Tarik Haverić: Kod dva crna labuda

U svojoj Logici naučnog otkrića (1934) Karl Popper uvodi pojam »opovrgljivosti« (falsiability) kao rješenje dva problema. Prvi je problem razgraničenje nauke od drugih proizvoda ljudske intelektualne djelatnosti (umjetnost, književnost, vjerovanje): neki stav je naučan ako je načelno moguće da bude opovrgnut osmatračkim nalazima. Naprimjer, iskaz »Pjesnici su čuđenje u svijetu«, iako smislen, nije naučan, jer ne možemo zamisliti osmatrački nalaz kojim bismo ga mogli opovrgnuti.

Drugi je problem induktivno zaključivanje u logici. Stav »Svi labudovi su bijeli« je induktivan zaključak koji nikada ne može postati istinit već samo manje ili više vjerovatan. Njegova vjerovatnost se povećava sa svakim opaženim bijelim labudom – no dovoljno je opaziti samo jednog crnog labuda da se dokaže njegova neistinitost, tj. da se on opovrgne.

Bosanski muslimanski subjekt o tome ne vodi računa kada sklapa svoju »bošnjačku naraciju«, što se uglavnom svodi na gomilanje iskaza koji je prema njegovom uvjerenju potkrepljuju. Tačnije rečeno, on nikada neće odbaciti stavove koji su opovrgnuti, već će prešućivati elemente koji ih opovrgavaju. To možemo pokazati na primjeru opšteraširenog uvjerenja da su komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata sprečavale nacionalno izjašnjavanje Muslimana kao Muslimana. Politički su oni možda i bili priznati, kaže mit, jer se spominju u odlukama ZAVNOBiH-a, u različitim proglasima stanovništvu u vrijeme NOB itd., ali su administrativno, u ličnim dokumentima, morali da se izjasne kao Srbi ili Hrvati, ili da ostanu »neopredijeljeni«. Stoga s izuzetnim zadovoljstvom donosim presliku legitimacije Šupić Đemila, sina Ibrahimovog i opančara po zanimanju, koji se još 1947. izjasnio kao Musliman po narodnosti, a brkati udbaš u Otsjeku unutrašnjih poslova pri Sreskom izvršnom odboru u Bugojnu, posljednjoj od svih bosanskih vukojebina nakon Sanskog Mosta, nije ga u tome spriječio već je podatak uredno unio u evidenciju i u lični dokument.

No Šupić Đemil, sin Ibrahimov i opančar po zanimanju, u ovom slučaju ne može igrati ulogu crnog labuda. Jer, mi ovdje zapravo nemamo ni bijelih labudova, tj. stotina i hiljada preslikanih dokumenata kao potkrepu tvrdnje da se islamizirani Slaveni u Bosni i Hercegovini nakon 1945. narodnosno nisu izjašnjavali kao Muslimani već da su bili prisiljeni da se izjasne kao Srbi, Hrvati ili »neopredijeljeni« – pa da onda Đemilov primjer tu tvrdnju opovrgne. Mi nemamo ništa: umjesto obrađenih podataka na osnovu kojih se može utvrditi mikrohistorijska istina o nacionalnom izjašnjavanju Muslimana u prvim godinama komunističke vlasti, bosanski muslimanski subjekt nudi priču koja mu trenutno odgovara a koju priučeni politolozi što su se stavili u službu »nacionalne samodokumentacije« (I. Bibó) prepisuju jedni od drugih, baš kao što prepisuju i priču o rezoluciji »El-Hidaje« kao »bošnjačkom kriku slobode u porobljenoj Evropi«[1].

U porodičnim arhivima širom naše zemlje i u dijaspori vjerovatno ima, još uvijek, ovakvih dokumenata koji ozbiljno kompromitiraju bosanskomuslimansku naraciju o »nepriznavanju« kao rezultatu svjesnog djelovanja srpskohrvatskih centara moći. A zapravo, šaroliko izjašnjavanje islamiziranih Slavena u Bosni i Hercegovini kao Srba, Hrvata, Muslimana ili »neopredijeljenih« odražava historijski objašnjiv nedostatak identifikacijske matrice tj. jedinstvene kolektivne samosvijesti koja bi rezultirala i jedinstvenim samopotvrđivanjem (pa dakle i izjašnjavanjem). Tu samosvijest današnji poslenici na bošnjačkoj autoafirmaciji nastoje da retrospektivno uspostave kako bi moralno legitimirali svoj anahroni projekt, i u tome pribjegavaju argumentativnim strategijama koje se ne mogu označiti nikako drukčije nego kao diletantske. Pokazat ću to na primjeru studije Safeta Bandžovića Bošnjaci i antifašizam[2], kojom se iscrpnije bavim u narednom poglavlju[3]. Tako važnu temu kao što je podrška velikog dijela muslimanskih vjerskih prvaka, intelektualaca i političara Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koju bi u studiji s tako obavezujućim naslovom trebalo iscrpno raspraviti na osnovu kritičke analize svih dostupnih dokumenata, Bandžović apsolvira u jednoj rečenici: »Mehmed ef. Handžić, čelnik ‘El Hidaje’, nije podržavao NDH kao NDH, već zbog nepravdi pod Jugoslavijom«. I upućuje na djelo Enesa Karića Prilozi za povijest islamskog mišljenja u BiH XX stoljeća iz kojeg preuzima, kao potporu, jednu Handžićevu rečenicu koja o tim nepravdama govori: »Makar stotinu puta bili muslimani starosjedioci ovih krajeva, na njih se <u Jugoslaviji> gledalo kao na neke tuđince, kojih se treba na bilo koji način otresti; na njih se gledalo kao na neku manjinu«[4].

Primijetimo, za početak, da i ova referenca svjedoči o svojevrsnoj pervertiranosti bosanskomuslimanskog promišljanja povijesti: dok historijske sudove u pravilu donose historičari, a ostali se specijalisti, među njima i teolozi, na te sudove pozivaju kad im ustreba, ovdje imamo teologa koji donosi historijski sud i historičara koji se na njega poziva. To, naravno, može biti opravdano i predstavljati izuzetak od pravila, no da to nije slučaj uvjeravamo se uvidom u tekst.

Enes Karić zaista govori o razlozima Handžićevog podržavanja NDH, upravo onako kako Safet Bandžović prenosi. No mnogo je važnije njegovo objašnjenje (koje Bandžović također prenosi) Handžićevog hrvatskog nacionalnog osjećaja koji ne možemo niti smijemo izjednačiti s podrškom NDH, tim prije što se on kod mnogih bosanskih muslimana obrazovao i ispoljavao znatno prije nego što je NDH nastala. O tome Karić kaže sljedeće: »Naime, ‘hrvatstvo’ Mehmeda Handžića nije hrvatstvo po sebi ni za sebe, već je to antijugoslavenstvo, kao što je slučaj i sa većinom bošnjačkih intelektualaca toga vremena«[5].

Na ovaj način Karić i Bandžović, djelujući svaki za sebe, ostvaruju sinergiju kojom se lakše postižu dva cilja. Prvi je da se dokaže, mimo svake historijske evidencije, da je islamizirano slavensko stanovništvo Bosne i Hercegovine stotinama godina prije 1993. sebe poimalo kao zasebnu etniju u modernom smislu, čime se pravda retrospektivno protezanje etnonima »Bošnjaci« na populaciju koja sebe nikada nije tako shvatala ni nazivala. Drugi je cilj da se oduzme argumentativni potencijal brojnim primjerima koji dokazuju upravo suprotno, jer su se mnogi muslimanski vjerski prvaci, intelektualci i političari izjašnjavali kao Hrvati i tako se ponašali.

Teolog je to riješio u jednoj rečenici, koju je historičar preuzeo: hrvatstvo »bošnjačkih intelektualaca« iznuđeno je političkim kontekstom, radi se zapravo o antijugoslavenstvu. Čak i kada bi to bilo tačno, ostaje neodgovoreno pitanje: zašto Bošnjaci od stoljeća sedmog svoje antijugoslavenstvo nisu izražavali bošnjaštvom? zašto im je uopšte trebalo hrvatstvo?

No ovo spekulativno nadmudrivanje sasvim je nepotrebno, jer nećemo dugo čekati na prvog crnog labuda koji opovrgava klimavu postavku Enesa Karića o hrvatstvu kao antijugoslavenstvu: Safvet-beg Bašagić, koji je u očima bosanskog muslimanskog subjekta amblematska ličnost današnjeg bošnjaštva, bio je hrvatski nacionalist i član Hrvatske narodne zajednice, starčevićevske pravaške stranke koju je 1910. u Sarajevu osnovao dr. Ivo Pilar – što je podatak koji je naravno izostavljen iz biografske bilješke o Bašagiću koju donosi Filandra u Bošnjačkoj politici u XX. stoljeću[6]. Još jedan crni labud je Hamdija Kreševljaković, koji je nekako u isto vrijeme, 1912, objavio Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas. Ako su Karić i Bandžović u pravu, ova dvojica istaknutih »bošnjačkih intelektualaca« su svojim hrvatstvom izražavala svoje antijugoslavenstvo godinama prije nego što će Jugoslavija i nastati!

Ne treba, ipak, vjerovati da bi navođenje desetina sličnih primjera imalo uzdrmalo bošnjačku autofikciju. Sve i da jata crnih labudova zaplove Miljackom, Neretvom ili Sanom, bosanski muslimanski subjekt će tvrditi da su svi labudovi bijeli i tradirati slične sudove, dolazili oni od publicista, historičara, teologa ili pulmologa, samo ako doprinose njegovom projektu.

S druge strane, ne treba pomisliti ni da ovi primjeri potvrđuju postavku o »hrvatstvu« današnjih Bošnjaka: u cijeloj ovoj knjizi trudim se da pokažem zbog čega su slične tvrdnje, smislene u jednom povijesnom trenutku za jedan krug ljudi, danas besmislene za univerzalni auditorij.

Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti. Iz prvog poglavlja (»Ispravka krivog naroda«).

Tarik Haverić, tarikhaveric.com


[1] V. infra, poglavlje »Muslimanski rezolucionari«.

[2] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam. Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.), izdanje autora, Sarajevo, 2010.

[3] V. infra, poglavlje »Muslimanski rezolucionari«.

[4] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, op. cit., s. 151 (bilj. 114).

[5] Enes Karić, Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini XX stoljeća, El-Kalem, Sarajevo, 2004, s. 417 (bilj. 32).

[6] Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998, s. 22 (bilj. 11).

Jedna misao o “Tarik Haverić: Kod dva crna labuda

  1. Muslimani su procentualno učestvovali u SS jedinicama više nego Nijemci. Da li je to zbog hrvatstva, bošnjaštva, dojčaštva, antinečega… još se ne zna. Da su branili jedinstvenu Jugoslaviju kao što su branili jedinstvenu BiH ne bi došlo do tragedije ’90-tih, a bili bi odličan balans u konfederaciji Jugoslaviji.
    Bosanski Muslimani, Bošnjaci, Bosanci… imali su šansu da naprave modernu naciju, ali vjera im je draža bila od nacije.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s