Odgovor na tvrdnje dr. Rajka Danilovića: BiH je Olimpijadom ponudila Jugoslaviji alternativu a ne represiju

Nerado se javljam u ulozi „ispravljača“, a nisam ni pozvan da ispravljam „krive Drine“ u procesu protiv „Izetbegovića i drugova mu“, kojega bi bilo najbolje da nikada nije ni bilo. Ali, bilo ga je, puno je Sarajevo ljudi „s obje strane fronte“, koji o njemu znaju i previše, pa šute, valjda zato što im je nečista savjest. Nisam, dakle, ni luk jeo niti mirisao u „Sarajevskom procesu“, ali nije ni uvaženi odvjetnik dr. Danilović, iako branitelj optuženika na tom procesu, taj koji Sarajevu može o njemu otkriti (punu) istinu.

Reagiram ovdje samo na  tvrdnju dr. Danilovića da se tadašnja bosansko-hercegovačka vlast, „autoritarna“, kako on kaže, kao da u drugim republikama nisu bile iste takve, tim i takvim procesom „nudila tadašnjoj Jugoslaviji kao rješenje za Jugoslaviju“. Dr. Danilovića uvažavam, inače, zbog njegova anti-nacionalizma, njegovih kristalno jasnih  anti-ratnih stavova, ali u „bosanskom loncu“ je, kako se ispostavilo u Danima,  „pobrkao lončiće“. To se najbolji vidi iz rečenice: „…Mikulić je (te 1983. godine – primj. M.L.) bio kandidat za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, Pozderac za predsjednika Predsjedništva Jugoslavije… Znači, oni su se nudili da imaju rješenje.“ I to  „čistu represiju“, kaže dr. Danilović. Trebalo bi, uzgred rečeno, ali neka to čini netko drugi, dr. Daniloviću odgovoriti i na tvrdnju da je „Sarajevski proces“ proširio mržnju prema Muslimanima. Nisu li, uzgred rečeno, „osumnjičeni“ Branko i Hamdija (BiH) na sebe navukli mržnju davno prije ovog procesa zbog toga što su se zalagali za konačno priznanje očiglednosti, tj. nacionalne i svake druge autohtonosti b-h Muslimana, sadašnjih Bošnjaka?  Ja želim ovdje, međutim, ustvrditi da se na  način i slijedom Danilovićeve logike, htio to dr. Danilović ili ne, amnestiraju čitavi „brlozi“ bornirane pameti, u prvom redu  u kabinetima u Beogradu, vojnim i političkim, gdje je i skuvana sramotna  krvava popara, koju je na kraju pokusala baš Brankova i Hamdijina BiH.  Njih  dvojica ispadoše, maltene, krivci i za sve potonje yu i bh. nesreće, a takva tvrdnja je monstruozna!

Štovani gosp. Daniloviću, Vaše izložene teze stoje na klimavim nogama već iz formalnih razloga, o historijskim i političkim kolopletima da se i ne govori. Te nesretne 1983. godine, kada se održavao „Sarajevski proces“, pokojni Branko Mikulić nije mogao biti kandidat za predsjednika SIV-a, jer je Milka Planinc bila tek na početku svog mandata (1982-1986), pa čak niti za člana Predsjedništva SFRJ, na koju funkciju je izabran 1984. godine, tek nakon uspješno organiziranih i sprovedenih XIV. ZOI Sarajevo ‘84. Znam što govorim, jer sam vrijeme neposredno uoči Olimpijade, od rujna 1983. godine, te samu Olimpijadu, pa s prekidima pet potonjih godina proveo u njegovoj neposrednoj blizini. Uostalom, Branko se za člana Predsjedništva SFRJ preporučio baš Olimpijadom,  da Olimpijada nije bila uspješan sportski, ekonomski i politički projekt on ne bi ni bio izabran u proljeće 1984. godine za člana Predsjedništva SFRJ.

Želim Vas, ustvari, zamoliti da razmislite o tezi da je BiH sa Olimpijadom nešto drugo ponudila Jugoslaviji a ne represiju, kako Vi to tvrdite! Bit će, pak, da su drugi htjeli nešto drugo! Inače, Bosna i Hercegovina je trebala dati  predsjednika Predsjedništva SFRJ tek pet godina poslije 1983. godine.

Niti rahmetli Hamdija Pozderac te 1983. godine  nije mogao razmišljati tko će biti predsjednik Predsjedništva SFRJ u periodu svibanj 1988. – svibanj 1989. godine. Tu je dužnost, ispred BiH, kao što čitatelji znaju, obnašao na kraju još uvijek živi Raif Dizdarević, i s njim sam proveo kraće vrijeme u Palati federacije, nakon što su  Pozderca „odnijeli vjetrovi“ tzv. antibirokratske revolucije, koja je nastala, kao što dr. Danilović dobro zna u Beogradu, u istim kabinetima u kojima će se ta kvazi-revolucija pretvoriti, posve logično, u krvavi rat i agresiju prema svemu što je nesrpsko.

Nisam kompetentan, međutim,  da govorim o Pozdercu, a nije prigoda ni za veliku priču o Mikuliću, pa samo podsjećanje da je Mikulić u ulozi predsjednika SIV-a (svibanj 1986.– ožujak 1989.) inicirao neke suštinske tržišne reforme, koje su trebale otvoriti put izlasku iz ćorsokaka u koje se zaplelo jugoslavensko društvo poslije Brozove smrti, što će ga i koštati  ostavke u Skupštini SFRJ u prosincu 1988. godine. Bila je to prva dragovoljna ostavka jednog predsjednika SIV-a u povijesti Druge Jugoslavije. Interesantno je da su se oko njegove smjene lako složile srbijanska, hrvatska i slovenska politička elita, svaka iz svojih  sebičnih interesa i pobuda. Uzgred rečeno, neće se posrećiti niti njegovom nasljedniku Anti Markoviću, koji je na tu dužnost došao uz nagodbu s Miloševićem, pa za kratko „pobrao kajmak“ reformi koje je inicirao baš Mikulić, jer je odluka o sili kao političkom sredstvu, umjesto poštovanja Ustava SFRJ, bila već donijeta, zna se već gdje.

Dakle, nije Branko Mikulić Jugoslaviji ponudio „represiju“ nego poštovanje njenog ustavnog ustrojstva, otvaranje prema svijetu i mukotrpne reforme, pitajte, uostalom kompetentne ekonomske stručnjake iz tog vremena poput dr. Ljube Madžara, koji su u ulozi članova Komisije SIV-a za reformu po prvi put ušli u Palatu Federacije na Novom Beogradu u Mikulićevo vrijeme. Uzgred rečeno, nije niti Hamdija Pozderac nudio „represiju“ kao rješenje za jugoslavensku krizu, ali je svim srcem i pameću branio Ustav iz 1974. godine, zbog čega je i otjeran s funkcije potpredsjednika Predsjedništva SFRJ na ružan način!

Privest ću kraju ovu neželjenu reakciju na Danilovićevu priču o BiH kao „tamnom vilajetu“ ocjenom da se radi o apsolutno pogrešnom pristupu uvaženog odvjetnika krvavom jugoslavenskom razračunavanju s kraja 20. stoljeća. Istina je, pak, posve druga, represiju su nudili neki drugi, a spomenuti i nespomenuti bh. političari su se borili  za Jugoslaviju i kada su od nje svi odustali, jer su slutili da je ulog u predstojećem raspletu upravo njihova zemlja.

„Ako ovako nastavimo pojest ćemo se kao žuti mravi“, poručio je Branko Mikulić delegatima Skupštine SFRJ 28. prosinca 1988. godine kada je podnosio ostavku na mjesto predsjednika SIV-a. Nema nikakve sumnje, Milošević i tzv. JNA su već u tom momentu pravili „veliku Srbiju“ a u tomu su ih pomagali separatisti iz Hrvatske i Slovenije, koji su imali svoje više ili manje već zgotovljene  nacionalne programe. Brankova i Hamdijina Bosna i Hercegovina takvo što nije imala, niti je  mogla, po prirodi stvari, imati. BiH je, ni to nema sumnje, od samog početka  bila i ulog u tim prljavim igrama. Ostalo se znade, tko hoće da znade …

Mile Lasić


(Iz knjige: Lasić, M., U sjenci Branka Mikulića, HKD Napredak, Sarajevo, Napredak Futura d.o.o., Zagreb, 2015., III dio – Polemike, Povodom 30. obljetnice „Sarajevskog procesa“; Odgovor odvjetniku Rajku Daniloviću, sa str. 57. do 60.)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s