Nisam antivakser, ali… Ali što?

Pojava zaraznijeg soja i nezadovoljavajući tempo cijepljenja već nekoliko tjedana bude strepnje u Hrvatskoj. One su mahom vezane uz turističku sezonu čiji bi eventualni kolaps dodatno ugrozio ionako krhku ekonomiju. No, javljaju se i one načelnije, fokusirane prvenstveno na zdravlje ljudi. Međutim, upozorenja stručnjaka nerijetko se dočekuju prilično neprijateljski, pa i krajnje suludo. Naime, predstavnici iznajmljivača i poduzetnika optužuju epidemiologe i njihove “apokaliptične najave” za ugrožavanje sezone, a ne slabu procijepljenost na osnovu koje epidemiolozi predviđaju rast broja zaraženih.

Nervoza je dobrano zahvatila i predstavnike vlasti, pogotovo premijera Andreja Plenkovića. On već neko vrijeme daje krajnje odrješite izjave na upite o onima koji se nisu i (još) ne žele cijepiti. Posrijedi kao da je neki oblik osobne frustracije zbog postojanja ljudi koji izražavaju skepsu premu cijepljenju. Prilično je očito da Plenković nema nikakvog strpljenja za kontraargumente i da nastoji učiniti sve da zaobiđe bilo kakvo nijansiranje problema ili rasprave. I takav stav je ljudski sasvim razumljiv, ali bi politički mogao biti koban. Ne zbog samog sadržaja stava, već zbog činjenice da je riječ o Plenkovićevu obrascu “rješavanja problema”. Naime, Plenković je često probleme koji su sasvim različite prirode od onog procijepljenosti nastojao riješiti sličnom, krajnje neprihvatljivom metodom koja velikom broju građana predstavlja izvor frustracije.

Tema je eskalirala u četvrtak Plenkovićevom najavom vezanja vladinih ekonomskih potpora za cijepljenje. Argument glasi: ako smo mi mogli nabaviti cjepiva i distribuirati ih kako bi što prije okončali pandemiju, onda i vi morate priložiti svoj dio zauzvrat, a to bi bilo cijepljenje. Sam prijedlog je ostao nedorečen, ministri su ga naknadno i relativizirali i ublažavali i podupirali. No, očito je da unutar Vlade postoji ideja o uvjetovanju potpora cijepljenjem i da će vrlo vjerojatno krenuti u razradu nekakvog konkretnijeg prijedloga. Dok se eventualni prijedlog ne pojavi nema smisla spekulirati. Okrenimo se zato prirodi reakcija na sam prijedlog i pitanje (obveznog) cijepljenja kao takvog. Konkretnije, na parazitiranje na postojećim političkim argumentacijama i tradicijama i njihovo izvlačenje iz konteksta u kojima su nastali.

Sasvim očekivano, najsnažnija reakcija je došla iz Glasa poduzetnika, ali prijedlog nije prešutio ni čelni čovjek SDP-a Peđa Grbin. Naravno, reagirali su i drugi političari, kao i dežurni stanovnici medijskih rubrika te čitava vojska poznatih i nepoznatih korisnika društvenih mreža. Plenkovićev prijedlog je većinski osuđen: bilo da su posrijedi zastupnici cijepljenja bilo okorjeli antivakseri. Potonji su ovako nešto jedva dočekali, a ovi prvi su ga prvenstveno iskoristili kao priliku za napad na Plenkovića i Stožer argumentacijom: ljudi se ne žele cijepiti jer nemaju povjerenje u vas i samim tim u institucije koje predstavljate. Koliko god ta analiza bila uvjerljiva ona ima problem s transformacijom u politički program. Drugim riječima, je li politički i javnozdravstveno odgovornije pokušati pomoći Vladi u dostizanju željene procijepljenosti ili na temelju dosadašnjih promašenih politika Vlade stjecati političke poene bez obzira na posljedice po javno zdravlje?

To su opozicijske dileme koje sasvim očito pretežu u smjeru opozicijskog folklora, ali važnije su spomenute političke argumentacije koje kolaju poduzetničkim krugovima i šire shvaćenim civilnim društvom i nastoje ispuniti prazninu iza veznika u popularnoj rečenici: “Nisam antivakser, ali…” Prva se može svrstati pod egidu ekonomskog liberalizma i anti-etatističkog sentimenta. Još od prvog lokdauna Glas poduzetnika i medijski istomišljenici epidemiološke mjere izravno uspoređuju s porezima i drugim oblicima državnog reguliranja poslovanja. Nerijetko smo mogli čuti izjave po kojima Stožer uvodi ograničenja poslovanja samo da bi se osvećivao poduzetnicima i da “uhljebi” koriste pandemiju samo da im dodatno otežaju živote. Epidemiološke politike su se tretirale kao svojevrstan nastavak poreznih politika, a nekonzistentnosti i promašaji u radu Stožera su se koristili kao dovoljan argument za suspendiranje mjera bez obzira na zdravstvene ishode.

Naravno, obzirniji među njima su isticali da su svjesni zdravstvene problematike i nužnosti mjera, ali nisu odustajali od perspektive kršenja ekonomskih sloboda. Protivljenje Plenkovićevu prijedlogu uvjetovanja potpora cijepljenjem proizlazi iz iste perspektive: ništa ne smije ugrožavati poduzetnikovu slobodu da “stvara vrijednost”. Na tom su tragu i kontraprijedlozi uvjetovanja isplate plaća zaposlenima u javnom sektoru. To nije blesava ideja sama po sebi, ali ovdje je predstavljena prvenstveno kroz ustaljenu predodžbu ekonomije kao igre nulte sume između privatnog i javnog sektora. Kao da će netko nešto izgubiti ako se cijepi. Također, medijski najzastupljeniji među poduzetnicima ističu da oni nisu antivakseri, ali da poštuju svačiji stav i gotovo ništa nisu napravili u smjeru promocije cijepljenja kao jedine učinkovite metode suzbijanja pandemije.

Poštivanje svačijeg stava nas dovodi do drugog argumentacijskog sklopa, relativno bliskog prvom, a mogli bi ga grubo svrstati u tradiciju političkog liberalizma. Njime se odbijanje cijepljenja tretira kao individualna odluka na koju svaka osoba ima pravo i bilo koje nametanje cijepljenja se tretira kao oblik diskriminacije i ugrožavanje ljudskih prava. Problem s ovim stavom je vrlo lako izložiti: odbijanje cijepljenja izravno ugrožava ljudska prava drugih ljudi. Na primjer, pojava četvrtog vala će izravno ugroziti nekoliko ljudskih prava. Među njima su i pravo na rad koje će određenom broju ljudi biti uskraćeno uslijed novog lokdauna, ali i pravo na zdravstvenu skrb koja će izostati zbog opterećenosti zdravstvenog sustava covid pacijentima. Individualna prava bi se trebala moći prakticirati sve dok ne ugrožavaju individualna prava drugih ljudi ili kolektivnu dobrobit kao što je društveno zdravlje. S obzirom na to da je u svijetu uporabljeno tri milijarde cjepiva i da su učinci i više nego vidljivi, teško je uopće razumjeti smisao tog stava i ako ostavimo po strani kršenje ljudskih prava njegovom “primjenom”.

No, kako to često biva u politici, oborivost argumenata ne vodi automatski ka rješavanju problema. Bez obzira na sve propuste, greške i dvostruke kriterije kojima su se vodili Vlada i Stožer tijekom “upravljanja” pandemijom, isključivo nemilosrdna kritika nije odgovorna i solidarna politika jer u trenutnom kontekstu ide više na ruku protivnicima cijepljenja i one kolebljive odgovara od tog čina. Potrebno je donirati argumente u prilog cijepljenju i različitim akcijama pokazati Stožeru i Vladi kako se vodi vodi politika i stječe povjerenje ljudi. Ne može kritika Plenkovića imati primat pred javnim zdravljem. Izgradnja institucija u koje će građani imati povjerenje je dugotrajniji posao. Posao koji se u prvom redu zasniva na viđenju politike kao prakse za kolektivnu društvenu dobrobit. Mnogi aspekti tog viđenja politike su u proteklih četrdesetak godina tabuizirani i ozloglašeni. A prazne prostore su, među ostalima, naselili i oni koji sabotiraju proces cijepljenja. 


Marko Kostanić, Bilten

Jedna misao o “Nisam antivakser, ali… Ali što?

  1. Strah, neznanje, površnost, manjak vremena i nepovjerenje u sustav daju antivaxxeratore svih boja. Crkve se također bore protiv zdravog razuma.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s