko nameće sredina, ali koju nije nesklon i sam preuzeti. Najupečatljiviji je u toj ulozi kada u gotovo romanesknoj scenografiji rekonstruira dijalog s onima koji u njemu vide nedobrodošlog, nepoželjnog stranca, pravog uljeza. Dakako, čovjek ”s dva zavičaja”, kakvim sebe vidi Lasić, mora makar na momente iskusiti, čak i bez vezivanja za norme tako daleke svijetu iz kojeg je potekao, vlastitu stranost u srcu zavičajnosti.

Lasić nam u ovoj knjizi nudi neobičan biografski tekst. Pred nama je svjedočanstvo o vremenu, ljudima i događajima i to iz povlaštenog ugla uglednog javnog djelatnika koji često ima priliku da prisustvuje ključnim zbivanjima znanstvenog, društvenog, političkog i kulturnog života u BiH i široj regiji. No u isto vrijeme stranice ove knjige ispisuje znanstvenik koji izlaže politološke i političko-filozofske, ustavno-pravne i socio-antropološke koncepcije, koncepcije za čiju promidžbu u akademskom i širem javnom prostoru se gorljivo zalaže. No to iza čega stoji ovaj znanstvenik i sveučilišni profesor uglavnom čitamo ”iz druge ruke”: Lasić u svoji kolumnama na elektronskim portalima, a također u novinama i magazinima, u svojim intervjuima itd., prepričava ono što je napisao i izlagao na stručnim skupovima za uži i pozvaniji krug ljudi, za svoje kolege iz struke, za polaznike radionica, za kompetentne sugovornike, a nerijetko prenosi i ono što je predavao svojim studentima. Nećemo dokučiti pravu prirodu Lasićevog teksta ako ne uvidimo ovaj njegov pristup ”iz druge ruke”. Nešto što naziremo u svome izvornim obliku, obično znanstveni tekst koji je na nekom skupu bio usmeno izložen, biva naknado vraćen pisanom obliku, ali ovaj put u još življoj narativnoj formi prilagođenoj široj publici, prije svega čitateljima elektronskih medija. Uglavnom samo preko autorove pripovijesti prenesene u elektronskom zapisu, a na kraju konačno smirenoj i arhiviranoj u knjizi, možemo saznati o čemu je bilo riječi na brojnim skupovima ili što je pisalo u spisima iz kojih je on izlagao.

Pečat nesumnjive vjerodostojnosti ovom prvobitnom, ali u naknadnoj naraciji prekrivenom i putem nje tek rekonstruiranom sloju Lasićevog strogo znanstvenog teksta pruža u samom srcu knjige izvorno dano javno predavanje u ANUBiH-u na temu: ”Europska unija između apokalipse i utopije”. Ovu žanrovsku cezuru bismo mogli odrediti kao pojavljivanje čitave jedne knjige u knjizi, čime se u stvari kroz upečatljivo dokazanu kompetenciju istinskog znanstvenika u jednoj knjizi ovjerava Lasićevo poigravanje s narativnim strategijama u drugoj, sveobuhvatnoj knjizi.

Lasić nam, dakle, u posve ličnom tonu opisuje i dočarava što su drugi rekli i što je on rekao, kako je tekla rasprava i je li nešto važnoga polučila. Žanrovski prilično inventivna knjiga: i intimni dnevnik i društvena kronika, i znanstveni tekst i novinska reportaža, i ispovijest i nepristrano izvješće. S jedne strane je to pouzdana društvena kronika brižljivog povjesničara, u kojoj nalazimo nebrojna vlastita imena, imena javnih ličnosti i djelatnika, institucija i agencija, državnih službi i udruga, markiranih toponimima, etnonimima, datumima… S druge strane je to izrazito autobiografski tekst u kojem je pokatkad otvorena i dimenzija osobnih osjećaja i živih sjećanja, čak i reminiscencija koje dolaze iz ”duboke podsvijesti”. U knjizi se također može jasno raspoznati kardiogramski zapis Lasićevog moralnog bila, dok se svim srcem zalaže za ono što smatra da bi svima donijelo boljitak i mir.

Napomenimo na kraju i to da je jedna od najvažnijih stvari koje se tiču ove knjige a koju nećete naći u njenih četiri stotine stranca – polemika. Nema polemike osim u slabašnim proplamsajima. O čitavom medijskom i političkom i akademskom ambijentu ove zemlje možete zaključiti poraznu stvar ne temelju nečega što ovdje nedostaje. Možda nijedna knjiga na tako očevidan način ne otkriva nedostatak javne rasprave političkih i ideoloških protivnika kao ova knjiga reskog polemičkog tona i neprestanog polemičkog izazova koji ostaje neuslišan.

Ugo Vlaisavljević

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s