Međuentitetske granice/linije razgraničenja još nemaju granične punktove (ako ne računamo upečatljive vjerske objekte blizu linija razgraničenja). Najnovije inicijative i postupci gradonačelnika Sarajeva, načelnika Novog Grada i Istočnog Sarajeva će trenutno nevidljive zidove pretvoriti u crno-bijele zidove definitivnog razdvajanja ove napaćene zemlje. Percepcija crno-bijelo, nažalost, ovisi isključivo od mjesta i entitetske strane sa kojih posmatrate stvarnost.

Posljednjih dana, zbog gradnje stambenog objekta na „entitetskoj liniji razgraničenja“ (lijepog li naziva) između općina Istočno Sarajevo i Novi Grad, vodi se rat bagerima, saopćenjima i idejama. Općina Istočna Ilidža tik uz „granicu“ sa Novim Gradom želi izgraditi zgradurinu, što, naravno, smeta stanarima (s ove strane granice) koji najradije ne bi gledali ni zgradu u nastajanju, niti čitavu Republiku Srpsku. Razumljivo, ni načelnici kao revnosni glasnogovornici svojih pastvi i glasača nisu mogli biti po strani najnovijih događanja naroda, te su svojski zasukali rukave u zaštiti njihova prava, morala i ideologija, a usput prikupiti i koji glas nacionalističkom retorikom pred predstojeće izbore.

Istovremeno, na drugom kraju grada gradonačelnik nema sličnih entitetskih problema. On nezadrživo juri uvijek uzbrdo – ka boljem sutra uporno ostvarujući graditeljsku „viziju“ i svoje nezajažljive političke apetite zidajući inat hotel Vidikovac od viška prošlogodišnjih para firme JP „Sarajevo“ (žičara i Vijećnica), ne hajući puno za koronu, što je turizam na izdisaju i što je radnike iste te firme gurnuo na minimalac.

Vratimo se na Dobrinju.

Novogradski načelnik kao odgovor na „nezakonite atake druge strane“, shodno svojoj prirodi i naširoko poznat (u Novom Gradu gotovo slavljen) po brzim rukama (i još bržem jeziku) i gotovo enciklopedijskom znanju svega i svačega, brzo je pronašao rješenje. S ove strane „granice“ ima da se podigne zid. Ne kineski, nego od ogledala i to dimenzija ravan gabaritima same zgrade. Odgovor je „simbolički“, u vidu „poruke“ i „umjetničke instalacije“. Tipično, bosanski, simbolički – tuk na utuk. Problem, shodno bosanskoj praksi, iz dana u dan postaje sve složeniji. Svako se dopisuje sa svakim, uključuju se silne institucije s obje strane granice, angažuju se advokati, pravobranilaštva, zavodi, sudovi, OHR, mediji, botovi…

I načelnik od Tilave ima svoje poruke i ne sjedi skrštenih tj. prekrštenih ruku. Po njemu, halabuka u Federaciji dignuta je bezrazložno, radi se o „revanšizmu“, „samovlašću“, „populizmu“, „zadiranju u granice entiteta“, „širenju mržnje“… Ispred portala pravoslavne crkve (također sagrađene uz „među) načelnik, dalje, zbori da je izgled Dobrinje narušen „izgradnjom vjerskih objekata na zelenim površinama ovog naselja” i da se „ovakvim nastupima širi mržnja i potpiruju vjerske i nacionalne razlike“, te da je razočaran „srbomrzačkim komentarima na pomenutu temu“ koji su „ogledalo raspoloženja stanovnika FBiH”… Bla, bla, bla (sa obje strane entitetske linije).

Vojske su pokrenute. Komentara, pitanja, zapažanja i prijedloga „običnog puka“ ima. Na obje strane. I to veoma „originalnih“ i „mudrih“:

– Da se političari odluče ima li ili ne tih entitetskih granica,

– Da se na zid okači zastava sa ljiljanima,

– Da se s „ove strane“ izgradi džamija sa 20 munara u kojoj bi se uvelo 25 namaza,

– Da se napravi centar za imigrante ili Arape,

– Izgradi neprobojni zid sa žicom i strujom,

– Da se na zid postave posteri „bošnjačkih velikana“; ili mjesec i zvijezda, a može i oboje,

– Da je ideja sa ogledalima loša jer ako ga neko razbije eto nam nevolje svima u narednih 7 godina,

– Neki predlažu solarne ploče i konkavna ogledala koja bi spržila RS sve do Drine,

– Da Skaka počne da promovira ogledalo jer se uklapa u njegovu „viziju“ privlačenja turista u Sarajevo…

Gotovo sa nostalgijom sjećam se barikada iz, nadam se i Boga molim, posljednjeg bosanskog rata. Bile su to gotovo skromne instalacije varvarizma, sagrađene, najčešće od kontejnera, automobilskih guma i ljudske gluposti. Ove današnje, primjerene modernosti, krupnim gabaritima i mega svega grade se od inat zgradurina i istih tolikih ogledala. Taman tolikih da se načelničko lice može ogledati u primjerenoj veličini sujete.

Mistici govore da su ljudske duše ogledala ljudima. Čovjek u drugom vidi svoju projiciranu sliku; dobar insan u drugom će gledati vrline i dobre strane, a zlikovac, pokvarenjak i budala će u drugima vidjeti samo takva ljudska svojstva.

Polahko ali sigurno na ovaj način koračamo ka novim sukobima. Iz dana u dan. Strpljivo, predano, revnosno i sa tvrdoglavošću koju može da porodi samo naopaka ideologija i „logika“. Ima li glupostima kraja? Teško uz ovakve pametnjakoviće u javnom prostoru i funkcijama.

Jedna perzijska poslovica kaže da je „kibur (oholost, prepotencija, sujeta, nedoraslost, kompleks, taština, slavoljublje, ego…) nevidljivija od traga mravlje noge na mrklom kamenu u tamnoj noći“. Sujete i prepotencije današnjih političkih aktera vide se i iz nebeskih visina. Taštine su društveni, medicinski, psihološki i posebno politički fenomen. Današnji vrjedonosni sistem traži potvrdu u uspjehu, slavi, lovi, političkom angažmanu, poziciji i udobnoj fotelji, a ne u duhovnim vrlinama i moralnim vrijednostima. Od onih ostalih nižih ljudi očekuje se laskanje, divljenje, tapšanje, ekstaza, poslušnost i strahopoštovanje.

U srži sujete je nesigurnost, inferiornost, kompleks i nedoraslost. Ona je znak nemoći postizanja unutarnjeg smiraja i zadovoljstva, koje (te osobine i nedostatke) izvjesna individua silno želi kompenzirati gordošću, funkcijom, novcem, položajem i društvenim statusom. Ako ne postigne željeni cilj (a gotovo u pravilu ne postiže ga) ona je neshvaćena, napadnuta, hinji da je žrtva urote, sistema, partije, svih… Ona je bijesna, zavidna, iskompleksirana, potištena, bezvoljna, apatična, očajna, ne trpi kritiku, sugestiju i oponiranje jer takve rabote shvata kao neprijateljstvo i poniženje. Ona se sveti, mobinguje i pravi društvenu štetu u širokom luku. Drugi moraju biti ponizni, ovce ili, eventualno, čobani. Ukratko, sujete su karakteristike slabih, nesigurnih i iskompleksiranih ljudi. Nadrljali smo! Jer, svuda su oko nas.

Sujetni ljudi imaju nasušnu potrebu za dokazivanjem, statusnim simbolima: funkcijama, foteljama, vilama, stančugama, vikendicama, službenim automobilima precizne kubikaže i marke, kancelarijama, fikusima…, kako bi stvorili iluziju o sopstvenoj većoj vrijednosti kroz materijalne stvari.

Prava je šteta, i prosto nam bude žao, što su se današnji akteri politike rodili prekasno, sada kada je sve otišlo dođavola. Gdje bi nam kraj bio da su se rodili na vrijeme. Akteri koji visoko obrazovanje i izuzetne sposobnosti stiču u Travniku i seansama ispiranja mozga u komitetima predodređeni su da svijet polože pod svoje noge. I džepove naravno.

Sujeta kraljice Grdane iz bajke Snježana i sedam patuljaka u današnjim vremenima uopće ne bi izazvala neku posebnu pažnju. Njeno ogledalo bilo je, moglo bi se reći, jedno obično svakodnevno ogledalo. Današnja ogledala gabaritima su ravna sujetama njihovih vlasnika. A i patuljaka nije sedam. Ima ih gotovo bezbroj. Bosna postaje tijesna za ovoliku koncentraciju genijalaca. Svaki političar želi da bude Pape u svojoj mahali. Previše se pacova namnožilo. Neko bi trebao i da popusti. Glas razuma, logike i razložnosti teško je čuti. Foteljaši jednostavno ne znaju o čemu pričaju i kakve gluposti valjaju.

Razlika između gluposti i genijalnosti u tome je što genijalnost ima granice. Sarajevske gluposti znaju biti veće i od međuentitetskih ogledala. Bosanskim javnim prostorom, a posebno politikom vladaju osobe koje nemaju istinski moralni, intelektualni niti stručni kapacitet i kredibilitet. To su, uglavnom, pjetlići koji žele da vladaju kokoškama. Pokvarenjaci. Bosna je u velikoj i ozbiljnoj opasnosti kada pobrojani tipovi preuzimaju ovlasti i odgovornosti. Opći moral je u krizi. Imajući, međutim, u vidu sklonost aktuelnih političara sumanutim politikama, pravo je čudo što smo uopće živi.

Avdija Hasanović

Uz dozvolu prenosimo s autorovog bloga