Film Jedna od nas, hrvatskog redatelja Đure Gavrana, iako istoimenog naslova kao bestseler autorice Osne Sejerštad, ne vuče gotovo nikakve paralele s ovim književnim ostvarenjem, osim univerzalnih mjesta o (ne)pripadnosti glavne protagonistice zajednici i njezinoj potrazi za identitetom, ali i o tome šta se događa kada ga ne pronađe.

Motiv za dokumentarističku prozu Osne Sejerštad bio je napad Andeša Bering Brejvika na kamp za omladinu na ostrvu Uteja gdje je ubio šezdeset devetoro ljudi, a prije toga u samom Oslu njih osmoro, dok Đuro Gavran dokumentuje sastanak generacije, petnaest godina od završetka bjelovarske gimnazije. Istina, jubilej je trebao da se desi godinu ranije, ali zbog iznenadnih poruka jedne od kolegica, koja sada živi i radi na drugom kontinentu, obljetnica je prolongirana.

Film počinje scenom praznog stola gostionice, na koji kelnerka postavlja bijele stolnjake i escajg za desetoro uzvanika. Atmosfera je intimna, mračna i pomalo uznemirujuća. Kao da će se tu nešto secirati.

Već u drugoj sceni prikazano je veselo društvo koje neobavezno ćaska. To je gozba bez lažne, snobovske elegancije kakva je bila na maturantskoj večeri, uzvanici i uzvanice su ogoljeni od svečanih toaleta, lažne nade i želja, sada su već svi situirani u realnosti i nose breme odraslosti. Pričaju o djeci, poslovima i tome koliko su se ostvarili u patrijarhalnom, posttranzicijskom društvu u koje su uronjeni, bez ikakvog pokušaja da mu se odupru. Lascivne šale na račun jednog od njih koji treba da se ženi, pa ekipa za stolom propituje da li će biti odabranik ili odabranica, te drugog, koji se zadržao na treningu, pa uslijedi konstatacija da ima obaveza sa djevojčicama, kroz humor otkrivaju svu mizoginiju i šovinizam našeg društva.

Uljuljkanu atmosferu za stolom, Gavran presijeca prvom porukom, koju su svi primili prije godinu dana, a u kojoj im se drugarica M. obraća sa drugog kontinenta i govori da preko dvije godine nije tu i da je prekinula odnose sa roditeljima. Istim postupkom, redatelj na još nekoliko mjesta skreće pažnju na poruke koje su svi primili.

Veče protiče, a čašice alkohola se nižu uz registar pojmova koji ne seže dalje od Lujze Hej i golemih kredita, i tek povremeno, ovlaš se neko dotakne onoga zbog čega su se sastali – da razgovaraju o tome kako je njihova drugarica iz razreda seksualno zlostavljana od strane svog oca, još otkako je bila beba, kako je njena majka znala za to, a oni nisu ni naslućivali.

Krupnim kadrovima, kojih ni sam nije pošteđen, Gavran dočarava facijalne ekspresije, gestikulaciju i manire za stolom svojih gimnazijskih drugara, kojima opušci završavaju u tanjurima. U trenutku kad osjete da su dovoljno popili i kad je prošlo dovoljno vremena da se povežu i otvore jedni drugima, te ponovo uspostavili kakve-takve veze, počinju da razgovaraju o porukama koje su dobijali u prethodnom periodu. Ono što je najbolnije i najporaznije u svemu tome jeste stalno propitivanje da li je to istina i komentari da su joj oni danas oslonac, ljudi koje gotovo ne poznaje. A još manje oni nju. Momci afektivno konstatuju kako bi, da su to znali, sa mačevima i pajserima došli ispred kuće, ali im djevojke uzvraćaju da se s njima u tim godinama nije moglo ništa. Evocirajući uspomene, sjećaju se kako je M. bila zatvorena i nije bila na njihovoj valnoj dužini, kako su joj povjeravali svoje probleme, ne sluteći s čim se ona bori i kako se uistinu ništa nije moglo prepoznati. Dok su oni crtali pimpeke, ona se borila s tim.

Tek s iskustvom roditelja, postali su svjesni koliko se djecom može manipulisati i kako je strašno da je to činio upravo otac. U trenutku kada jedan od protagonista pljuje i govori kako su njeni roditelji intelektualci, nisu neandertalci, kako su predavali nekoj djeci i učili ih nešto, otkriva nam se  ključ problema – naše stalno uzdizanje viših klasa do ideala i zatvaranje očiju spram svega neprihvatljivoga što oni čine.

Traumu i negativne emocije lakše je potisnuti, nego suočiti se s njima. Jednostavnije je povjerovati da se to nije baš tako dogodilo, uprkos statistici da je jedna od pet djevojčica seksualno zlostavljana.

Kroz film Jedna od nas, Đuro Gavran je pokazao tipične reakcije društva na seksualno zlostavljanje djece i činjenicu da reakcije na to proizlaze iz emocija, a ne iz racija.

Vanja Šunjić

Foto: Youtube