Učimo od najboljih, ostale držimo na oku i razmaku

U jednom od njegovih bestselera, prvi put objavljenom 2017. pod naslovom Did I Make Myself Clear? (Jesam li bio jasan?), Sir Harold ‘Harry’ Evans, bard anglo-američkog žurnalizma, nudi more primjera, navigacija i putokaza vrijednih autorske i uredničke pažnje u beskrajnoj paleti modernih medija. Dakle, ne samo onih printanih. Makar, za razliku od klasičnih sacrosanct novina uz jutarnju kafu, koje se još od prije pandemije koronavirusa lagano gase, dobra je vijest da se papirnate knjige nadalje solidno drže.

Samo taj fakat je valjan razlog da u neoročenom lockdownu ostanemo konzumeraški korektni i skrušeno zahvalimo caru svjetske trgovine Jeffu Bezosu, gazdi modernog Sezama – Amazona. Taj se, malo je reći, drži i raste usred ovog kijameta i to –  nikad berićetnije. Ako vam ovdje baš stvarno nedostaje znak divljenja, onda ništa.

Autor i urednik

Bez dalje dangube sa ovisnicima o interpunkciji i simultanom prevođenju, vratimo se nakratko liku i djelu junaka ove priče. Idemo izravno i jasno. Vrijedi to pokušati u njegovom witty maniru:

Harry Evans je prošao sito i rešeto u prebogatoj autorskoj i uredničkoj karijeri, od specijalnog izvještača sa ratišta širom svijeta do mjesta u vrhu uredničkog stola londonskih novinskih hramova – The Timesa i Sunday Timesa. Dobitnik je British Press Gold Awards’ za životno djelo. Nije šala, ne ovi ili oni, nego novinarski esnaf (itself!) je 2001. izabrao njihovog/svog ‘Harrya’ za ‘trenera i urednika svih britanskih novinskih trenera i urednika’.  Godine 2004. postao je Vitezom Njenog Kraljevskog Veličanstva. Pored niza eseja i analiza, poput vrhunskih delicija o toku misli Henry Kissingera, Winstona Churchilla…, autor je glasovitih monografija: American Century; They Made America.

Svojevremeno je neustrašivo izašao na crtu planetarnom žurnalističkom mogulu Rupertu Murdochu, braneći politički integritet The Timesa. Dalje, dok je bio urednik The Sunday Timesa sastavio je i vodio tim koji je provalio najvećeg sovjetskog špijuna unutar MI6, Kima Philbya. Dobitnik je Europske zlatne medalje Instituta za žurnalizam, nakon što je preuzeo ‘izgubljen slučaj’ i dobio bitku kontra farmaceutskog mega lobija u  stravičnoj aferi ‘talidomidne djece’ i ishodio predugo negiranu kompenzaciju žrtava (!), itd.

Navigacija, putokazi i pomno probrani citati

Do odlaska na bolji svijet u septembru prošle godine, Sir Harold Evans bio je ‘samo’ urednik at large Reutersa. Znači, nastavio da piše i uređuje onako kako je zaslužio – o čemu želi i kad izvoli. Njegova knjiga ‘Jesam li bio jasan’ s početka ovog teksta, objavljena je netom po isteku 70-og rođendana čuvenog polemičkog klasika Georga Orwella – Polititics and the English Language. Upućena publika zna – da i nije tog jubileja – da Orwel obavezuje u ovakvom ili sličnom štivu. Kao i Shakespeare, Hemingway, Scott Fitzgerald i za njima cijela plejada besmrtnika, sa adresom na onom ili u prolazu na ovom svijetu.

Prema Georgeu Orwelu, koji je po temperamentu i rukopisu Evansov nedodirljivi brat po peru, politički govor je dizajniran da u javnom prostoru zamagli istinu, umjesto da istu osvijetli. Osim što uružnjava glorious, oral and writen English languague. Istina, Orwell nije fizički doživio digitalno doba, ali ga je kao malo ko najavio i precizno skenirao(!). Za njega i brata Evansa manje je više, a jasan rukopis i govor su mu *Zakon.  Izloženo i ono što slijedi u daljem tekstu (naravno) važi, ne samo za jezik Shakespearea, nego i za jezik Voltaira, Camusa i ostalih sa druge strane La Mancha, kao i za one u ostatku modernog svijeta. Vrijedi za dobro čitanje i pisanje uopće, jer nadilazi sferu puste politike. Izuzetak su, veli Evans, neka totalitarna društva  gdje su se iz realnih sigurnosnih razloga razvile vještine finog, ali nemuštog govora i zamumuljenog pisanja s mudrim predumišljajem.

On duboko vjeruje u poštene, nebrojeno puta ponovljene autorske i uređivačke (editing and rewriting) napore. Veli da je nerjetko muka sa naslovima i u otvaranjima teksta, rijeđe na kraju. Zakleti je neprijatelj bombastičnim kofrčama od rečenica i boa-konstrukror-pitonoidnim pasusima. Jednako misli i o rigidnim autorskim vapajima poput borbenih poziva, naslovnica i poruka tipa –  ‘pobunite se, nema kompromisa i predaje, nema alternative’ i tako to.

Usput, podsjeća na priznanje Hemingwaya u tom i tom intervjuu za Paris Rewiew da je 39 puta prerađivao posljednju stranu knjige Zbogom oružje. Prije nego je unuk autora, povodom novog izdanja knjige (2012), otkrio da je zapravo bilo 47 varijanti iste stranice(! X 3). Ovdje se dosta dobro uklapa parafraza one čuvene izjave Ernesta Hemingwaya da nema ništa aman-zaman u pisanju: ‘Sve što ti treba je da sjedneš za mašinu i krvariš.’

Evans ipak dopušta da tu i tamo postoje momenti kada koncizan rukopis ili govor možda djeluje hladno i da malo topline i emocija ne radi štetu, ako je izvedba dovoljno uvjerljiva. U tom svjetlu, nije jedini koji pominje u ovom regionu, ali i u svijetu dosta dobro upamćenog bivšeg predsjednika SAD Billa Clintona. Usput, ko jeste i ko nije do danas, neka čisto terapijski pogleda izvrsnog Johna Travoltu kao šatro ‘Jacka Stantona’ u filmu Primary Colors, toj holivudskoj reinkarnaciji  42. po redu na putu ka Bijeloj Kući, pa dalje.

Ponovimo na kraju, riječ je o ekskluzivi Sir Harolda Evansa samo za one autore i one urednike koji imaju adekvatan intelektualni potencijal, ali i dovoljan kvantum slobode. Da ne bude zabune, Sorbona nije obavezna. Naravno dobrodošli su i oni treći koji cijene i slave notorne odlikaše, ove prve i/ili ove druge.

Ostali u oba rečena esnafa ne dolaze u obzir. Naročito oni koje razotkriva Nietzsche u VII poglavlju S one strane Dobra i Zla: ‘Naše vrline, naša čestitost neka ne postanu naša sujeta, naš ukras i sjaj, naša međa i glupost… jer svaka vrlina naginje gluposti, a svaka glupost vrlini. Pobrinimo se da iz čestitosti ne postanemo sveci i gnjavatori!’. Ovdje se  idealno susreću oštrooke vizije Orwella i Nietzschea.  Još kad bi  makar online vidjeli da su se mnogi takvi i njima slični danas i ovdje, i širom Jugolenda fabulozno i vrhunski snašli.

Ali su i nadalje ultra produktivni. Dakle opet djeluju na neki način, znači ne predaju se u domaćinski prezačinjenom ozračju, na pragu trećeg udara podmukle pandemije. Dapače i dakako, sve borbenije mlataraju pustim perom, cheesy mastilom i prepoznatljivim online patosom.

*/Čitalačka pažnja: svaka reflekcija & poveznica na decenijske muke domaćih političkih subjekata i još veće neokolonijalne muke uvaženih predstavnika sa slovom i duhom Daytona Prvog, Ustavom, Izbornim zakonom i drži-nedaj MAPANPom, drama sa smjenom High Repa, fatamorgana sa kandidatskim statusom je prirodna, potpuno razumljiva i akoBogda konstruktivna.


Nedžad S Hadžimusić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s