Prvi izgubljeni EURO
Taj EURO devedeset i šeste nije po dobrom zapamtila domaćin Engleska, tada stabilna članica ujedinjene Evrope. Godina 1996. bila je godina početka mira u Bosni i Hercegovini. 24. aprila 1996. fudbalska selekcija BiH igrala je u Zenici prijateljski meč sa prijateljskomi Albanijom. Završilo je miroljubivih 0:0. To je bio naš drugi zvanični (prijateljski) meč. Prvi smo odigrali također sa Albanijom u Tirani, deset dana nakon uzbudljive potpis-završnice u Dejtonu 1995.
EURO 96 otvoren je na Vembliju tekmom između stereotipno hladnih Engleza i nimalo manje stereotipno tačnih Švicaraca, a završen je onako kako je Geri Lineker sarkastično opazio, poslovičnom pobjedom Nijemaca protiv tada friško samostalne Češke Republike, i to zlatnim golom Birhofa, u produžecima. Posljednji zlatni gol na eurima postigao je David Trezege mojim Talijanima, u finalu EURA 2000. Na sličan način kao Oliver Birhof Česima četiri godine ranije, Trezege je te dvijehiljadite presudio Azurima, dodjelivši im neželjenu vicešampionsku titulu kao finalni proizvod. Ali, za razliku od Danaca koji su osvojili EURO one za nas krasne i romantične 1992, Nijemci i Francuzi su se regularno plasirali na EURO 96, odnosno EURO 2000.
Rumunjska i Bugarska, balkanske selekcije koje su dvije godine ranije na Mundijalu u SAD-u bljesnule i očarale nogometni svijet, podbacile su i zakazale. U grupi sa furioznim Španjolcima i probuđenim Galskim pijetlovima nisu došle do izražaja.
Moja Italija također je nokautirana već u grupnoj fazi. A dobro su počeli: pobijedili Rusiju sa 2:1. Zatim su u drugom kolu igrali sa Češkom Republikom, friško samostalnom, za koju sam ”ja stručnjak” smatrao da je ”stara Škoda sa motorom u gepeku” koja neće daleko dogurati. Međutim, dakako, ispod te naizgled socrealističke olupine, krila se ozbiljna evropska mašina, ozbiljan stroj velikih konjskih snaga (Kouba, Šmicer, Bejbl, Berger, Poborski, Kuka, Nedved i drugi fudbalski bohemi) kojeg Česi imadoše za trku. Savladali su Italiju sa 2:1, kao što ćemo je savladati i mi (BiH) u prijateljskom meču na renoviranom olimpijskom Koševu četiri mjeseca poslije EURA u Engleskoj. To je bila naša prva pobjeda, prava prijateljska, u svakom smislu.
Skoro da je i ono LinekerovoII pravilo (Nogomet je igra u kojoj uvijek pobijeđuju Nijemci) postalo zlatno. Gerija se često citira i spominje, pa čak i na ovom čudnom EURU 2021 koje se zvanično zove EURO 2020 – iz poznatih razloga. Helem, Njemačka osvoja EURO ’96 u Engleskoj. Ali između te grupne faze i polufinalnog dobijenog meča protiv Engleza, igrala je sa Hrvatskom. Ili protiv nje. Protiv Hrvatske je igrao i sudija. Njemačka je uz pomoć sudijske pristrasnosti pobijedila naše susjede, tada debitante, sa 2:1. Klinsman je kao na kakvom seoskom turniru doslovno skršio Gorana Vlaovića, i to s leđa. Sudija nije pokazao crveni. A drugi gol koji su Nijemci dali bio je faul u napadu. Upravo je ova Hrvatska, kao i Češka, bila hit ovog EURA, ali joj je presudio nepošteni fudbalski kadija. U grupnoj fazi su razvalili (tada) aktualne evropske prvake Dance sa 3:0, Tursku rutinski sa 1:0, u trećem (rekreativnom i bez rezultatskog značaja) izgubili od Portugalaca 0:3. I tada su, kako kaže Robert Jarni, postali svjesni svoje snage koju su najbrutalnije ispoljili upravo protiv Nijemaca, na Mundijalu 1998. u Francuskoj kada je Hrvatska slavila sa 3:0.
To je bio moj prvi izgubljeni EURO ako ne računam onaj prethodni, iz nama krasne 1992. godine, kada je zbog truleži u državi Danskoj izbačena selekcija koju je vodio Ivica Osim Štraus, a dovedena druga Danska. Ona prava.
Upravo smo baš tu Dansku pobijedili u kvalifikacijama za Mundijal 1998. – bilo je 3:0 za BiH na Koševu. A malo nam je nedostajalo da i na Maksimiru u jesen 1997. dobijemo Hrvatsku. Međutim, za razliku od Hrvata, nama se naše kockice nisu posložile, pa smo u konačnici izgubili sa 2:3. Kasnije su Ćirini Hrvati zauzeli treće mjesto na svijetu, a Danci jedva ispali u četvrtfinalu od Brazila.
Drugi izgubljeni EURO
Počinju kvalifikacije za EURO 2000 u Belgiji i Nizozemskoj. Očekivanja su velika. Dolaze nam fudbaleri-amateri sa Farskih Ostrva (Danci-Farani) koje smo uvjerljivo pobijedili sa 1:0. A onda nam je došla još jedna fudbalski impotentna selekcija, Estonija. Rezultat: 1:1. Prosto da ne povjeruješ. Jedna selekcija čiji reprezentativci igraju u Real Madridu (Baljić), Bajernu (Salihamidžić), Feneru (Bolić), Dortmundu (Barbarez), Sevilji (Hibić), Volfsburgu (Kapetanović), Monaku (Konjić) ne može na kraj sa takvim selekcijama. Ali ako uzmemo u obzir onu neobično istinitu dosjetku da ‘gdje počinje Bosna, prestaje logka’ i da ta ista Bosna u skoro svemu iskače iz svih racionalizama i shematizama, onda i tog čuda dosta. A onda su nam došli oni Česi, ne više friško samostalni, koji su nas na tadašnjem Koševu otresli k’o sekret iz nosa (1:3). E to već i nije bilo čud(n)o. Otresli su nas i basketoljubi Litvanci, sa 4:2 u Viljnusu, pa onda i Česi u Pragu, pa Škoti i tu i tamo, pa smo na Farskim Ostrvima jedva izvukli 2:2, Litvaniju dobili 2:0, a onda smo na kraju mi otresli Estoniju u Talinu 4:1, ali to je bilo zadnje kolo u kojem se više ništa nije moglo promijeniti. EURO je za BiH opet izgubljen, ali je te godine, između Mundijala 98 i EURA 2000 – dakle, 1999 – uveden kao sredstvo plaćanja u vodećim državama EU.
Italija, reprezentacija za koju navijam još od Mundijala 1994, plasirala se na EURO 2000 i rutinski prošla grupnu fazu. Sa njom je dalje otišla i Turska, a ispale su domaća Belgija i Šveđani. Njemačka se nije dobro provela: kilavih 1:1 sa solidnom Rumunijom, debakl od Portugalaiii 0:3 i poraz od Linekerove Engleske 0:1. Ali zajedno sa Nijemcima, ispali su i Englezi.
Najatraktivnija grupa bila je ona sa Nizozemskom, Francuskom, Češkom i Danskom. Sve evropski prvak do prvaka. Češka je već uveliko samostalna, a fudbalska povijest i statistika bilježe da je samo stalna na EURIMA, dok mundijale uglavnom propušta (izuzetak je Mundijal 2006). Iako je dobro igrala, iako je zadržala većinu igrača sa prethodnog EURA iz Engleske, nije uspjela proći dalje. Kao ni Danska. Francuzi i Holandezi ipak su bili jači.
Tu je i grupa puna iznenađenja i preokreta sa furioznim Španjolcima, samozatajnim nordijcima Norvežanima, malim (bivši jugovići) Slovencima i tadašnjim srpsko-crnogorskim (saveznim) Jugoslavenima. Norvežani su dobili Španjolce 1:0, a Slovenci dok su shvatili da imaju 3:0 protiv SR Jugoslavije, već su primili isto toliko pa je završeno 3:3. Sjajna tekma. Još sjajnija je bila ona između SRJiv i Španije. SRJ je vodila 1:0, 2:1, 3:2, a Španjolci triput stizali. Treći gol su postigli u 90.-oj minuti, a četvrti u devedeset i nekoj. Dalje su, međutim, otišle i Španjolska i SRJ. SRJ je vrlo brzo doživjela debakl od Holanđana (1:6), a Španci su zaustavljeni od žestoke Francuske, ispostavit će se kasnije osvajača tog EURA.
Francuska je u dramatičnom polufinalu savladala razigrani Portugal, a to je bio meč na kojem je sudija i nakon tekme dijelio crvene kartone, meč na kojem su mnogi Portugalci ‘popušili’ ozbiljne sankcije, suspenzije i kazne. Razlog je bio penal koji je sudac dosudio za Francuze u produžecima. Portugal je vodio 1:0, Francuziv potom izjednačili, nakon čega se ušlo u produžetke. Francuzi postižu taj famozni zlatni gol i idu u finalevi. Tamo ih čeka moja Italija.
Italija je vodila 1:0 do 90.-og minuta. Ipak, u toj nesretnoj 90.-oj minuti, Galski pijetlovi poravnavaju. Italija je očajna i u šoku. U prvim minutama produžetka, Trezege trese talijansku mrežu zlatnim golom pod prečku. Italijanima srebro, ali šta je srebro pored zlata.
Treći izgubljeni EURO
Kreću kvalifikacijevii za Mundijal 2002 u Južnoj Koreji i Japanu gdje se opet nismo proslavili. Nije se proslavila ni Italija koja je ispala u osmini finala od domaćina Južne Koreje u jednoj korupcijsko-kriminalnoj utakmici u kojoj je glavni akter bio ekvadorski sudija Bajron Moreno koji je ‘šiljio’ za Koreance. Zanimljivo, uhvaćen je 2010. sa nekoliko kilograma heroina i osuđen na dvije i po godine zatvora. Cijeli taj Mundijal bio je cirkus, suđenje vjerovatno nikad gore u nogometnoj povijesti. Prvak je postao Brazil, pobijedio je Njemačku 2:0.
Dolazi jesen 2002. i kvalifikacije za EURO 2004 u Portugalu. Selektor nacionalne selekcije je Blaž Baka Slišković. Njegov debi na klupi naše selekcije ostao je upamćen obraćanju Boliću u kojem mu se žalio na Baljića. To je bila prijateljska tekmaviii protiv Velsa (bilo je 2:2). Nade i očekivanja su ponovo veliki. Međutim, kvalifikacije počinju katastrofalno. Rumunjska nam je na Koševu zabila tricu, nije primila nijedan. Slično je bilo i u Norveškoj, samo su Norvežani bili manje brutalni, pa su nam zabili samo dva. Baka je u tom trenutku najgori čovjek u BiH. Pljuju ga novinari, sportaši, kolege, srednjoškolci, birtijaši, mahalaši, ma svi. Ali, zanimljivo, skoro svi počinju rečenicu sa bio je dobar igrač, a kao selektor je jedno veliko ništa. Potom pobjeđujemo Luksemburg nekako jedva sa 2:0. A onda utakmica sa trulim Dancima u Kopenhagenu, u proljeće 2003. Dešava se ipak nešto neočekivano. Dobili smo Dance čak 2:0 . Sve se mijenja. Sljedeću tekmu smo opet izgubili od Rumuna (Vlaha) 0:2. A onda ide ta jesenja kvalifikaciona završnica. U teškom meču sa Norvežanima u Zenici, izvukli smo nekako 3 boda (1:0), pa onda dobili Luksemburg u gostima (također 1:0) i imali meč loptu sa Dancima u Sarajevu. Samo nas je pobjeda vodila na EURO u Portugalu 2004.
Euforija doseže vrhunac, utakmica se čeka sa velikim nestrpljenjem, a komponovana je i navijačka himna Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino. Karte su već odavno rasprodate i mnogo se cijene na crnom tržištu. Stadion je krcat, čekaju se golovi i slavlje. Pada prvi gol, nažalost potižu ga Danci. Muk. Pa onda ono naše: Ne daj se Bosno! Pa onda Bolić nakon centaršuta Salihamidžića sa desne strane šalje glavom loptu tačno u lijevi golmanov ćošak nekoliko centimetara od stative. Na tribinama eksplozija, detonacija, prasak. Ne onaj pirotehnički nego glasovni. Kasnije je Bolić govorio da takav zvuk nije čuo niti osjetio čak ni u Turskoj u kojoj je dugo igrao. Helem, 1:1 i još jedan izgubljen EURO. Treći, ako ne računamo onaj iz 1992.
EURO 2004 je počeo vrlo zanimljivo. Grčka je na otvaranju pobijedila domaćine Portugalce 2:1, na opće iznenađenje. Zvršilo je ništa manje zanimljivo, sa još većim iznenađenjem, jer je Grčka opet pobijedila Portugal: ovog puta 1:0 i postala prvi put u povijesti prvak Evrope. Do 2004. nikada se nije desilo da jedna nacionalna selekcija sa Balkana bude prvak Evrope (ili svijeta) u fudbalu. To je samo uspjelo Grčkojix koju je predvodio njemački strateg Rehagel.
EURO 2004 je obilježila Grčka čija je igra bila grozna za oko, ali je donijela rezultat. Češka, iako na ovom EURU sjajna (kao i ’96.), opet nije uspjela postati prvak. U grupnoj fazi su savladali vrlo slabu i mlitavu Njemačku (2:1), zatim Latviju (također 2:1) i Holandiju u najboljoj utakmicix EURA (3:2). Hrvatska nije ličila na onu iz 1996, ni igrački ni po rezultatima. Osvojili su 2 boda u grupi sa Englezima, Francuzima i Švicarcima i otišli kući. A Englezi i Francuzi su ispali odmah u drugom krugu. Moja Italija kao i 1996. ispada već u grupnoj fazi. Tako se završio i moj treći izgubljeni EURO.
Četvrti izgubljeni EURO
Još jedna jesen, još jedne kvalifikacije. Sada za Mundijal u Njemačkoj 2006. Nismo se plasirali. Iz naše grupe, na Mundijal su otišle Španija i tadašnja SCG. Ali se konačno proslavila Italija. Iako je zemlju potresala ozbiljna fudbalsko-kriminalna afera, Italija ipak je na kraju osvojila Mundijalxi pobjedivši starog dužnika Francusku. Finale su obilježili Materaci i Zidan. Obojica su dali golove (1:1 u regularnom dijelu). U produžecima je Materaci isprovocirao Zidana, nakon čega ga je ovaj udario glavom u grudi i dobio crveni. Italijani su bili precizniji u penal završnici, a Trezege je zatresao prečku. Italija konačno prvak svijeta.
U kvalifikacijama za EURO 2008 u Švicarskoj i Austriji, opet smo bili loši, ali i čudni. Izgubimo od Mađarske u Zenici (1:3), pa dobijemo Norvešku u Oslu (2:1), pa onda dobijemo Tursku u Sarajevu (3:2), a od Moldavije izgubimo u Sarajevu (0:1). Sve u svemu, sasvim neozbiljno i sasvim dovoljno za još jedan izgubljen EUROxii.
Italija je po običaju loše igrala na EURU 2008. Najprije su ih Holanđani rasturili sa 3:0, sa Rumunjskom jedva 1:1, ali su opet dobili te iritantne Francuze – bilo je 2:0. Međutim, u drugom krugu ih je na penale izbacila Španija koja je taj EURO na koncu i osvojila: pobijedili su Njemačku sa 1:0. Tada je Španija zauzela busiju u evropskom i svjetskom nogometu, pa su odmah 2010. postali prvaci svijeta, a 2012. ponovo prvaci Evrope.
Hit reprezentacije ovog EURA bile su Turska, Hrvatska i Rusija. Turska i Hrvatska su se, međutim, srele u četvrtfinalu. Ovo prvenstvo posebno je obilježio ‘turski obrat’. Gubili su od domaće Švice 0:1, pa okrenuli na 2:1. Od Čeha su gubili 0:2, pa okrenuli na 3:2. U četvrtfinalu su primili gol od Hrvata u zadnjoj minuti drugog produžetka, ali su u sljedećem napadu ipak izjednačili, pa utakmicu dobili na penale. To možda nije bila najbolja tekma eura 2008, ali je sigurno bila najluđa. Turci su ipak u pulufinalu ispali od Njemačke 2:3, iako su pred sami kraj izjednačili na 2:2. Ali ovog puta protivnik im je bila Njemačka, a Nijemci utakmice igraju do kraja. Tako je EURO bio završen za braću Turke, ali i za braću Ruse, također u polufinalu. Rusi, davni evropski prvaci – tada kao Sovjeti, na ovom EURU su igrali sasvim pristojno i efikasno. Pobijedili su Švedsku 2:0, Grčku 1:0, a izgubili od Španije (kasnije prvaka) sa 1:4. Napravili su veliko iznenađenje pobjedivši do tada odlične Nizozemce 3:1. A onda su opet izgubili od Španije, sada u polufinalu – bilo je 0:3.
Peti izgubljeni EURO
Ušli smo u kvalifikacije za Mundijal 2010 u Južnoj Africi. Izbornik nam je bio ”peder” Ćiro o kojem sve znamo. Nakon završetka grupnih kvalifikacija, prvi put u svojoj nogometnoj povijesti ulazimo u baraž. Protivnik je Portugal. Prisutna je nada, očekivanje, vjerovanje i želja da ih pobijedimo. Međutim, dva puta po 0:1 i na Mundijal ide Ronaldov Portugal.
Život ide dalje. Ide i vrijeme. Dolaze još jedne kvalifikacije, ovog puta za EURO 2012 u Poljskoj i Ukrajini. Našu reprezentaciju je preuzeo Pape Sušić. U grupi smo sa Francuskom, Rumunjskom, Bjelorusijom, Albanijom i Luksemburgom. Od deset tekmi, dobili smo šest, uz dva poraza i dva remija. U zadnjem kolu igramo u Parizu sa Francuzima. Pobjeda nas vodi direktno na EURO, a sve drugo u baraž. Džeko je postigao fantastičan gol za 1:0, ali ti iritantni Francuzi nisu stali dok nisu pali – u naš šesnaesterac. I sudija naravno dosuđuje penal kojeg u gol pretvara Nasri. Opet smo u baražu i opet sa još iritantijim Portugalcima. U Zenici je bilo 0:0, a u Lisabonu čak 6:2 za Portugal. Sasvim dovoljno za još jedan izgubljeni EURO.
Počinje EURO 2012 u Poljskoj i Ukrajini. U Ukrajini će samo godinu i po dana nakon EURA izbiti rat između (pro)ruskih iredentista i ukrajinskih integralista. Srećom, relativno brzo se završio. I ovaj EURO je bio prilično nedomaćinski. Domaćini su loše prošli i poispadali još u prvom krugu.
Italija opet ne uspijeva da pobijedi Hrvatsku kao ni na Mundijalu 2002. Tada su izgubili, a ovdje je bilo 1:1. Italija nikada nije pobijedila Hrvatsku, ni na velikom takmičenju, ni u kvalifikacijama, ni u prijateljstvu, ni u šali. Ipak, malo je nedostajalo da Talijani pobijede Španjolce koji su zauzeli fudbalsku busiju i svjetsko fudbalsko prijestolje. Bilo je i tu 1:1. Talijani su pobijedili Republiku Irsku 2:0 i prošli dalje zajedno sa Španijom sa kojom će (opet zajedno) otići i do finala tog EURA. Na putu od grupe do finala, Talijani su savladali Engleze na penale i Njemačku u polufinalu 2:1, a Španjolci Francuze 2:0 i Portugalce 1:0. One Francuze koji su nas gurnuli u baraž i one Portugalce koji su nas izbacili iz baraža.
Španjolci su u finalu rasturili Italiju, bilo je čak 4:0. Ništa prije utakmice nije ukazivalo na takav debakl, jer je Italija do finala bila uvjerljiva i samopouzdana. Taj EURO je izgubljen na kraju. U finalu.
iMogu nekako da shvatim, dakle nekako, da publika u Beogradu zviždi na himnu Hrvatske i obratno. Ili da Rusi zvižde na himnu Ukrajine, ili Turci na himnu Grčke (i obratno). Ali da te 2011. „Bilino Polje“ zviždi na himnu Albanije na meču kvalifikacija, e to je već poseban unutarbosanski fenomen. Nije mi bilo jasno, ali sam zbog toga osjećao stid.
iiLineker veli da je fudbal igra u kojoj ‘uvijek’ pobjeđuju Nijemci. E pa nije baš tako. Da ne bude zabune, znam da je Geri bio do koštane srži ironičan, sarkastičan i metaforičan, isuviše ličan zbog individualnih i kolektivnih fudbalskih frustracija izavanih tadašnjom njemačkom fudbalskom supremacijom. Njegova opaska, makar i metaforična, preozbiljno je shvaćena i lako je oboriva. Izuzev baš na EURU u Engleskoj 1996. Tu su Nijemci dobili i Engleze, u polufinalu, na penale.
Malo faktografije: za vrijeme Linekerove profesionalne fudbalske karijere i nastupa za nacionalnu selekciju, Njemačka je samo jednom bila prvak Evrope (1980.) i jednom prvak svijeta (1990.). A između toga je izgubila u finalima Mundijala (1982. i 1986.) i u finalu EURA (1992.). Od završetka njegove karijere (1994.), Njemačka je osvojila pomenuti EURO u Engleskoj (1996.) i Mundijal (2014.), a izgubila je u finalu Mundijala (2002.), u finalu EURA (2008.), računajući i izgubljena polufinala Mundijala (2006. i 2010.) i EURA (2012. i 2016.). Međutim, uzevši u obzir da od početka Linekerove karijere (1978.) i njegove reprezentativne (1984 – 1992.), a čak i od vremena završetka njegove karijere pa sve do ovog postpandemijskog EURA, Engleska nije osvojila niti jedan trofej (izgubljena polufinala na Mundijalima 1990. i 2018. – četvrta mjesta i na EURU 1996.), može se Geriju priznati da je barem donekle bio u pravu. Istina je negdje na pola puta, između Mundijala i EURA.
Linekerski derivirano kazano, fudbal je igra u kojoj Italija nikako da osvoji EURO, a BiH nikako da se na njega plasira.
iiiPortugal je tada zadnji put pobijedio Njemačku na nekom velikom takmičenju, a idućih 5 mečeva, računajući i tekući EURO 2020 (2021) je izgubio.
ivTo je bio prvi i zadnji EURO za reprezentaciju pod imenom SRJ. Zanimljivo, ni reprezentacija pod imenom SCG nikada nije otišla na EURO, a također niti Srbija niti Crna Gora kao samostalne. Za sada su samo stalne u kvalifikacijama za EURA i Mundijale. (Selekcija Kosova od 2016. također igra kvalifikacije).
vIako je bila polufinalist Mundijala ’98, Hrvatska je propustila EURO 2000 jer je u zadnjem kolu kvalifikacija na Maksimiru odigrala 2:2 sa SRJ, što je Jugoslaviju vodilo na EURO, a Hrvate ostavilo doma.
viItalija je 1994. izgubila u finalu Mundijala od Brazila na penale. Taj tragični penal izveo je Roberto Bađo, do tada junak Italije. Nekon penala, bio je tragičar. Na onom ‘prvom izgubljenom’ EURU nije ni igrao. Bio je u svađi sa selektorom Sakijem.
viiU tim kvalifikacijama smo bili u grupi sa Španijom, Austrijom, Lihtenštajnom i Izraelom. Izuzev ovoga, ostalo nije vrijedno (s)pomena.
viii
ix Balkanski poluotok je potentan prostor za razne sportove, ali istovremeno prostor sa ne baš kvalitetnom disciplinom. Čini se da je urođenom balkanskom talentu (kao resursu) potrebna naprednija „tehnologija obrade“ i disciplina (a-la njemačka) kako bi se dobio kvalitetan finalni proizvod, tj. sportista ili sportski kolektiv koji je uspješan i respektabilan. Iako se ovaj ‘model’ pokazao kao uspješan, nije zabilježeno nakon 2004. da su balkanske nogometne selekcije dovodile za selektore Nijemce ili neke druge Germanoevropljane, ali nisu zabilježeni ni uspjesi poput ovog kojeg je postigla Grčka. Uvjetni izuzeci su Turska koja je na EURU 2008 ušla u polufinale i Hrvatska sa Zlatkom Dalićem koja je aktualni vicešampion svijeta.
x Bila je to fantastična utakmica. Holandezi su vodili sa 2:0, ali su Česi preokrenuli, na koncu i pobijedili Nizozemsku. Također su igrali i na EURU 2000, ali su tada bolji bili Nizozemci (1:0). I upravo u trenucima dok pišem ovaj tekst, Češka je u osmini finala EURA 2020 (2021) pobijedila Nizozemce sa 2:0 (u Budimpešti) i kandidirala se mogućeg osvajača EURA.
xi To je vjerovatno bio najbolji Mundijal ikada. Evo ko je sve nastupao: Ronaldo, Rivaldo, Ronaldinjo (Brazil), Toti, Del Piero, Inzagi (Italija), Zidan, Trezege, Anri, Riberi (Francuska), Džerard, Bekam, Runi (Engleska), Tevez, Krespo i mladi Mesi (Argentina), Figo i mladi Ronaldo (Portugal), Švajnštajger, Balak, Kloze (Njemačka), Raul, Tores (Španija) i mnogi drugi.
xii A u ovim kvalifikacijama, pojavilo se u našoj repki jedno novo ime i lice – Edin Džeko (inače moj drug iz djetinjstva). Ostalo je sve poznato.
Vedad Hasanović
Nastavit će se
digitalnademokracija.com 