Znam da je nategnuto, ali hajmo na tren pretpostaviti da tzv. “virusi” zapravo postoje.

Opće je poznato da se oni prenose na prepad, odnosno, zaraziti se možete samo od vama nepoznatih osoba, nikako od obitelji, prijatelja, poznanika, radnih kolega ili tete Slavice koja radi na blagajni lokalnog dućana. Zato je i tako teško, ako ne i nemoguće zaštititi se od zaraze. Stoga nema smisla nositi maske, prestati kopati nos i čačkati zube, lizati tuđe žličice i kašikice, prati ruke, zube ili noge. Nadalje, tzv. “virus” (kojeg, da utvrdimo, prenose isključivo stranci neuglednog izgleda) posebno je podmukli soj jer su ti stranci često sakriveni u žbunju, iz kojeg iskaču povremeno tek da bi pljunuli u usta njima nepoznate prolaznike-nesretnike.

Sad kad smo obradili poglavlje alternativne biologije za sedmi razred osnovne škole, krenimo dalje.

WHO je prije nekoliko dana savjetovao da oni koji ipak odluče provesti blagdane s članovima i prijateljima pritom nose maske. Komentari ispod članaka u stranim medijima bili su predvidljivi, dosadni i predvidljivo dosadni. Većinom su se javljali junaci kojima to ne pada na pamet (kme Ne MoŽeTe Me NaTjErAti kme, niste-mi-roditelji, niste-niprije, i slično) i šaljivdžije koji su promišljali kako će točno žderati puricu i lokati vino s brnjicom. Brnjica, riječ godine. Od Djeda Božićnjaka sam zatražila samo informacije pod bor – tko je dupeglavac kojem je prvome palo na pamet usporediti masku s brnjicom i zašto je toliko ljudi odabralo baš njih kao brdo na kojem su spremni poginuti za slobodu, od svih (ali doslovno *svih*) stvari na svijetu. No, da se ne udaljavam od teme. WHO, Božić, maske. Komentare na našim portalima nisam otvarala jer znam bolje.

U Španjolskoj, gdje živim, maske su obavezne na ulicama još od proljeća. U barovima i restoranima ih nosimo dok sjedimo, a preporučeno je i u trenucima dok ne jedemo ili pijemo (OČITO). Usprkos tome što su u pitanju prostori koji su relativno sigurni (kao što je, uostalom, i otvoreni prostor), u ovih osam mjeseci su se zatvarali, otvarali, ponovno zatvarali i otvarali – a izgledno je da će se opet zatvoriti uskoro. Zašto? Zato što nam broj zaraženih opet raste. Usprkos mjerama koje su bile i stroge i donešene na vrijeme u nadi da ćemo se moći malo opustiti za Božić (za razliku ovog cirkusa u Hrvatskoj). Kako to, pitate se. Zato što, iako svi nose maske na ulici i u trgovinama, mnogi ne nose ondje gdje je mnogo važnije – na radnim mjestima, a gotovo nitko ih ne nosi pri druženju s članovima obitelji i prijateljima. Taj trend sam primijetila i među meni bliskim ljudima. Većina njih se van doma drži svih propisanih pravila – a onda se druže jedan vikend s jednim prijateljima, za par dana odu na kavu s drugim, sljedeći vikend posjete roditelje. Svi zajedno sjede oko stola kao da je 2010., a Bill Gates tek radi na prototipu čipa. Priče koje čujem još su gore: od onih u kojima na maloj svadbi svećenik drži razmak između stolica mladenaca, ali uzvanicima govori da skinu maske “jer ih nema mnogo” do onih u kojima starija žena forsira zagrljaj s prijateljicom zdravstvenom radnicom “jer je se ne boji”.

Ako već niste spremni na veliku žrtvu (i najbolju opciju za sve nas) i suzdržati se od druženja ovih blagdana, budite barem toliko zreli i empatični da nosite tu vražju masku. Komad je tkanine, nije sado-mazo kugla za usta. Mi smo imali sreće i ovo smo ljeto proveli kod obitelji u Hrvatskoj. U zatvorenim prostorima smo svi nosili maske, a oni pogotovo kada su bili u bližem kontaktu s mojim malim djetetom. Nosili su je čak i oni kojima je to bilo glupo i suvišno i koji je inače izbjegavaju nositi (da, antimaskeri među najbliskijima su suvremeno breme koje mnogi od nas, uz masku, moraju nositi). Može se. Sada je situacija kompliciranija pa će ovaj Božić biti tek drugi u trideset i pet godina mojeg života koji nećemo proslaviti zajedno. I to se može. Nije kraj svijeta. Malo strpljenja, empatije i samokontrole svih nas zajedno i uskoro ćemo imati novu katastrofu o kojoj se moramo brinuti.

A zašto “pametnom dosta”? U moru izlizanih fraza od kojih mi se diže razina kiselosti u želucu (gdje su ona jednostavnija vremena kad su to bili “bogata gastronomska ponuda” i baletani koji “kao da klize pozornicom”), “pametnom dosta” je zasjela na tron najiritantnijih. U posljednjih je nekoliko godina postala bojni poklič onih koji sve znaju (guglajte “Dunning-Krugerov efekt”) i time izgubila svaki smisao. Veselim se danu kada ju prestanu koristiti više nego cjepivu i 5G mreži zajedno.

Matea Šimić