U utorak, 11. rujna 2001. očekivala sam naporan, ali relativno miran dan u Bijeloj kući.

Radila sam kao poseban pomoćnik predsjednika za upravljanje i administraciju. Predsjednik George W. Bush bio je u Sarasoti na Floridi, gdje je promovirao zakon o obrazovanju djece (No Child Left Behind Act, op. prev.). Najviši dužnosnik u Bijeloj kući bio je potpredsjednik Dick Cheney. Prva dama Laura Bush trebala je otputovati na Capitol Hill kako bi senatore upoznala s temom obrazovanja u ranom djetinjstvu. Na južnom travnjaku Bijele kuće postavljali su se stolovi za roštilj u čast članova Kongresa, koji se trebao održati te večeri.

S obzirom da predsjednik nije bio u Bijeloj kući, tog jutra na posao sam došla kasnije nego inače i zaputila se na doručak u malu blagovaonicu za više rangirano osoblje, poznatu pod imenom White House Mess, u prizemlju Zapadnog krila.

Sjedila sam za stolom, jela tost i pila kavu kad je došao kolega i rekao nam vijesti o udaru aviona u Svjetski trgovački centar u New Yorku. Mislili smo da se morala dogoditi strašna nesreća. Nedugo nakon toga napustili smo blagovaonicu, ne znajući da je srušen i drugi avion.

Izađite odmah

Ovo svjedočenje rezultat je zadatka od strane Udruge za povijest Bijele kuće. Zadatak je bio da se napiše o tom danu za izdanje posvećeno dvadesetogodišnjoj obljetnici napada. Intervjuirala sam niz djelatnika Bijele kuće, od dužnosnika i pomoćnika kabineta koji su pomagali potpredsjedniku i Vijeću za nacionalnu sigurnost, do pripravnika iz cijele zemlje koji su tog dana započeli rad u Bijeloj kući.

Nekoliko minuta nakon što smo čuli za pad aviona, u hodniku u prizemlju osjetila se užurbana aktivnost. Tajna služba mi je naložila da zaposlenike Zapadnog krila odvedem iz njihovih ureda u blagovaonicu bez prozora, za koju se smatralo da je najsigurnija.

Međutim, agenti su odjednom izvadili oružje i naredili svima da “odmah izađu”. Osoblje je pojurilo kroz željezna vrata otvorena na oba kraja West Executive Avenue, ispred Zapadnog krila. Ženama je savjetovano da skinu cipele s petama i trče što brže mogu. Turisti koji su razgledali Bijelu kuću pobjegli su, neki od njih ostavivši kolica za djecu na travnjaku.

Tajna služba naredila je osoblju čitave Bijele kuće da se evakuira što je prije moguće. Međutim, u susjednoj petokatnoj Staroj izvršnoj zgradi mnogi zaposlenici za ove naredbe saznali su tek gledajući televiziju i vidjevši natpis: “Bijela kuća se evakuira.”

Hitna evakuacija bila je odgovor na poziv koji je tajna služba primila od kontrole zračnog prometa iz nacionalnoj zračne luke Ronald Reagan. Rečeno im je doslovno: “Na vas ide zrakoplov” i “Ono što vam govorimo, prijatelju, je da ako tu imaš ljude, bolje ih odvedi odatle. I to sad, prokleto odmah.”

Nekoliko trenutaka kasnije, otmičari su let 77 American Airlinesa oborili na Pentagon. Potpredsjednik Cheney evakuiran je iz svog ureda u Zapadnom krilu u predsjednikov centar za hitne operacije koji se također naziva i “Bunker”. Jedan agent kasnije je komentirao “Imali smo 56 sekundi da ga premjestimo.”

‘Popis mrtvih’

U sobi za sastanke u Bijeloj kući, koja je predsjedniku služila kao vitalna karika za sigurnu komunikaciju i informacije, osoblju je viši dežurni djelatnik rekao da je “naređeno da se evakuiramo … Ako želite ići, idite sada.” Nitko se nije ni pomaknuo.

Komunikacijski tehničar prenio je Operativnom centru CIA-e popis osoblja koje je ostalo. Tamošnji dežurni nazvali su ga “popis mrtvih”. Srećom, njihov je opis na kraju bio pogrešan.

Napustila sam Bijelu kuću i pridružila se djelatnicima preko puta, u parku Lafayette. Instinktivno sam pokušavala pronaći sigurnije mjesto i pomislila sam na ured DaimlerChryslera u ulici H, koji je udaljen nekoliko minuta hoda. Moj muž, Tim McBride, bivši pomoćnik predsjednika Georgea HW Busha, bio je direktor ureda vlade za DaimlerChrysler u Washingtonu.

Nazvala sam Tima i pitala mogu li dovesti djelatnike Bijele kuće. Tim je već počeo slati svoje osoblje kući, ali razmišljao je brzo i sjetio se zamoliti ih da ostave računala uključena, sa zapisanim lozinkama kako bi zaposlenici Bijele kuće mogli raditi u uredu.

Više od 70 službenika Bijele kuće iz raznih ureda, uključujući urede za pisanje govora, zakazivanje sastanaka, komunikacije, operacije Ovalnog ureda i zakonodavne poslove, radilo je iz DaimlerChryslera taj dan. Zamolila sam jednog od članova osoblja koji je prvi stigao da sjedne na recepciju i zabilježi svačije ime i kontakt broj, te da taj popis faksom pošalje u sobu za sastanke Bijele kuće, kako bi znali tko se nalazi na ovom mjestu.

Produbljene veze

Osoblje koje radi na govorima počelo je istraživati podatke za predsjednikov govor, komunikacijsko osoblje pratilo je izvješća iz cijele zemlje i održavalo kontakt s medijima, dok je više rangirano osoblje preuzelo odgovornost, dajući upute za izradu predsjednikova rasporeda za sljedećih nekoliko dana, uključujući odlazak u New York i u Pentagon.

S tugom i užasom gledali smo vijesti o otetom avionu koji je pao na jednom polju u Pennsylvaniji. Međutim, u uredu DaimlerChryslera radilo se usredotočeno i odlučno. Kao što je rekao jedan kolega, “kultura rada iz Bijele kuće ostala je s ljudima i u ovako hitnoj situaciji”.

Oko 17 sati do nas je stigla vijest da bi se osoblje Zapadnog krila trebalo vratiti u Bijelu kuću. Predsjednik se također vraćao. Obišla sam ured po ured u DaimlerChrysleru i skupila sve dokumente koji su ostali. Ti su materijali sada postali predsjednički zapisi koji se trebaju čuvati u Nacionalnom arhivu.

Vraćajući se u Bijelu kuću po svoj automobil, prošla sam parkom Lafayette. Naša zemlja je bila u ratu i svi su znali da je ovo početak novog poglavlja u povijesti naše nacije. Kao što mi je rekao jedan bivši kolega: “Rad u Bijeloj kući sam po sebi veže ljude, a te veze su se produbile nakon jednog ovakvog iskustva.”

---

Anita McBride, The Conversation

Foto: The National Archives