Obnovljivi izvori prvi put nadmašili ugljen u Njemačkoj

Prema podacima koje je 10.7. objavilo Njemačko udruženje energo i hidroindustrija, prvi put se u povijesti dogodilo da su obnovljivi izvori energije nadmašili ugljen u zadovoljavanju tamošnjih elektroenergetskih potreba u periodu od pola godine. Znalo se do sada dogoditi da obnovljivi izvori preteknu ugljen na dnevnoj ili tjednoj razini, ali nikad u ovoliko dugom periodu. Konkretnije, obnovljivi izvori poput vjetra, vode i bioplina, zaslužni su za 36,3% konzumirane električne energije u prvoj polovici 2018. godine, dok je ugljen zaslužan za 35,1% potrošnje. Nastavi čitati “Obnovljivi izvori prvi put nadmašili ugljen u Njemačkoj”

Oglasi

O „crvenom teroru“ u Njemačkoj

Piše: Mile Lasić

Ovih se dana i u SR Njemačkoj i u svijetu javnost prisjeća ne samo „rušenja Berlinskog zida“ i „pada Željezne zavjese“, što je i omogućilo mirno ujedinjenje Njemačke (1990.), nego i njemačke “vruće jeseni” od prije 40 godina. Pod tim se pojmom misli zapravo unutarnji terorizam enormnih razmjera u SR Njemačkoj, odnosno Zapadnoj Njemačkoj, popraćen brojnim otmicama i ubojstvima koje su počinili pripadnici ljevičarske ekstremističke organizacije „Rote Armee Fraktion“ (RAF). U stvari je RAF-ov „crveni teror“ te 1977. doživio svoj vrhunac, jer je u travnju te godine RAF prvo ubio glavnog državnog odvjetnika Siegfrieda Bubacka, pa potom u srpnju prvog čovjeka Deutsche Bank Jürgena Pontu, da bi 05. rujna 1977. bio otet industrijalac Martin Schleyer, pri čemu su RAF-ovci već tijekom otmice ubili njegovog vozača i tri tjelohranitelja, a na kraju i samog Schleyera. Nastavi čitati “O „crvenom teroru“ u Njemačkoj”

Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas

Piše: Mile Lasić

Facebook me u prošli utorak podsjetio da su Nijemci po 27. put obilježavali 03. listopad – “Dan Nijemaca” (Der Tag der Deutschen), odnosno “Dan njemačkog jedinstva” (Der Tag der deutschen Einheit), iliti “Dan ponovnog ujedinjenja Njemačke” (Der Tag der Wiedervereinigung Deutschlands). Kao što čitatelji vjerojatno znaju, SR Njemačka je igrom sudbine postala i mojom drugom domovinom i u njoj žive i moji najbliži. No, to su strogo osobne stvari, puno je relevantnije za ovu priču što sam je tijekom dugih 18 godina koje sam proživio u njoj naučio cijeniti kao nijednu drugu zemlju u svijetu. Iz kritičke vizure sveučilišnog profesora politologije i „eurologije“ posebice cijenim, naravno, što joj je  – poslije dvostrukog sunovrata u dva svjetska rata, uključivo strmoglava u Holokaust i uopće u  barbarizam Drugog svjetskog rata –  uspjelo postati  “zdravim društvom“, pa čak i središnjom zemljom obzirne političke kulture i svojevrsnim „motorom“ europskih integracija. Njoj su se posrećili 09. studenog 1989. godine i pad Berlinskog zida i ukidanje  „željezne zavjese“, pa potom i par excellence „političko čudo“ mirnog ujedinjenja dviju njemačkih država 03. listopada 1990. godine. Naravno, u njoj nije ni 27 godina poslije „ponovno sraslo ono što pripada jedno drugomu“, kako je svojoj ujedinjenoj zemlji poželio njezin bivši kancelar i dobitnik Nobelove nagrade za mir Willy Brandt u momentu ujedinjenja, ali u njezinom životu danas sa svim problemima ima više normalnosti nego u bilo kojem drugom kutku svijeta. Ovi su redovi, dakako, isprovocirani posve pogrešnim interpretacijama posljednjih njemačkih saveznih izbora, onih od 24. rujna ove godine, na kojima nije pobijedio fašizam, kako se posve pristrano i pogrešno interpretiraju rezultati izbora u zemljama sumnjivih demokratskih mjerila i u svijetu i na prostorima „Zapadnog Balkana“. Nastavi čitati “Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas”

Postaje li Njemačka nova globalna supersila?

Utjecaj Njemačke na ostatak svijeta nesumnjivo je u porastu, kako zbog ekonomskih tako i zbog geostrateških razloga.

Njemačka je najveća europska i četvrta najveća svjetska ekonomija. Ekonomski utjecaj Njemačke u ovim krajevima ne treba posebno objašnjavati, uz opasku da je on možda i prevelik – već je pisano o ovisnosti hrvatske ekonomije o Njemačkoj.

Globalnom geostrateškom situacijom dominira svojevrsno povlačenje (privremeno?) SAD-a kao lidera. Administracija Donalda Trumpa napravila je niz poteza (samo u zadnjih par tjedana, povlačenje iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i ograničenje suradnje s Kubom) koji čine da ova država ubrzano gubi primat i ugled u svijetu.

Kako piše The Conversation, povlačenje SAD-a predstavlja priliku za druge zemlje da zaigraju aktivniju ulogu, a Njemačka je svakako jedna od tih zemalja. Ta država je npr. jedna od vodećih sila u oblasti globalne razvojne politike. Osim toga, ono što dodatno ide u prilog Njemačkoj je sada već tradicionalna, povijesno uvjetovana spremnost na multilateralne projekte, od kojih su Europska unija i NATO najvažniji. Koliko god bila jaka, Njemačka treba supranacionalno okružje.

U tome smislu Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) ide na ruku Njemačkoj, kao i cijeloj EU koja bi trebala, a što ipak nije sigurno, postati mnogo složnija i jača u svojim odlukama.

Još jedan projekt koji bi mogao imati dalekosežne posljedice je njemačko uvezivanje postrojbi drugih država u svoje redove. Radi se o projektu pod pokroviteljstvom NATO saveza a neki su ga već nazvali potihim pravljenjem europske vojske. Cilj ovoga projekta je dvostruk: da uveća europske vojne kapacitete unutar NATO saveza i da stvori europske obrambene postrojbe koje bi jednoga dana bile samostalne.

Dakle, Njemačka će svoj utjecaj promovirati kroz europske i NATO projekte, i to je za nju optimalan pristup. Važno je i da Njemačka nastavi biti regionalno integrirajući faktor (vidjet ćemo npr. koliko će ta država nastaviti podupirati Srbiju na putu u EU). Ako stvari budu išle istim tokom, EU i Njemačka nastavit će globalno uvećavati svoj utjecaj, što bi za svijet moralo biti bolje od dominacije SAD-a, Kine i Rusije.


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Je li Angela Merkel novi lider slobodnog svijeta?

Predsjednik Sjedinjenih država tradicionalno se smatra vodećim zapadnim političarom, tzv. liderom slobodnog svijeta, kako zbog moći te države, tako i zbog ideala slobode i nade koju je ta država pružala potlačenima, npr. u komunističkom bloku za vrijeme hladnoga rata. Moć lidera slobodnog svijeta kulminirala je 1989. godine padom Berlinskog zida. Ova ipak pomalo smiješna titula sada je postala nešto ozbiljno, a upitno je kome pripada.

Kako piše The Independent, kada je Barack Obama posljednji put zvao njemačku kancelaku Angelu Merkel kao predsjednik, povod nije bio samo oproštaj i potvrda savezništva i prijateljstva dvije države,  nego i svojevrsna predaja štafetne palice.

Donald Trump očigledno ne može biti lider slobodnog svijeta, niti izgleda kao da ga takvo što zanima. Zabrana putovanja u SAD građanima sedam muslimanskih država, gradnja zida na granici s Meksikom, smjena ‘neposlušne’ državne tužiteljice, ismijavanje i odbijanje dogovora s Australijom o prihvatu izbjeglica, odnos spram medija, naklonost Vladimiru Putinu i drugi primjeri automatski ga diskvalificiraju. Ako nije Trump, tko onda? Jedini logičan izbor je gospođa Merkel. Iako bi to mnogima u Njemačkoj moglo biti čudno s obzirom da predvodi konzervativnu stranku, u međunarodnome kontekstu dilema zapravo i nema. Britanija i premijerka May to sigurno nisu, a zbog nedovoljnog međunarodnog utjecaja to nisu ni kanadski premijer Trudeau ili francuski predsjednik Hollande.

Njemačka kancelarka odbacila je politiku zabrane ulaska izbjeglicama i u telefonskom razgovoru podsjetila Trumpa na Ženevsku konvenciju o ljudskim pravima. Prihvatila je preko milijun izbjeglica 2015., za razliku od većine europskih lidera koji su se patetično suprostavili prihvatu ljudi koji bježe iz užasa Sirije. Zasada je prva i jedina koja se hrabro i otvoreno suprostavila nasilniku u Bijeloj kući i čini se da je jedina koja u ovome trenutku može voditi kakav-takav slobodni svijet.


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Je li tradicionalni europski politički poredak suviše važan da bi propao?

U posljednjih pet desetljeća europsku politiku oblikuje jednostavna paradigma: na vlasti se izmjenjuju dva velika politička bloka. To obično uključuje kršćansko-demokratski desni centar i socijaldemokratski lijevi centar, uz znatno manje liberalne stranke koje međutim često igraju odlučujući ulogu u prevazi između dva bloka.

Dominacija europske politike od strane ove dvije političke obitelji bila je tolika da je sredinom 2000-ih bilo teško i zamisliti da bi politička stranka mogla doći na vlast ako ne pripada (i ne uživa podršku) jednoj od dviju glavnih europskih političkih obitelji. To su Europska pučka stranka (kršćanski demokrati) i Stranka europskih socijalista (koja je unatoč imenu u biti socijaldemokratska, barem od sredine 1980-ih, a neke stranke članice odbacile su marksizam već 1950-ih i 1960-ih).

Konvencionalna mudrost uvijek je pretpostavljala da su ova dva bloka, koja dominiraju europskom politikom još od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, prevelika da bi ikada propali. Međutim, od početka svjetske ekonomske krize 2008. nezadovoljstvo birača i društveni problemi širom kontinenta najavili su atomizaciju političkog života na štetu klasičnih, krovnih stranaka, kako desnog tako i lijevog centra. Nedavni izborni rezultati u Španjolskoj su savršena ilustracija ovoga trenda.

Od prvih demokratskih izbora 1977. godine, španjolskom političkom scenom dominirali su veliki blokovi desnog i lijevog centra. Takvo stanje počelo se raspadati 2015. godine s pojavom dvaju snažnih novih stranaka: Podemosa na ljevici i Ciudadanosa na desnom centru. Ovdje, kao i drugdje, novi igrači predstavljaju izazov staroj paradigmi političkih odnosa, koja je čak i u svojim najkonkurentnijim razdobljima u suštini bila jedan vrlo konsenzualni odnos između lijevog i desnog centra. Kako širom Europe opada utjecaj kulturnih i gospodarskih institucija koje im pružaju ideološke i institucionalne infrastrukture – crkve za desni centar i sindikalnog pokreta za socijaldemokrate – pitanje identifikacije postaje manje jasno na obje strane.

Čini se da u budućnosti više nećemo imati sustav u kojem samo dva poltička bloka imaju glavnu riječ u debati o “socijalnom tržišnom gospodarstvu”. Umjesto toga, sustavom bi mogla dominirati s jedne strane politička jezgra u rasponu od klasičnih do socijalnih liberala, a s druge pokreti u nastajanju koji se bore protiv establishmenta i staroga poretka.

‘Izazivači’ svakako nisu homogeni u svojim ideološkim pogledima – jedino što ih spaja je mržnja spram sadašnjeg liberalnog sustava. Lako je vidjeti da vrlo malo stvari povezuje npr. španjolski Podemos, koji je za azilante, regionalizaciju i ekonomski neo-marksizam; nizozemsku Stranku za slobodu, koja se u velikoj mjeri protivi imigraciji, protiv je islama i zalaže se za nacionalni suverenitet; te stalno mijenjajuću Alternativu za Njemačku.

iglesias tsipras
Alexis Tsipras i Pablo Iglesias

Međutim,‭ ‬ako zagrebemo ispod površine nije tako teško pronaći zajedničko tlo između ovih skupina:‭ ‬većina se protivi Washingtonskom konsenzusu o slobodnoj trgovini i liberalnoj ekonomiji.‭ ‬Također,‭ ‬žele više državne intervencije u ekonomskoj sferi,‭ ‬bilo izravno ili neizravno.‭ ‬Osim toga,‭ ‬nastoje svoje programske ciljeve prikazati kao neku vrstu povratka u blagostanje,‭ ‬koje se povijesno obično nalazi negdje između‭ ‬1960-ih i‭ ‬1980-ih godina u zapadnoj Europi,‭ ‬ili‭ ‬1920-ih godina‭ ‬u srednjoj Europi,‭ ‬prije nego što je grijeh globalizacije navodno uništio‭ ‬nade u bolju budućnost,‭ ‬bilo da o budućnosti misle kao o suverenitetu ili‭ ‬kao o‭ ‬socijalističkome internacionalizmu.‭ ‬Za kraj,‭ ‬gotovo sve spomenute stranake i skupine traže procjenu i promjenu vanjske politike svojih zemalja,‭ ‬obično želeći odmak od bliskog saveza sa Sjedinjenim državama i okretanje prema Istoku‭ ‬-‭ ‬zbog balansa u odnosu snaga između Washingtona i Moskve ili zbog saveza s‭ “‬istočnim‭” ‬silama koje se smatraju ispravnim modelom za razvoj.

Izgleda da se nameće jedno važno pitanje:‭ ‬da li smo svjedoci fundamentalne prijetnje modernim liberalno-demokratskim institucijama‭ (‬što je u nekim slučajevima svakako istina‭)‬,‭ ‬ili se radi o ne baš tako štetnome zaokretu u shvaćanju pojmova poput‭ ‘‬lijevo‭’ ‬i‭ ‘‬desno‭’‬,‭ ‬uz ponovnu politizaciju pitanja oko kojih je do sada postojao relativni konsenzus među elitama:‭ ‬pitanja poput imigracije,‭ ‬Europske unije i uloge države‭ ‬u gospodarstvu.‭ ‬U oba slučaja,‭ ‬koncepti poput‭ ‘‬lijevog‭’ ‬i‭ ‘‬desnog‭’ ‬na način kako su definirani socijaldemokracijom ili kršćanskom demokracijom uvelike su oslabljeni.

Veliki dio uspjeha buduće evolucije širom kontinenta ovisit će o sposobnosti europskih sustava da odgovore na izazove koje su postavili populisti,‭ ‬što u nekim slučajevima znači kooptirati manje ekstremne elemente‭ ‘‬izazivača‭’ ‬s ciljem da se ojača sustav.

Kada je riječ o odgovoru na izazove,‭ ‬tradicionalne stranke suočene su s činjenicom da se moraju iz temelja transformirati da bi opstale:‭ ‬ideološki,‭ ‬putem redefiniranja i repolitizacije onoga što su do sada bila tehnička pitanja,‭ ‬te institucionalno,‭ ‬na način da pojednostave svoj rad i da si daju veću sposobnost manevriranja.‭ ‬U nekim drugim slučajevima opstanak će također ovisiti o sposobnosti postojećih struktura da apsorbiraju‭ ‬‘izazivače‭’ ‬tako što bi im dali udio u sustavu.‭ ‬Ova strategija nije bez svojih izazova i zahtjeva posebne liderske sposobnosti,‭ ‬jer postoji inherentni rizik da bi jednom kada budu uključeni u vlast populisti mogli iskoristiti situaciju da nadjačaju svoje liberalne suparnike i unište postojeći poredak.

No,‭ ‬to samo‭ ‬potvrđuje ideju da tradicionalne stranke sada trebaju razmišljati izvan postojećih okvira ako žele opstati,‭ ‬jer stara debata‭ ‬-‭ ‬socijaldemokracija ili kršćanska demokracija‭ ‬-‭ ‬više nije relevantna u današnjoj Europi.‭ ‬Uvažavanje promjena i prilagodba na novu stvarnost‭ (‬sa ili bez rebrandinga‭) ‬bit će jedini način na koji tradicionalne europske stranke mogu preživjeti trenutni val populizma koja prijeti da ih preplavi.

Jan Surotchak i Thibault Muzergues, Open Democracy

Turska i Njemačka: satira kao neprijatelj?

Prije nekoliko tjedana satiričar njemačkog kanala ZDF Jan Böhmermann postao je najnovija žrtva turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove međunarodne inicijative da ušutka glasove i mišljenja s kojima se ne slaže – pogotovo kada ti glasovi dolaze od onih koji mu nisu skloni. Nažalost svi smo se već navikli na spremnost Ankare na sužavanje slobode govora, na hapšenje i zatvaranje novinara, akademika i komičara. Sada se čini da je i Berlin postao dio te nepoželjne priče. Nakon što je Böhmermann pročitao nekakvu opscenu pjesmu protiv Erdogana, njemačka kancelarka Angela Merkel osudila je ponašanje njemačkoga komičara kao nešto neobranjivo. Takav stav sugerira da bi se Böhmermann mogao suočiti s posljedicama. Naime, njemački zakon zabranjuje vrijeđanje stranih šefova država. Da, dobro ste pročitali: Njemačka ima zakon koji zabranjuje svojim građanima da napadaju npr. Vladimira Putina, ili do prije osam godina George W. Busha. Böhmermann može biti optužen za prekršaje iz stavka 103 koji nosi do tri godine zatvorske kazne (usput rečeno, njemačka vlada planira ukinuti taj kontroverzni zakon 2018. godine).
Böhmermannova pjesma, koja sadrži osvrte na miris Erdoganovih fekalija, nastranu ljubav prema životinjama i malome penisu, niti ima političku vrijednost niti je smiješna. Međutim, to je i dalje satira s obzirom na to kako i gdje je prikazana – na Böhmermannovom televizijskom programu Neo Magazin Royale. Svaki TV gledatelj će ovaj program prepoznati kao satirički, po uzoru na klasične sheme: uvod, malo stand-up komedije, nekoliko pjesama, par skečeva i ponekad razgovor s gostom (inače, Böhmermann i njegovo osoblje otišli su na pauzu najmanje do svibnja 2016.). Premda to nije jedina stvar koju treba uzeti u obzir, mjesto prikazivanja pjesme ukazuje da se ovaj zapravo neukusni napad na Erdogana tretira kao oblik slobode govora, a to je nešto što je kancelarka Merkel navodno spremna beskompromisno braniti. Međutim, kao što su mnogi analitičari istaknli, Berlinu trebaju njegovi sve više paranoidni i autoritarni turski partneri kako bi se zaustavio nekontrolirani priliv izbjeglica i imigranata.
U takvome političkom okruženju vidimo da su europske vrijednosti slobode izražavanja možda malo fleksibilnije nego što se nekada mislilo. Na prijelazu u novi milenij kazahstanski diplomati u Londonu tražili su od vlade Tonyja Blaira da zabrani Borata (tj Sachu Baron Cohena) i njegov satirični portret ove centralnoazijske republike. Britanski odgovor, srećom, bio je predvidiv: pristojan odgovor o političkom humoru kao prirodnom pravu u liberalnim demokracijama. Međutim, kao što smo vidjeli iz reakcija na izazivačku satiru francuskog magazina Charlie Hebdo, mnogi u Europi postaju sve oprezniji da ne uvrijede osjetljive čitatelje izvan granica Europske unije. To je možda i razumljivo s obzirom da su mnoge od kritika francuskog magazina usmjerene na vjerske skupine, tj. na grupe privatnih osoba, dok su napadi na javne osobe poput Pape prihvaćeni kao dio francuske tradicije društvene kritike.
Slučaj Böhmermann – ako optužnica bude podignuta – predstavlja nešto sasvim drugačije s obzirom da šefovi država, posebno ako su imbecili ili općenitno grozni, zaslužuju biti predmet ismijavanja. Čemu onda satira služi ako ne možete ismijavati one na vrhu političke piramide? Čak i u srednjem vijeku u Europi su se ismijavali vlastima koristeći dvorske lude i podrugljive pjesme. Moramo zapravo biti zahvalni Erdoganu zato što smo saznali za ovaj smiješni njemački zakon koji predstavlja opasan primjer političke korektnosti u svom najgorem obliku. Kao što je primijetio jedan komentator, “Ovaj slučaj nije Watergate (skandal koji je doveo do ostavke Richarda Nixona, op. prev.), ali je vjerojatno imao puno više utjecaja na politiku nego što ga prosječan novinar ima u cijelome svom životu.”
Ova osovina (Berlin-Ankara) koja želi nametnuti svoju viziju ‘ukusa’ u satiri pokazuje koliko je važno da kulturni djelatnici ukazuju na važna pitanja u današnjem svijetu u kojem je pisana riječ mrtva, vijest zabava, a Facebook osnovno sredstvo informiranja. Vraćajući se s radionice Europske asocijacije međunarodnih studija prošao sam kroz željezničku stanicu u Frankfurtu. Vidio sam veliki znak na arapskom i engleskom jeziku koji izbjeglice usmjerava do informacijskih centara i zamislio sam se. Iako izbjegavam aktivizam u svome pisanju, moram iskoristiti ovu priliku da pozovem sve koji rade na područjima obrazovanja i politike da zahtijevaju od naših vođa – svakog od njih – da im se imamo pravo rugati. Ako erdogani ovoga svijeta nadvladaju merkelove, svijet će postati mjesto bez smijeha.

Robert A. Saunders, E-IR

Bezgrešno rusko proljeće

Rusija obilježava drugu godišnjicu aneksije Krima. Osim likovanja, postoji li i osjećaj krivnje?

Na Krimu je opet proljeće. Rusi sebe i dalje vide kao najneviniji narod na svijetu, potpuno čist i neokaljan. Smatraju da su kroz cijelu svoju povijest uvijek bili žrtve – mučenici, paćenici, oni koji nose breme. U njihovim zamislima Rusija je okružena grabežljivim i prijezira vrijednim susjedima kojima su Rusi otvorili svoja srca i pružili ruku, a ovi su ih zauzvrat iskoristili i povrijedili. Ruski popis pritužbi protiv njih beskrajan je. Ovi susjedi duguju Rusiji zbog njene ‘velike kulture’, zbog Jurija Gagarina i ruskih mistika. Rusi pak susjedima ne duguju niti jednu kopejku. Zato, ako zatreba, Rusija će sva sretna uzvratiti udarac, jer se osjeća prevarena od svih.

Krivnja je neugodna stvar s kojom je teško živjeti. Nijemci su joj se uporno i dugo odupirali. Povjesničar i teoretičar Aleida Assman pisao je da je Nijemcima bilo lakše izmisliti ispriku za svoje postupke nego, naprosto, priznati da su bili u krivu. Među političkim autorima jedno je vrijeme bilo popularno naciste predstaviti kao bezprizorna čudovišta, kao krvožedne zvijeri koje su pokrenule globalno krvoproliće. Prema ovom gledanju, obični Nijemci nisu imali nikakve veze s nacizmom. Druga vrsta pristupa ovoj temi bila je ta da se Nijemci sjećaju svih zlodjela prouzrokovanih od strane nacista: milijuna ubijenih ljudi, sravnjenih drevnih njemačkih gradova, okupacije i podjele svoje zemlje na dvije države. Zatim, tu je bio njihov ugled – nakon nacista, Njemačka se više nije mogla posmatrati isključivo kao domovina Martina Luthera. U ovome viđenju, patnje koje su Nijemci proživjeli pod nacističkim režimom stavljaju ih u istu razinu s Židovima koji su preživjeli holokaust. Nakon što su se riješili tih zlih Nacista, Nijemci sada ponovno mogu prigrliti narode koji su trpili pod nacističkim jarmom. Nijemci su dakle bili žrtve, kao i svi ostali.

Ipak, bez obzira na sva izbjegavanja odgovornosti i pogreške, Nijemci su prihvatili svoju krivnju.

Sličan proces kao da se događao i u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Bilo je pokušaja da se prizna vlastita prošlost onakvom kakva je doista i bila – i to ne samo komunistička prošlost nego i ona  ruskoga carstva koje je živjelo od iskorištavanja svojih kolonija. Međutim, ako je suditi po onome što se govori sada, kolektivno sjećanje Rusa funkcionira na vrlo različit način od onoga u Nijemaca. Evo nekoliko primjera: streljana Butovo gdje je ubijeno više od 20 000 političkih zatvorenika za vrijeme Staljinove strahovlade, potresni film ‘Tajni policajac’ snimljen 1992. (u kojem se radnja događa ubrzo nakon boljševičke revolucije) te spisi Solženjicina i Shalamova možda su otkrili i pokazali strahote toga vremena, ali nisu imali željeni učinak.

Kao prvo, Rusi općenito smatraju da nemaju nikakve veze sa zločinima počinjenim tijekom sovjetske ere. Što se većine Rusa tiče, zločini su počinjeni od strane komunista, a komunisti nisu bili Rusi. Estonci, Židovi, Gruzijci i Kinezi bili su odgovorni za sve. Oni su bili financirani iz njemačke ‘centrale’ i od neke vrste globalne zavjereničke klike. Neka onda ti ljudi preuzmu krivicu.

Isto tako, Rusi nisu krivi za deportaciju Krimskih Tatara 1944., a način na koji Tatari još uvijek jadikuju o tome je u najmanju ruku neukusan. Rusi su propatili ništa manje od Tatara. Iz ruske perspektive gledano, kada se Tatari žale na svoju patnje koju su prouzročili Rusi, trebali bi također spomenuti i patnje Rusa pod komunizmom, inače se radi o običnim lažima i provokaciji. Osim toga, zapravo nije ni bilo zločina. Naprosto se radilo o teškim vremena, okrutnoj vojnoj logici i bilo bi zapravo najbolje da se sve to davno zaboravilo.

Najveći problem je što Rusi svoje probleme objašnjavaju manjkom nacionalističke svijesti i imperijalnih ambicija, tj smatraju da je to zbog toga što su ‘loši Rusi’. Posljedica takvog razmišljanja je da jedini spas vide u više autokracije, više državnog pravoslavlja, više Kozaka, antisemitizma, ratova i pripajanja teritorija. Slijedeći ovakvu logiku, Rusija pod dinastijom Romanova nije uspjela jer je bila premekana, tj. prestala je biti svoja. Stoga se nameće očigledan zaključak da Rusi ne bi trebali skretati sa svoga ‘pravoga puta’. Taj pravi put znači biti supersila. Sve što su Shalamov, Solženjicin i drugi učinili jeste da su naučili Ruse da moraju opet postati imperij i ići do kraja. Kao što kaže engleska poslovica, ako se prvi puta ne uspije – nastavi pokušavati.

Streljana Butovo (sada spomenik Staljinovim žrtvama), koja je trebala braniti Ruse od povratka u prošlost na isti način kao što holokaust štiti Nijemce od povratka u nacional-socijalizam, pretvorila se u ulazna vrata u još dalju i krvaviju prošlost. Sjećajući se ‘crvene’ represije koja je bila loša, Rusi čekaju novu, ‘bijelu’ represiju koja će biti dobra. U njihovom kolektivnom slavlju zbog osvajanja Krima, Rusi ne samo da slave svoju pobjedu nego i svoj nedostatak krivnje. Između to dvoje možda i nema razlike.

Maxim Goryunov, Open Democracy

Foto: Alexander Aksakov / Getty Images

Njemačka energetska revolucija (VIDEO)

Ugljen trenutno podmiruje gotovo polovicu njemačkih energetskih potreba. Do 2050. godine, ova zemlja se nada da će dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora. Pogledajte te fascinantne promjene  – kako po veličini četvrta svjetska ekonomija čini odlučne pomake ka obnovljivim izvorima energije. Ovaj odlično snimljeni  kratki film, koji je napravio National Geographic, nudi viziju njemačke energetske tranzicije, a možda i uvid u budućnost energetskog sektora u svijetu.

Prijevod se nalazi ispod videa.

  • Njemačka je započela energetsku revolucije zvanu energiewende. Nadaju se da će do 2050. godine dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora.
  • Jedna vjetrenjača u Sjevernome moru može proizvoditi električnu energiju za 6000 domova.
  • Jedna vjetrenjača od staklenog vlakna, visine 75 metara  teži više od 25 tona.
  • Tehničari u vjetroelektranama uče kako preživjeti bilo kakvu katastrofu na moru – od pada ​​helikoptera do oluje.
  • Devetnaest vjetroelektrana u njemačkim teritorijalnim vodama su ili već završene ili su radovi u tijeku.
  • Obnovljivi izvori energije danas zadovoljavaju nekih 27% njemačkih potreba za električnom energijom, ali ta zemlje još uvijek dobiva više od 44% svoje energije iz ugljena.
  • Njemačka je vodeći svjetski proizvođač najprljavijega ugljena, lignita. Više od 200 milijuna tona izvađeno je 2014. godine.
  • U 2011. Njemačka je odlučila zatvoriti svih 17 svojih nuklearnih elektrana. Devet su već isključene, a ostatak će se zatvoriti do 2022.
  • Nakon što se isključe, trebat će desetljeća da se polako demontiraju i očistite sve radioaktivne površine.
  • Kao dio strategije prelaska na obnovljive izvore energije, ovaj nikada upotrijebljeni nuklearni rashladni toranj je sada je jedna od vožnji u zabavnome parku.
  • Čak i uz dodatnih 18.85 eura na račune za struju svaki mjesec, 92% Nijemaca kažu da podržavaju ovu energetsku tranziciju.