Staračka bolest ljevičarenja u postkomunizmu

Svojevremeno sam napise britanskog konzervativnog autora Rogera Scrutona o misliocima “nove ljevice prihvatao cum grano salis, trudeći se da zadržim distancu prema njegovim besprizivno poraznim sudovima. Ne znam je li u pitanju biološki proces starenja, ali na polovini sedme decenije (moje, a ne Scrutonove, jer on je umro) neki njegovi stavovi sve su mi bliži. To se potvrdilo kada sam u konfinaciji pročitao “Epidemijsku situaciju”, kratak tekst koji je u konfinaciji napisao jedan od Scrutonovih junaka, francuski filozof Alain Badiou – na kojeg se nauk o starenju očito ne odnosi, jer je i u 84. godini jednako ostrašćen maoist kakav je bio u 1960-ima.

Badiou je, kao i mnogi drugi filozofi a ne samo ljevičari, zaražen virusom uvjerenosti u vlastitu intelektualnu superiornost. Nakon što je primijetio da većina onoga što se danas piše o epidemiji i njenim mogućim posljedicama na globalnom planu “odaje potpuno neshvatanje situacije u kojoj se nalazimo”, Badiou nam otkriva da je on situaciju shvatio, i da je “ona zapravo vrlo jednostavna”. Jer, “epidemija je složena utoliko što predstavlja mjesto artikulacije između prirodnih i društvenih određenja. Potpuna analiza neke epidemije je transverzalna: treba uočiti tačke u kojima se ukrštaju te dvije vrste određenja i iz njih izvući zaključke”. U ovom slučaju, uočena tačka porijekla je Wuhan, gdje se prirodna određenja (činjenica da virusi postoje, da se prenose i da mutiraju) ukrštaju s društvenima (loše održavane tržnice, sklonost totalitarne države da skriva informacije), a izvučeni zaključak je jednostavan koliko i jednosmislen: planetarno širenje tačke porijekla uzrokovano je “svjetskim kapitalističkim tržištem i njegovim neprestanim i veoma brzim kretanjima”.

Ima li epidemije bez kapitalizma?

U jeziku kojim piše Badiou ovo uspostavljanje uzročno-posljedične veze između epidemije i globalnog kapitalizma ima višak značenja koji se gubi u prevodu: u standardnom štokavskom, naprimjer, tržnica i tržište su dvije različite riječi s istim korijenom, dok je u francuskom to jedna ista riječ: le marché. No ta sugestivna polisemija slabo prikriva proizvoljnost argumentacije: iz tvrdnje da se u epidemijama ukrštaju prirodna i društvena određenja, tačne koliko i trivijalne, ne može se izvući nikakav analitički koristan zaključak, ponajmanje onaj o globalnom tržištu kao vektoru Covida-19. Neka društvena određenja sigurno su se ukrštala s prirodnima u Ateni 430. p. n. e. kada je kuga odnijela jednu trećinu stanovništva, i u Bizantu 541. kada se kuga proširila cijelim carstvom, i u Indiji 1826. kada je izbila epidemija kolere koja se u valovima širila planetom narednih trideset godina… No ni tada, kao ni 1918-1919. kada je epidemija španjolske gripe ubila između 20 i 50 miliona osoba u cijelom svijetu, nije postojalo svjetsko kapitalističko tržište.

Ne može se izbjeći utisku da je Alain Badiou iskoristio ovaj povod za još jedan motivacijski govor o štetnosti kapitalizma, i još jedan poziv na zajedničku akciju svih lijevih snaga. Preduvjet shvatanja današnje epidemijske situacije i, po pretpostavci, svakog svođenja složenog na jednostavno, jest bespogovorno prihvatanje učenja o klasnoj prirodi liberalno-demokratske države. Stoga predmet spasonosnog reduktivizma, sasvim predvidivo, nije samo najnovija pandemija, već su to i savremene ideologije. Zapravo ideologija, jer je svođenje mnoštva na jedinstvo i ovdje prvi korak: postoji, sve u svemu, samo jedna savremena ideologija, toliko poznata da je ne treba ni imenovati, čije je zlatno pravilo najprije ja. A to pravilo nije u ovoj prilici ni od kakve koristi i ni od kakve pomoći, i čak bi se moglo pokazati kao saveznik beskrajnog nastavljanja zla.

Sve i da prihvatimo da danas ne postoje konzervativne, socijalističke, nacionalističke i religijsko-političke ideologije, već samo ta jedna jedina liberalna na koju se ovdje aludira, sve i da odustanemo od propitivanja koje logički slijedi (koji je precept bio saveznik beskrajnog nastavljanja zla kada liberalizam kao ideologija još nije postojao?), ovo nedokumentirano zlatno pravilo (ko ga je formulirao a ko prihvatio? gdje? u kojem kontekstu?) može se shvatiti kao običan spisak prioriteta, nalog instrumentalnog uma što se iskazuje kao narodna mudrost (Bog je prvo sebi bradu stvorio) ili sigurnosna uputa za putnike u avionu (Kod dekompresije, masku za kisik stavite prvo sebi pa onda djeci). No zalud je dokazivati da najprije ja” ne znači samo ja, budući da Badiou ne sudjeluje u intelektualnoj debati već propovijeda, ponavljajući već pola stoljeća jedan isti tekst u kojem je ključni argument, drag i lijevim i desnim protivnicima liberalizma, izjednačavanje liberalnog individualizma s egoizmom – na što je upozorio još Karl Popper u Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima (1945): Brkanje individualizma s egoizmom dopušta da <individualizam> osudimo uime humanističkih osjećanja, i da se pozivamo na ta ista osjećanja kako bismo odbranili kolektivizam. Ustvari, napadom na egoizam cilja se na prava pojedinca.

Ako je prvenstvo koje se daje individualnim pravima zapravo egoizam koji razara društvenu solidarnost, onda briga koju liberalno-demokratske države pokazuju za javno dobro može biti samo iznuđena: u današnjoj Francuskoj, naprimjer, “konjunktura sprečava državu da upravlja situacijom drukčije osim da interese klase čiju moć izražava uključi u opštije interese, i to zbog unutrašnjeg postojanja opšteg ’neprijatelja’ koji u ratnom vremenu može biti strani osvajač, a koji je u današnjoj situaciji virus SARS 2”. To nevoljko napuštanje uloge čuvara buržoaskih interesa je privremeno: ako država u ovom trenutku i jest prisiljena da “eksplicitno i javno stavi u prvi plan opštije interese, a ne samo buržoaske”, njen je cilj da “strateški očuva, u budućnosti, prvenstvo interesa klase čiju opštu formu kao država predstavlja”.

Poremećaji u društvu i ekonomiji koje će pandemija očekivano izazvati jedinstvena su prilika da se stanje najzad promijeni, pa su u posljednjih nekoliko mjeseci desetine autora izrazile nadu da će u svijetu poslije Corone progresivne snage čovječanstva razoriti globalizirani i liberalni kapitalistički poredak. U topografiji postliberalizma, međutim, ostali su sasvim neodređeni! Ta navada nije nova. Još 1970-ih pisao je Eric Hobsbawm: Ako ljevica i treba da ozbiljnije razmisli o novom društvu, to nimalo ne umanjuje njegovu poželjnost ni njegovu nužnost, i niukoliko ne čini manje uvjerljivima argumente protiv sadašnjeg društva. Nije mnogo drukčije ni skoro pola stoljeća kasnije: zna se šta nam je potrebno, nov ekonomski sistem koji će kao najviše prioritete postaviti javno zdravlje i blagostanje ljudi i uravnotežiti naš odnos sa planetom, ali nema ni najmanjih naznaka kako će taj sistem izgledati niti kako će se do njega doći. Izvjesno je jedino, i ovdje, koji je povijesni subjekt pozvan da iznese promjenu: Zadatak je ljevice da takav sistem zamisli i provede u djelo.

Prebolijevanje gubitka na ljevici

Pažljivom čitaocu neće promaći da, u prethodnom paragrafu, nije mnogo drukčije znači samo da od vremena kada je britanski komunist E. Hobsbawm napisao gornje redove pa do danas nije nestala pulzija ljevičara da mijenjaju postojeće društvo bez jasne ideje o društvu kakvo žele uspostaviti, a ne da je svijet kao takav ostao isti. Naprotiv, u međuvremenu je nastupila epohalna promjena koja se strukturno odrazila na intelektualni univerzum evropske lijeve misli: socijalistički projekt je propao!

U posljednjih trideset godina zapadna je ljevica, kako u Neizvjesnosti i politici primjećuje Helmut Dubiel, dvojako reagirala na odlazak realnog socijalizma sa svjetske pozornice. Jedni su žrtvovali vlastiti, već odavno prenapregnut lijevi identitet, postajući postmodernisti. Drugi su brinuli prvenstveno o očuvanju tog identiteta, po cijenu da ne prihvate raspad društvene stvarnosti; oni gubitak zapravo nikada nisu preboljeli, i energiju su usredsredili na brižljivo evidentiranje političkih i intelektualnih tradicijskih stanja koja su željeli sačuvati od turbulencija izazvanih urušavanjem socijalizma.

Alain Badiou spada u ovu drugu skupinu, u kojoj se sada ističe jasnom i odvažnom programatskom vizijom kojoj će pandemija, pravi dar s neba, pomoći da se ostvari. Svi oni koji žele istinsku političku promjenu trebalo bi da iskoriste ovaj epidemijski interludij, pa čak i konfinaciju, za rad na novim figurama politike, na projektu novih političkih mjesta i na transnacionalnom napredovanju treće etape komunizma, poslije sjajne prve etape kada je tek zamišljen, i zanimljive ali na kraju poražene etape državnog eksperimentiranja. Cilj je, dakle, jasan: iskoristiti (mega)gužvu i konačno ostvariti komunizam…

Programatski tekstovi ne samo da zahtijevaju elipse, oni od njih žive, no ovakve se rijetko sreću: desetine miliona uništenih života, fizičko i psihičko unižavanje ljudskih bića dovedeno do savršenstva, epski nedjelotvorna planska privreda, teror tajne policije, prisilna ateizacija, logori za istrebljivanje i prevaspitavanje klasnih neprijatelja od Sovjetskog Saveza i Kube preko Vijetnama i Kambodže do Kine i Sjeverne Koreje – sve je to supsumirano pod administrativno neutralnu oznaku druga etapa komunizma. Etapa zanimljiva (možda čak i simpatična?), ali eto, nažalost, poražena… Badiou je ostao uvjeren, kako primjećuje Roger Scruton, da je kineska kulturna revolucija primjer koji bi morali slijediti savremeni intelektualci, a još 1977. je pisao kako u našoj epohi postoji samo jedan istinski velik filozof: Mao Ce Tung. Stoga ne čudi što mu je, u poodmakloj dobi, srce zaigralo pred tom nenadanom prilikom da dočeka ostvarenje mladalačkog sna…

Budući da je Alain Badiou jedan od najsvestranijih i najplodnijih filozofskih pisaca našeg vremena, očito je da je komunizam njegova slijepa mrlja: u svojoj drugoj etapi, realni socijalizam nije poražen (ni na jednu od zemalja gdje su na vlasti bile revolucionarne partije nije nikakva strana sila izvršila invaziju i nametnula kapitalističke proizvodne odnose sa svime što s tim ide!), on se urušio sam od sebe, kako to obično biva s neostvarivim projektima: ako težite nemogućem rezultatu, uvijek vam je potrebno sve više energije, ispoljene sve češće (a zatim i isključivo) kao nasilje, a ne mičete se s mjesta. No Badiou to vidi drukčije: problem nije u utopijskoj prirodi komunizma (zbog koje on ne može fungirati ni kao regulativna ideja), već u neodgovarajućim figurama politike, i čim ljevica razradi nove figure i projekt novih političkih mjesta prezreni na svijetu zbacit će okove, stati ukraj liberalnom kapitalizmu i ući u treću etapu. Ta etapa bit će transnacionalna: globalno napredovanje komunizma jedina je globalizacija kojoj će svjetski antiglobalizacijski pokret progledati kroz prste.

Ovo ironiziranje cilja naravno formu a ne sadržinu. Humanističke vrijednosti važnije su nego ikad ranije, i niko ne treba misliti da autori nove ljevice koji se postrojavaju u iščekivanju postpandemijskog poretka pogrešno anticipiraju ili preuveličavaju probleme pred kojima će se svijet naći. Naprotiv, izvjesno je da će se povećati broj ljudi prikraćenih za osnovna dobra, i sistemsko popravljanje njihovog položaja ostat će najveća moralna obaveza i najsloženiji zadatak čovječanstva. Skeptičan treba biti samo prema načinu na koji svjetska ljevica zamišlja da je to moguće učiniti, i prema kriminalnoj nerazboritosti s kojom su kritičari globalnog kapitalizma spremni da još jedanput uvuku mase u avanturu visokog rizika sa sasvim neizvjesnim ishodom. Ustvari, sa sasvim izvjesnim ishodom: kako to voli reći Branko Milanović, nekadašnji glavni ekonomist istraživačkog odjeljenja Svjetske banke, globalizacija je svjetski proces i može se zaustaviti samo po cijenu izbijanja novog svjetskog rata

Prijatelji koji žele vaša dobra

U tom smislu, nameće se jedna paralela. Prije desetak godina objavilo je dvoje naučnika s Univerziteta George Washington, Scheherazade S. Rehman i Hossein Askari, rad s naslovom Koliko islamske su islamske zemlje?. Ovi su autori, kako to sažima Fikret Karčić prikazujući u to vrijeme njihovo istraživanje u Oslobođenju (17. februar 2012, s. 10.), pošli od toga šta islam naučava o čovjeku, svijetu, vlasti, pravu, ekonomiji, okolini i sl., elemente tog naučavanja objektivizirali i sačinili odgovarajuće indekse, a zatim tim indeksima izmjerili ’islamicitet’ zemalja svijeta. Rezultati su, za mnoge, bili iznenađujući: na vrhu spiska najislamskijih zemalja na svijetu našli su se Novi Zeland, Luksemburg, Irska, Island, Finska, Danska, Kanada, Velika Britanija, Australija i Holandija, dok je najviše rangirana zemlja s većinskim muslimanskim stanovništvom, Malezija, zauzela tek 38. mjesto. Na kraju svoga prikaza Karčić nudi i nekoliko prihvatljivih zaključaka: najprije, da jedna država nije ono što sama za sebe kaže, zatim da formalni kriteriji ne zahvataju stvarnost, da samoproglašeno pozivanje na religiju ne znači da se usvajaju i politike koje su zasnovane na tom religijskom učenju i, konačno, da se ostvarenje ideala jednog učenja može naći tamo gdje se obično ne nada.

Karčić, naravno, formacijski nije bio u mogućnosti da dovede zaključivanje do kraja, naime da se islamske vrijednosti najviše ostvaruju tamo gdje muslimana ima najmanje, gdje nisu blizu vršenju vlasti, gdje niko ne pokušava da društveni život saobrazi šerijatu i gdje nema sjedobradih staraca u tradicionalnim nošnjama koji svakodnevno odlučuju da nešto jest ili nije po islamu. No bilo bi i netačno i zlonamjerno smatrati da se taj nauk odnosi samo na islam i islamska društva. Naprotiv, on se još bolje može demonstrirati na primjeru komunizma u njegovoj drugoj etapi: nijedna od država koje su za sebe kazivale da su socijalističke nisu to i bile, ispunjavanje formalnih kriterija (vlast revolucionarne partije, kolektivno vlasništvo, radnički savjeti…) nije rezultiralo poželjnim preoblikovanjem stvarnosti, pozivanje na ideologiju nije bilo popraćeno društvenom praksom koja bi ostvarivala proglašene ideale i, konačno, ti ideali odjelotvoreni su – u najvećoj mjeri – tamo gdje su to rodonačelnici pokreta najmanje očekivali, naime u razvijenim kapitalističkim zemljama Zapada.

Da, lijeve vrijednosti čija je figura država blagostanja razvijena na sjeverozapadu Evrope najviše se ostvaruju tamo gdje ima najviše kapitalizma a najmanje komunističkih partija, gdje nikada nije bilo socijalističke revolucije i gdje niko nije sistemski ograničavao slobodu uime jednakosti. Za trideset godina otkako se urušio realni socijalizam, petsto miliona ljudi izišlo je iz siromaštva zahvaljujući globalizaciji i liberalnom kapitalizmu, i taj proces pandemija neće zaustaviti iako ga može privremeno usporiti, mada jedan ozbiljan autor kakav je harvardski profesor Dani Rodrik ne vjeruje ni u taj zastoj, predviđajući da Covid-19 najvjerovatnije neće promijeniti – a još manje preokrenuti – tendencije koje su bile uočljive prije krize.

Tendencije moramo razlikovati od epifenomena; na ovom drugom planu, postpandemijski svijet pružat će šarenu i ponegdje zastrašujuću sliku. Desetine pokreta i formacija različite snage i različitog stupnja organiziranosti nudit će spasonosne recepte za očuvanje bijele, hrišćanske ili zapadne civilizacije, s manje-više otvorenim rasističkim i šovinističkim programima protekcionističkih mjera, zatvaranja granica i odstranjenja nepoželjnih članova društva, najčešće pridošlica koji nama oduzimaju radna mjesta i zagađuju javni prostor svojim kulturnim proizvodima. No kod organiziranja intelektualnog, političkog i građanskog otpora ovim snagama, otpora koji sigurno neće izostati, ne smije se previdjeti da jednaka opasnost prijeti i od neizliječenih ljevičara spremnih da za svaku cikličku krizu kapitalizma i uopšte svaki savremeni svjetski politički, ekološki ili ekonomski problem ponude rješenja izvučena iz Kanona čiju svaku stranicu znaju napamet, od Teza o Feuerbachu” preko Prvog nacrta za Građanski rat u Francuskoj” do Dječje bolesti ’ljevičarenja’ u komunizmu. Na moralnom planu, altermondijaliste svakako treba razlikovati od smeđekošuljaša, jer su razlozi koje oni navode protiv liberalizma puni ljubavi i brige a ne animoziteta i ksenofobije. No u praksi i jedni i drugi nastoje da postignu isti cilj, i dok se ne pokaže da je on neostvariv i da se tendencije nisu preokrenule nastavit će da nanose istu štetu. Jednako kao što se s lijepim osjećajima stvara loša književnost (A. Gide), s dobrim namjerama prema žrtvama liberalnog kapitalizma prave se loši historijski projekti za njihovu emancipaciju.

Jedan od prvih koraka na tom putu moralo bi biti ponovno uvođenje prakse (koja se nekada podrazumijevala) da se sudovi političkih filozofa empirijski provjeravaju tamo gdje se tiču empirije, tj. tamo gdje opisuju postojeća politička stanja i procese. To nije uvijek moguće; filozofi vole metafore, i pretjerivanja različite vrste. Tako, ako doslovno shvatimo tvrdnju Giorgia Agambena da se profesori koji en masse pristaju na potčinjavanje novoj diktaturi telematike i prihvataju da predavanja drže isključivo online nimalo ne razlikuju od univerzitetskih profesora koji su 1931. potvrđivali odanost fašističkom režimu, pojam fašizma postaje analitički neupotrebljiv. Ovdje se očito radi o hiperboli, iskaz nije konstativan već je performativan, Agamben želi da njime nešto postigne, vjerovatno da mobilizira protiv tehnološkog barbarstva koje nam je donijelo poništavanje svih iskustava posredovanih čulima, kao i gubitak pogleda koji je sad zauvijek zarobljen unutar sablasnog ekrana – a njegove nehiperbolične analize fašizma/nacionalsocijalizma treba tražiti u njegovoj knjizi Šta ostaje od Auschwitza. Ali Badiouova tvrdnja koja me potakla na ovaj tekst (a koju posljednjih mjeseci, u različitim formulacijama, iznose nezavisno od njega novoljevičari širom svijeta), naime da svjetsko kapitalističko tržište sa svojim neprestanim i veoma brzim kretanjima neizbježno proizvodi teške i smrtonosne epidemije, nema u sebi ništa hiperbolično. On je nudi kao realističan opis stanja svijeta, s otvorenim pozivom da se uzročnik bolesti – globalni kapitalizam – iskorijeni, ali je ne potkrepljuje nikakvim podacima. Takva metodologija omogućuje, međutim, da se o istoj stvarnosti formulira skup iskaza koji tvrde upravo suprotno. Naprimjer: ne samo da svjetsko kapitalističko tržište nije uzrok pandemije Covida-19 (jer su, u povijesti, pandemije periodično izbijale i kada tog tržišta nije bilo), već će ova pandemija odnijeti mnogo manje života (stotine hiljada, ali ne i milione) upravo zahvaljujući njemu, jer se informacije o medikamentima, metodama testiranja i liječenja i iskustvima u primjeni zdravstvenih protokola razmjenjuju dosad nezabilježenom brzinom. I još: uočeni nedostaci u političkim i medicinskim reakcijama u pojedinim društvima povećat će globalnu spremnost za svaku buduću pandemiju. Iz čega slijedi da se spas nalazi u širenju svjetskog kapitalističkog tržišta, a ne u njegovom ukidanju na putu ka trećoj etapi komunizma…

Samo budućnost može potvrditi (ne)osnovanost ovih teza o pandemiji. Zauzvrat, već sada raspolažemo nekim vjerodostojnim podacima o vitalnom području kakvo je ekologija, koji potvrđuju da su npr. prvi značajni koraci u energetskoj konverziji i ograničavanju potrošnje fosilnih goriva načinjeni zahvaljujući globalnom kapitalizmu. Elektroluminiscentna rasvjetna tijela (LED), koja troše mnogo manje energije i traju mnogo duže od klasičnih, dugujemo multinacionalnim kompanijama kakve su General Electric i Philips, a sve performantniji električni automobili razvijaju se u globalnom tržišnom natjecanju (barem) Volkswagena, Tesle i Renaulta. Takvih proboja ima još, i bit će ih sve više; zajedničko im je to da im kao poticaj ne služe govori Grete Thunberg već želja dioničara hiljadâ velikih i malih kompanija da ostvare dobit, da oplode svoj kapital“.

Samo globalni kapitalizam može, u perspektivi, ispraviti nemala zastranjenja i moralno neprihvatljive posljedice globalnog kapitalizma. Svaki pokušaj da se predstojeća kriza iskoristi da se on ukine organiziranom političkom akcijom i zamijeni trećom etapom komunizma” siguran je način da se pandemija preobrazi u pandemonij.

Tarik Haverić, Prometej.ba

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s