Dezinformacije kao alatka geopolitičke borbe tijekom pandemije

Velike sile poput SAD-a, Rusije i Kine koriste dezinformacije kao alat geopolitičke borbe, pokušavajući oslabiti ugled i utjecaj protivnika.

Lako bi se moglo ustvrditi da niti jedna dosadašnja kriza u ljudskoj povijesti nije bila globalna na način na koji je to pandemija koronavirusa. Nikada ranije svijet nije bio povezan u mjeri u kojoj to jest danas, bilo u smislu komunikacije i širenja informacija, kretanja ljudi, robe i kapitala ili pak u smislu financijskih tržišta i ekonomskih poveznica.

Korona kriza je stubokom promijenila društvene interakcije i etablirane socijalne norme te izazvala recesiju globalne ekonomije. Ova je pandemija stoga događaj koji stvara duboke osjećaje nesigurnosti, straha i frustracije. Prirodna reakcija ljudskih bića na sveopću nesigurnost je pokušaj ponovne uspostave osjećaja stabilnosti, odnosno osjećaja raspolaganja dovoljnom količinom informacija koje omogućavaju uokvirivanje i osmišljavanje situacije na način koji se čini razumnim.

Informacije su ljudima potrebne kako bi planirali budućnost. Takva težnja u kombinaciji s nekontroliranim i nepreglednim globalnim tokovima informacija stvara plodno tlo za dezinformacije, tj. “lažne vijesti”. Pandemija koronavirusa otvorila je vrata nebrojenim teorijama zavjere i dubioznim tezama, koje su se snažno ukorijenile u svakodnevni diskurs te se nastavljaju širiti.

Obrasci dezinformacija u svijetu

Čitav je svijet zahvaćen valom dezinformacija, a obrasci dezinformacija u Hrvatskoj uvelike prate međunarodne trendove. Navest ćemo samo neke primjere dezinformacija koje su se širile kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje: tvrdnje kako je virus umjetno stvoren bilo kao biološko oružje ili kao izgovor za nametanje obveznoga cijepljenja, za što se često okrivljuje Bill Gates (1, 2, 3); lažne i neosnovane tvrdnje o navodnoj štetnosti zaštitnih maski (1, 2, 3) ili cjepiva (1, 2, 3), kao i povezanosti cjepiva s malicioznim namjerama „svjetskih moćnika“ za uspostavljanje globalne kontrole (1, 2, 3); povezivanje neutemeljenih strahova od 5G tehnologije s bolešću (1, 2, 3); nebrojeni lažni lijekovi i preparati (1, 2, 3); tvrdnje da sam virus uopće ne postoji ili da nije opasnije od obične prehlade ili sezonske gripe (1, 2, 3).

Takve dezinformacije zajednički su nazivnik zavjereničkih narativa o pandemiji Covida-19 na globalnoj razini. Istraživanja i studije niza institucija poput sveučilišta u Oxfordu i Reuters Institutea, projekta First Draft te europskih fact-checkerskih organizacija AFP, Correctiv, Pagella Politica, Maldita i Full Fact konzistentno upućuju na analogne dezinformativne obrasce na međunarodnoj razini. Iste obrasce je, primjerice, utvrdio i portal Raskrinkavanje.ba u analizi „infodemije“ na prostoru Balkana objavljenoj u srpnju 2020. godine.

Iako dezinformacije mogu biti te često jesu prilagođene lokalnom kontekstu, opća logika ostaje ista. Mnoge dezinformacije i lažna uvjerenja na prostor Hrvatske i Balkana prodrla su dijeljenjem viralnih članaka i video uradaka poteklih izvan naše regije.

Na opskurnim regionalnim portalima i na društvenim mrežama masovno se dijele mišljenja i stavovi ličnosti poput planetarno popularnog teoretičara zavjera Davida Ickea, psihijatra Andrewa Kaufmana (koji poriče postojanje virusa i drži da su maske početak procesa inicijacije u novi poredak), protivnika cijepljenja Heika Schöninga, zagovaratelja holističke medicine Thomasa Cowana koji propovijeda štetnost 5G tehnologije ili pak osteopata Rashida Buttara koji drži da maske izazivaju hipoksiju i snažno narušavaju ljudsko zdravlje.

Prilikom takvih prenošenja neizbježno se naglašava kako su navedene individue „stručnjaci“ sa širokom ekspertizom, uz ignoriranje činjenice da praktički niti jedan od zagovaratelja takozvane „istine“ nije stručan u području epidemiologije, kao i činjenice da se svjesno i voljno zanemaruju analize i podaci daleko većeg broja stručnjaka koji takve dezinformacije pobijaju.

Na razini opće populacije, dakle, postoji nezaustavljiv transnacionalni tok zajedničkih obrazaca dezinformacija. Ipak, prisutni su i određeni razlikovni elementi te je svrha ovog članka baviti se upravo tom differentiom specificom.

Oštra moć

Nedavno objavljeno istraživanje provedeno u suradnji Digital Forensic Research Laba koji operira u sklopu istraživačke organizacije Atlantic Council i novinske agencije Associated Press analizira dezinformacijske obrasce tijekom prvih šest mjeseci pandemije u SAD-u, Kini, Rusiji te Iranu, opisujući ne samo sadržaj i širenje dezinformacija, već i njihovu geopolitičku i stratešku instrumentalizaciju od strane navedenih država.

U svim navedenim slučajevima, dezinformacije nisu tek element „mračne strane“ interneta i društvenih mreža, već predmet aktivne kooptacije u mainstream diskurs od strane državnih organa – drugim riječima, u eri pandemije dezinformacije su postale alatka moći međunarodnih sila. Korištenje (dez)informacija kao sredstva moći, pogotovo u doba globalne krize, zahtijeva ponovno promišljanje konceptualizacije moći u međunarodnoj sferi. Prema klasičnoj definiciji Josepha S. Nyea moć neke države može se klasificirati kao tvrda moć (hard power), odnosno moć prisile putem vojne ili ekonomske snage ili pak kao meka moć (soft power), odnosno moć privlačenja; privlačnost određenih vrijednosti, kulture te sposobnost oblikovanja preferencija drugih aktera (Nye, 2004)[1].

U doba globaliziranih i međupovezanih informacijskih tokova te proliferacije digitalnih medija, državama se otvorio pristup novom tipu moći nazvanom oštra moć (sharp power). Ovaj termin kojega su popularizirali članci objavljeni od strane američke Nacionalne zaklade za demokraciju (National Endowment for Democracy; zaklada koja financijski podržava i rad Faktografa, op. ur) te časopisa Foreign Affairs odnosi se upotrebu manipulativnih tehnika u informacijskoj sferi u svrhu ostvarivanja moći. Dok je svrha meke moći osvojiti simpatije ciljane javnosti, oštra moć se koristi za unošenje razdora u ciljana društva ili društvene skupine.

Aktivna proizvodnja (dez)informacija i propagande te njihov plasman u informacijsko okruženje drugih država, cenzura i manipulacija izvještavanjem te pokušaj proboja u diskurzivno polje i oblikovanja uvjerenja aktera izvan granica države elementi su oštre moći. Ona nije tvrda u smislu izravne prisile niti meka u smislu moći privlačenja, već oštra u smislu da prodire u polje informacija i snažno se usađuje u njega. Oštra je moć često alat autoritarnih režima koji iskorištavaju slobodni medijski prostor u demokratskim državama u svrhu strateške projekcije utjecaja – ovaj je vid djelovanja, primjerice, karakterističan za vanjskopolitičku strategiju Narodne Republike Kine koja aktivno vrši kolonizaciju medijskog prostora u manje razvijenim državama sub-saharske Afrike te Latinske Amerike[2].

Kina, Rusija i SAD

Spomenuto istraživanje DFRL-a i Associated Pressa otkriva da je pandemija virusa SARS-CoV-2 globalnim silama otvorila nov prozor projekcije oštre moći. Tijekom prvih mjeseci pandemije kineska je diplomatska mašinerija aktivno perpetuirala tvrdnje kako je novi koronavirus ustvari biološko oružje proizvedeno od strane Sjedinjenih Država.

Kineski mediji kao što je službeno glasilo Komunističke partije Kine People’s Daily iznosili su sumnje kako je američka vojska donijela virus u Kinu, a ista je priča plasirana i u određene medije izvan kineskog vlasništva kao što su to New Zealand Herald i Helsinki Times. Ove je optužbe otvoreno iznosila i vrhuška kineske diplomacije – glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Zhao Lijian optužio je SAD za skrivanje podataka te naveo kako je „moguće da je američka vojska donijela virus u Wuhan“. Zhaovi istupi na Twitteru dosegli su milijunsku publiku, kako na toj društvenoj mreži tako i na drugima, uključujući kinesku platformu Weibo. Tvrdnje kako se SAD služi manipulacijom i skriva istinu prenosili su nebrojeni kineski mediji i institucije, uključujući veleposlanstvo NR Kine u Francuskoj.

Istim se strategijama služila i Ruska Federacija. U siječnju 2020. tjednik Zvezda, glasilo ruske vojske, objavio je da je nastanak virusa vezan uz testiranje biološkog naoružanja pozivajući se na tvrdnje Igora Nikulina, navodnog bivšeg savjetnika nekadašnjeg glavnog tajnika UN-a Kofija Annana – za kojega u UN-u, prema podacima Associated Pressa, nitko nije čuo. U razdoblju od siječnja do ožujka prošle godine mediji naklonjeni Kremlju objavili su preko 70 članaka na različitim jezicima naglašavajući navodnu povezanost biološkog oružja i novog koronavirusa. Amerikance je za nastanak virusa optuživala i Islamska Republika Iran, pridruživši se kakofoniji dezinformativnih tvrdnji.

Sjedinjene Države nisu nikome ostale dužne u informacijskom ratu. Bivši predsjednik Donald Trump nazivao je virus „kineskim virusom“, širile su se tvrdnje kako je virus potekao iz laboratorija u Wuhanu te se stvarao politički pritisak da se Kini nametnu „pandemijske carine“, pri čemu je jasna (ali činjenično neutemeljena) implikacija da je Kina izravni krivac za globalnu pandemiju.

Prema analizi DFRL-a, jedan od najutjecajnijih pojedinaca u smislu oblikovanja javnog mišljenja o pandemiji bio je republikanski senator Tom Cotton koji je u jednom od svojih govora (koji je kasnije podijelio na Twitteru) istaknuo da se jedini kineski laboratorij za biosigurnost nalazi u Wuhanu te da isti eksperimentira s nizom patogena, uključujući određene sojeve koronavirusa.

Na ovome je primjeru jasno kako doseg koji omogućavaju društvene mreže dovodi do iznimno viralnog širenja dezinformacija, pogotovo kada one dolaze od strane aktera koji su aktivan dio političko-institucionalnog sistema određene države. Potvrdu ove teze nudi istraživanje koje je proveo Reuters Institute analizirajući obrasce dezinformacija u periodu od siječnja 2020. do kraja ožujka 2020. – top-down dezinformacije, odnosno dezinformacije dijeljene od strane političara, slavnih osoba itd. sačinjavale su tek 20% obrađenog uzorka, ali i 69% ukupne interakcije sa dezinformacijama na društvenim medijima.

Dakle, iako većina se većina dezinformacija kreće u bottom-up smjeru, one koje dolaze iz utjecajnijih izvora postižu i veći doseg.

Zajednički obrazac u svim ovim primjerima jest da su dezinformacije o koronavirusu i njegovom porijeklu postale izravan alat u geopolitičkoj borbi. Državne institucije te visoki dužnosnici bili su i stvoritelji i prenositelji dezinformacija koje su postale službeni vanjskopolitički narativ. Ovaj vid strategije odnosno uporabe oštre moći nije nov niti svojstven pandemiji, već je svojstven eri masovnih medija i golemim mogućnostima projekcija informacija.

Neki od primjera uporabe oštre moći datiraju iz doba Hladnoga rata – Sovjetski je Savez, primjerice, putem KGB-a težio izgraditi uvjerenje da je HIV američko biološko oružje te time odvratiti pozornost od vlastitih operacija te upotrebe kemijskog oružja u Afganistanu. Ipak, globalnost pandemije koronavirusa i njene duboke posljedice po sve životne sfere dodaju novu dimenziju uporabi oštre moći i njenom utjecaju po javno mnijenje.

Državnom manufakturom dezinformacija došlo je do učvršćivanja netočnih i nepotkrijepljenih uvjerenja; kooptacijom dezinformacija omogućen je njihov prodor u mainstream medije kao i gušenje pokušaja raskrinkavanja spomenutih dezinformativnih obrazaca. Učinci takvog djelovanja vidljivi su i dalje – istraživanje Pew Research Centera objavljeno sredinom prošle godine utvrdilo je da 78% Amerikanaca krivi NR Kinu za izbijanje globalne pandemije i zabilježilo da je došlo do snažnog porasta animoziteta prema Kini.

Jedna od karakteristika međunarodne arene tijekom svjetske krize jest i manipulacija informacijskim okruženjem u svrhu ostvarivanja strateških vanjskopolitičkih interesa.

Dezinformacije i Hrvatska

Upravo u tome sastoji se ključna razlika dezinformacijskih obrazaca povezanih s pandemijom u Hrvatskoj i zemljama sličnim njoj po veličini, ekonomskoj moći i međunarodnom utjecaju te snažnih međunarodnih aktera kao što su SAD ili Kina. Dok u Hrvatskoj postoji sukob mainstreama i alternative u smislu da država i Stožer civilne zaštite kao tijelo zaduženo za upravljanje krizom nemaju za interes širenje dezinformacija, u slučajevima velikih sila dolazi ne samo do selektivne strateške uporabe dezinformacija, već i do njihove aktivne produkcije od strane državnih struktura.

Nadalje, obrasci dezinformacija opisani u spomenutom istraživanju izravno su vezani uz odnose moći u međunarodnoj areni te time važan segment vanjske politike, dok je za Hrvatsku to slučaj samo u mjeri u kojoj trenutna vlast teži pratiti usmjerenje Europske unije.

Drugim riječima, bitka koju Hrvatska vodi sa dezinformacijama i lažnim vijestima vezanima uz pandemiju ne vodi se van granica Republike Hrvatske. Hrvatska, kao zemlja bitno manjeg globalnog i kontinentalnog utjecaja, ne vodi ekonomske sukobe sa drugim državama niti pak kakav „hladni rat“ u vidu onoga koji, bilo latentno ili aktivno, godinama postoji između SAD-a i Kine te političkoga Zapada i Rusije.

Slijedom toga, Hrvatska nema aktivan interes da projicira i prakticira oštru moć te je stoga javnim institucijama i medijima omogućeno da budu uglavnom oslobođeni korištenja dezinformacija u strateške svrhe te odigraju svoju ulogu u suzbijanju istih, iako to često ne čine u zadovoljavajućoj mjeri. Ne čudi stoga da je većina dezinformacija koje je Faktograf razotkrio potekla s opskurnih web stranica te s društvenih mreža, a ne iz službenih izvora ili pak najčitanijih glasila.

U smislu odnosa moći Hrvatska nije u poziciji da projicira moć, već se nalazi pod snažnim utjecajem meke moći Europske Unije te je glavna odrednica diplomatskog djelovanje Republike Hrvatske u pitanjima vezanima uz pandemiju lojalnost Europskoj uniji. Primjer je pitanje nabavke ruskog cjepiva Sputnik V: iz hrvatske je vlasti najavljeno da se razmatra interventni uvoz ruskog cjepiva pa je to povučeno praktički odmah nakon što je predsjednica Europske Komisije Ursula von der Leyen optužila Rusiju za manjak podataka i provedenih kontrola te izjavila kako upotreba cjepiva bez dopuštenja EMA ugrožava „farmakološku budućnost“ europskog tržišta.

Međutim kako se zbog nestašice cjepiva sve više zemalja članica EU okreće nabavi cjepiva iz Rusije ili Kine, a istovremeno je i Europska agencija za lijekove konačno zaprimila dokumentaciju potrebnu da donese odluku o stavljanju Sputnika V u uporabu, tako je tema interventnog uvoza ruskog cjepiva opet otvorena i u Hrvatskoj.

U ovoj se situaciji ogleda dilema u odlučivanju između političke vjernosti Europskoj uniji s jedne strane, te potrebe zdravstvene zaštite stanovništva s druge strane. Hrvatska se kroz svoje vanjskopolitičko djelovanje odredila kao zemlja europskog lojalizma, što povlači i određene posljedice u smislu diskrecijskog prostora djelovanja, stvara ograničenja pri odlučivanju, kao i čestu nekonzistentnost u izjavama političkih čelnika te u kriznom planiranju. Drugim riječima, iako mogućnost odstupanja od stajališta EU postoji, a vjerojatnost realnih sankcija za takvo je postupanje malena, vanjskopolitičko određenje i identitet RH prisiljava politički vrh da prilikom odlučivanja uzima u obzir i stajalište Europske unije.

Svrha ovdje nije donijeti normativni sud o djelovanju RH unutar Europske unije tijekom pandemije ili pak djelovanju Europske unije općenito, već pokazati da vanjskopolitički položaj određene države ima direktan utjecaj kako na njenu borbu s pandemijom, tako i na uvjerenja i stajališta koja će službene institucije promovirati, što izravno oblikuje informacijsko okruženje u koje su građani uronjeni.

Ukratko, iako postoje nebrojene sličnosti u smislu (dez)informacijskog djelovanja i obrazaca među državama širom svijeta, postoje i mnoge razlike, a one su uvelike uvjetovane moći kojom država raspolaže, njenim geostrateškim položajem te vanjskopolitičkom strategijom.

Ovdje treba napomenuti i kako globalni informacijski tokovi uvjetuju i svojevrsno prelijevanje dezinformacija. Propagandne aktivnosti koje provode globalne sile stvaraju dezinformativne obrasce koji se nezavisno šire izvan njihovih granica, bivajući preuzeti od tisuća pojedinaca i mrežnih portala. Shodno tome, uloga vlasti države poput Hrvatske ne smije biti tek da ne sudjeluje pretjerano aktivno u proizvodnji dezinformacija, već i da proaktivno radi na edukaciji koja je potrebna za njihovo suzbijanje.

Splet pandemijskih okolnosti i globalnosti informacija vodi novim rizicima u međunarodnoj sigurnosti kao i u osiguravanju pristupa pravodobnim i točnim informacijama. Te rizike valja ozbiljno shvatiti i imati u vidu tijekom nastavka duge i teške borbe kako sa samom pandemijom, tako i sa njenim posljedicama po sve sfere društvenog života.

[1] Nye, Joseph S. (Jr.) (2004) Soft Power. The Means to Success in World Politics. New York: PublicAffairs.

[2] Walker, Christopher (2018) What Is “Sharp Power”? Journal of Democracy 29(3): 9-23.


Tin Puljić, Faktograf

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s