Piše: Matea Šimić
Vrijeme je da si priznamo – zaštita žena u Hrvatskoj na nivou je smijurije. Krajem studenog prošle godine frustracija me navela na kratak društveno-mrežni osvrt (manje ili više jalov kakvi već oni budu s obzirom da se najčešće svode na tzv. preaching to the converted). Tri tada najsvježije vijesti bile su savršeni presjek ne samo 2018., već i nepogrešivi podsjetnici na sve što je trulo u hrvatskom društvu, kao i da se na tu sramotnu hrpu neprestano dodaje te se ne čini apsolutno ništa da bi se takva situacija promijenila.
Prva je bila širenje prava na priziv savjesti kada je ljekarnica odbila djevojci izdati kontracepcijske pilule, a da nije dobila ni opomenu. Druga je bila skandal u kojem je stotine žena podijelilo javno svoja iskustva ginekoloških zahvata bez anestezije i ponižavajućeg tretmana u bolnicama općenito; samo da bi ministar zdravstva manje-više ustvrdio da lažu, predsjednica tek malo, usput lamentirala o tome kako se treba manje koncentrirati na skandale, premijer uopće nije komentirao, a interna istraga očekivano zaključila da nije bilo nikakvih propusta. Treća koja je prelila čašu tog jutra bila je pak priča o muškarcu koji je dvije godine maltretirao i tukao izvanbračnu suprugu, brutalno je premlatio i prijetio da će ih oboje raznijeti plinskom bocom u ljeto 2017. – da mu na kraju svega ne bi bio ni određen pritvor.
Što možemo zaključiti iz ovih primjera? Koliko god su sva navedena iskustva strašna i neprihvatljiva – posljedice su još gore. Jer ih nema. Jer vam vaša vlada i vaše društvo poručuju: “jebiga”. Ne očekujte ni zaštitu ni pravdu, ma što vam se dogodilo.
A čemu se imamo veseliti u novoj 2019.? Recimo za početak da bi vlada trebala ove veljače ‘prilagoditi vremenu’ Zakon o pobačaju (koji, uzgred budi rečeno, datira iz 1979.) nakon što joj je to prije dvije godine naložio Ustavni sud uz naputak da nije moguće zabraniti ga (u potpunosti). No, svi znamo da gdje ima volje, ima i načina. Pa ako uzmemo u obzir da je Ministarstvo sastavilo povjerenstvo od deset stručnjaka konzervativnih stavova (od kojih četvoro uopće ne izvode prekide trudnoće), jasno nam je valjda kako će i ova hrvatska priča završiti.
No, zanemarimo načas sporedne sitnice koje bi neke žene voljele, poput jednake plaće za jednaki rad, nedobivanja otkaza u slučaju trudnoće, anestezije ili tjelesne autonomije. Za početak bi se zadovoljile i s time da ih se fizički ili seksualno ne napada. Idimo redom. U suštini, da bi išta željele ili potraživale, osnovni je preduvjet da ste – žive.
Kada se dotaknemo rodno uvjetovanog nasilja, pokušaji skretanja pozornosti u stilu ‘svako nasilje je pogrešno’ i ‘a što je s nasiljem nad muškarcima/djecom/životinjama’ je nepromišljeno, djetinje i zlobno. Naravno da je svako nasilje pogrešno, o tome je suvišno raspravljati. No, ni jedna vrsta nasilja nije toliko raširena i normalizirana kao ono nad ženama. U čemu je, dakle, stvar?
UN naziva nasilje nad ženama kršenjem ljudskih prava pandemijskih razmjera. Prema njihovim statistikama, svaka treća žena doživjela je fizičko ili seksualno nasilje – i to najčešće od strane svog partnera. 2012. godine svaku drugu ubijenu ženu ubio je njen partner ili član obitelji; istu sudbinu je doživio tek jedan od dvadesetorice ubijenih muškaraca.
U Hrvatskoj, ali i u Europi, uobičajen je stav da su u pitanju izolirani incidenti. Barbarsko ponašanje prema ženama se događa negdje drugdje, nikako ne ovdje, u srcu civilizacije. Nažalost, to naprosto nije istina i iznimno je važno inzistirati na tome koliko je nasilje nad ženama još uvijek ukorijenjeno u zapadnim društvima i koliko se ono ignorira, normalizira i ne sankcionira adekvatno. Da, zakoni postoje, no oni su mahom tragično zastarjeli – ako i kada se uopće provode.
Naravno da tu Hrvatska nije usamljeni primjer. Ako pratite međunarodne vijesti, u posljednjih dvanaest mjeseci mogli ste čitati o razjarujućim slučajevima kao što je onaj u kojem je muškarac u SAD-u oteo ženu s benzinske crpke, gušio je dok nije izgubila svijest te masturbirao po njoj da bi potom dobio ozbiljno upozorenje da se to više nikada ne smije ponoviti (i niti dan zatvora); slučaju silovanja u Irskoj u kojem je odvjetnica na sudu priložila čipkasto donje rublje žrtve kao dokaz pristanka, a počinitelj oslobođen; slučaju silovanja u Sloveniji u kojem počinitelj također oslobođen jer se silovanje računa samo ako je upotrijebljena sila, a žrtva je bila bez svijesti na početku i tijekom većeg dijela, ili pak onome iz Španjolske u kojoj su petorica silovala djevojku i sve snimila da bi bili osuđeni samo za seksualno napastovanje jer žrtva nije pokazivala otpor – a zatim pušteni na slobodu dok čekaju izdržavanje kazne.
U međuvremenu se u Hrvatskoj ka seksualnom nasilju ne usuđujemo ni pogled skrenuti jer nismo sposobni ni priznati ozbiljnost i raširenost onog fizičkog, posebice u obitelji, odnosno, od strane partnera – a kamoli uhvatiti se u koštac s njime. U takvoj državi, imamo li se uopće pravo zgražati kada ministrica obitelji komentirajući temu izjavi da je „to tako u braku“?
I dok je trenutno u medijima najistaknutiji slučaj Daruvarca koji je (vjerojatno pukom slučajnošću ili zbog velike zainteresiranosti javnosti) napokon nepravomoćno osuđen na 5 godina zatvora, nemojmo zaboraviti da je najprije u spektakularnom primjeru nesposobnosti pušten da čeka suđenje sa slobode, a da DORH njegov životinjski napad nije vidio kao pokušaj ubojstva.
Nemojte da vam promaknu gotovo svakodnevne vijesti u samo posljednjih mjesec dana – kao što je ona o nasilniku iz Splita koji je psihički i fizički maltretirao obitelj, prebio tadašnju suprugu, prijetio djeci i njoj nožem, a u studenom je osuđen na 500 sati rada za opće dobro. O muškarcu u Zagrebu koji je prebio i zatočio bivšu djevojku. O pokušaju ubojstva kod Đakova u kojem je muškarac suprugu napao električnom pilom, porezao je po glavi i rukama te joj odrezao dva prsta. O pokušaj ubojstva u Biogradu u kojem je muškarac autom udario i pregazio suprugu, a zatim je izbo nožem. O muškarcu koji je prebio djevojku ispred noćnog kluba u Rijeci. Lista se nastavlja.
Sve su ove žene imale sreće i žive su, barem zasad. Jer to je očito dovoljno dobro kod nas. Šuti, živa si, još si dobro prošla. Ne treba biti nezahvalan, mnoge prođu lošije.
Kako N1 prenosi: „U posljednjih pet godina u Hrvatskoj je ubijena 91 žena, što čini čak 47 posto svih ubojstava. U 70 posto tih ubojstava počinitelji su ženama bliske osobe, a u više od polovice slučajeva (54%) njihovi – intimni partneri.“ A broj mrtvih će nastaviti biti postojan ili čak i rasti jer je poruka koju nasilnici uvijek iznova primaju je da je njihovo ponašanje prihvatljivo, a da će posljedice (čak i ako ih bude) biti blage.
I dok su naši zakoni ili sramotni ili se provode kriminalno šlampavo, napori poput Istambulske konvencije doživljavaju poprilični otpor iz potpuno promašenih i ridikulnih razloga, iako je u svojoj suštini zamišljena kao mehanizam koji bi, između ostalog, primorao države da educiraju građanstvo te da ažuriraju i dosljedno provode zakone. U takvom, ne-idealnom, no prihvatljivom svijetu, prevencija i primjerena kazna učinile bi da se gotovo polovica društva napokon počne osjećati sigurno. U stvarnosti, (hrvatske) žene se moraju osvijestiti i pomiriti sa činjenicom da ih nitko ne štiti i da ne mogu očekivati pomoć ni od koga, a da o pravdi mogu samo sanjariti. Prepuštene ste same sebi. O dostojanstvu, poštovanju i pravu na samo-odlučivanje ni ne sanjajte.
digitalnademokracija.com 