Dočekala sam sama Novu godinu. Pod dekom. Bez alkohola i sa vrlo malo suza. Ustvari, ja uopšte nisam dočekala ponoć. Probudila sam se 1. januara. Pokraj mene je bio laptop koji je vrtio Sinatrin Christmas Mix dok se baterija nije ispraznila, sabrana poezija Konstantina Kavafija i dvije bilježnice, koje sam kupila za posljednje pare koje sam imala.

Ujutro se očaj miješao sa nevjericom i činjenicom da sam bez očekivanja, velikih planova, zagrljaja i punog stana uplovila u 2019. godinu. Do tada je to bilo nezamislivo. Dok sam bila tinejdžerka, Nova godina se pripremala mjesecima prije. Ekipa, lokacija, bend, ketering, toaleta… a onda sam otkrila čari kućne varijante i ponovo mjesecima prije kupovala posuđe i čaše za najluđu noć, ne misleći mnogo o tome kako ja izgledam, jer sve drugo je moralo biti na svom mjestu.

Ta Nova godina je trebala biti posebna. Prvi put smo trebali putovati zajedno i prvi put zajedno uploviti u novo ljeto. Ali, nije došao. Ponovo. Navodno sam ja tako željela. Ili sam samo tako rekla, potajno očekujući da ću ga ugledati kroz špijunku.

No, 31. decembra niko nije pozvonio na moja vrata. Shvatila sam da sam sama. U podstanarskom stanu s neplaćenom kirijom, začepljenom kadom, zarađenom platom koju ću ko zna kada dobiti i sa dvije bilježnice u koje treba da upisujem planove i zadatke u novoj godini. Bez njega. Postao je (anti)junak svih mojih priča, a godina uopšte nije bila tako strašna kao njen početak.

Ova godina počinje istim scenarijem, samo malo bizarnijim. U izolaciji sam i pozitivna sam na coronu. Novu godinu ću ponovo dočekati sama. Oko mene su tablete i čajevi. I jedna od one dvije bilježnice, koju nikada nisam ispisala. Samo sam upisala radno mjesto, koje razmišljam kako ću precrtati, budući da sam dala otkaz. Približava se ponoć. Slušam Balaša i Nove fosile. Premekano mi je to. To sam radila dok sam bila djevojčica i s roditeljima slavila nove godine, a moje simpatije bile van i svojim drugaricama čestitale najluđu noć, gledajući ih u blistavim toaletama na bretele. Ja bih gledala samo da se mama i tata ne posvađaju i naspu mi još barem jednu čašu bambusa.

Pustila sam muziku na RadioAparat. Yugoslav Synth pop MIX popravlja mi raspoloženje. Bliži se ponoć i očekujem pozive. Svi znaju da sam u izolaciji i kako se osjećam. Vani počinje paljba. Grad je obukao crveni plašt. Istovremeno je tako raskošan i zastrašujući. Želim da idem u šetnju, ali znam da je to nemoguće. Stiže mi čestitka za Novu godinu. Meni i mojima. Ona kružna poruka, koja rastuži više nego išta. Ostavljam telefon i izlazim na balkon. Udišem miris baruta. Čujem zvukove detonacija. Nova godina je. Još jedna. Ulazim i zavlačim se pod jorgan. Miris omekšivača me umiruje. Znam. Bez očekivanja. Samo bez očekivanja.

Vanja Šunjić