Krajem mjeseca očekuju nas parlamentarni izbori u Njemačkoj. Ti se izbori smatraju najvažnijima u Europi jer se pretpostavlja, zbog ekonomske i političke snage Njemačke, da ona/j koji upravlja Njemačkom zapravo određuje i širi europski politički kurs. Izbori se čine prilično neizvjesnima, a jedino što sigurno znamo jest da nakon 16 godina Angela Merkel više neće biti njemačka kancelarka. Odustajanje Merkel od daljnjih kandidatura motiviralo je i inspiriralo niz komentatora i analitičara da se iskušaju u rekapitulaciji njene vladavine koja često u sebi sadrži, makar i implicitnu, periodizaciju europske politike u 21. stoljeću.

Nema sumnje da je Merkel presudno obilježila europsku politiku i da zaslužuje razne oblike rekapitulacije i analize, ali upravo borba za upražnjeno mjesto koje ostavlja bi nas trebala nagnati na oprez kad su u pitanju periodizacije i trendovi u (europskoj) politici. Naime, nakon što se nekoliko mjeseci činilo da će Zeleni i njihova kandidatkinja za premijerku Annalena Baerbock pobijediti Merkeličinu Kršćansko-demokratsku uniju (CDU) i tako najaviti tektonsku promjenu u europskoj politici koja ekološka pitanja stavlja na prvo mjesto, izborne su ankete u posljednjih mjesec dana kao favorite istaknule socijaldemokrate (SPD) i njihovog kandidata Olafa Scholza.

Analitičari imaju spremna objašnjenja za takav neočekivan iskorak i usksrnuće SPD-a. Kandidatkinju Zelenih su u proteklim mjesecima pratili brojni skandali, CDU se pogubio u odabiru adekvatnog kandidata, dok Scholz, inače ministar financija u koalicijskoj vladi CDU-a i SPD-a, zapravo predstavlja kontinuitet s figurom Angele Merkel. Ne nužno toliko u sadržaju politike koliko u dojmu stabilnosti. Kako god ispalo, postizborna aritmetika će biti zamršena i komplicirana, a obrati u izlaznim anketama ukazuju na volatilnost famozne volje birača. Drugim riječima, ona sve više ovisi o prigodno sklopljenim narativima nego o zastupanju društvenih skupina. Oduvijek su narativi bili sastavni dio politike i nezaobilazan faktor u procesima hegemonizacije, ali čini se da u posljednje vrijeme preuzimaju ponešto drukčiju ulogu. Sve više liče narativima koji se stvaraju u praćenju sportskih natjecanja i pri analizama karijera sportaša.

Upravo zbog toga treba biti oprezan u periodizacijama suvremene politike koje su prilično popularne posljednjih desetak godine. Sjetimo se samo najavljenog doba populizma i relativno brzog opoziva. Danas svjedočimo najavama kraja neoliberalizma i projekcijama narednog perioda. Ti porivi za periodizacijom nisu slučajni i motivirani su konkretnim ekonomsko-političkim promjenama, ali često u njihovoj podlozi stoji borba u nišama na akademskom tržištu ili potraga za hot tejkovima na zasićenom medijskom tržištu, kao i specifični eko-sistem društvenih mreža. Također, spomenuta volatilnost biračke volje ne znači da je ona postala potpuno arbitrarna i da su mogući bilo kakvi scenariji. Ona samo sugerira sve slabiju snagu političkih opcija da na ekonomske i ekološke promjene odgovore konzistentno i sa snažnom bazom iza sebe te tako osiguraju kontinuitet koji ne ovisi o narativima sklopljenima u iznajmljenim PR agencijama. Naravno, ne treba ni “zabraniti” hot tejkove, oni često nose u sebi leže lucidna zapažanja ma koliko god bila nategnuta i često predstavljaju političku inspiraciju. Treba im samo oduzeti status pisanja instant političke povijesti. Naprosto je polje isuviše kompleksno.

---

Marko Kostanić, Bilten