Nakon što je postao prvi socijaldemokratski kancelar u zadnjih 16 godina, Olaf Scholz pitao je suradnike postoji li plan B za snadbjevanje energijom ako Rusija isključi plin. Kako je napisao u eseju objavljenom ovog mjeseca, odgovor je bio “ne”.
Nastavi čitati “Njemačka Olafa Scholza: naznake novog vremena” →
Prije manje od dvije godine, njemačka socijaldemokratska stranka imala je tek 11% podrške i činilo se da se radi o političkoj opciji u nestanku. Savezni izbori u nedjelju bili su jako izjednačeni: SPD je na kraju tijesno pobijedio s 26% glasova, što predstavlja jedan od nevjerojatnijih političkih povrataka novijeg doba. To je također osobna potvrda za Olafa Scholza, njihovog kandidata za kancelara. Dok se SPD nalazio na trećem mjestu, iza Kršćanskih demokrata (CDU/CSU) i Zelenih, uvjerenje gospodina Scholza da bi ipak on mogao postati kancelar tretirano je kao fantazija od strane predstavnika stranke koja je na putu za nigdje. No kako su njegovi suparnici postajali sve skloniji gafovima što je kampanja odmicala, tvrdnja gospodina Scholza da predstavlja najsigurniji par ruku koji će Njemačku nakon Angele Merkel odvesti u novu eru postajala je sve uvjerljivijom.
Nastavi čitati “Njemačka nakon izbora: pregovori o novoj eri” →
Krajem mjeseca očekuju nas parlamentarni izbori u Njemačkoj. Ti se izbori smatraju najvažnijima u Europi jer se pretpostavlja, zbog ekonomske i političke snage Njemačke, da ona/j koji upravlja Njemačkom zapravo određuje i širi europski politički kurs. Izbori se čine prilično neizvjesnima, a jedino što sigurno znamo jest da nakon 16 godina Angela Merkel više neće biti njemačka kancelarka. Odustajanje Merkel od daljnjih kandidatura motiviralo je i inspiriralo niz komentatora i analitičara da se iskušaju u rekapitulaciji njene vladavine koja često u sebi sadrži, makar i implicitnu, periodizaciju europske politike u 21. stoljeću.
Nastavi čitati “Nagon za hot tejkom” →
Teško je precijeniti utjecaj Njemačke u Europi, pa time u jednoj mjeri i u svijetu. Stoga je iznimno važno tko je na čelu ove države.
Već više od petnaest godina Njemačkom upravlja Angela Merkel, dominantna figura europske politike. Tko god preuzme vlast, neće mu biti lako.
Nastavi čitati “Njemačka na prekretnici, izbori neizvjesni” →
Njemačka je najveća europska ekonomija i tradicionalno jedna od vodećih zemalja Europske unije. Mnogi smatraju da je Angela Merkel de facto europski lider, bez obzira na poljuljani položaj kod kuće i na pokušaje Emmanuela Macrona da se profilira kao novi vođa.
Njemačka je oduvijek bila veoma proeuropski usmjerena i tu postoji jak konsenzus. Ipak, čini se da se stvari mijenjaju, barem na donedavno ekstremnim rubovima njemačke političke scene. Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland ili AfD) stranka je ekstremne desnice. Osnovana je 2013. kao euro-skeptična stranka kojoj je jedan od ciljeva bio napuštanje europske valute. Vremenom su počele dominirati poruke protiv imigranata i protiv islama. Nažalost, popularnost im je značajno porasla u zadnjih par godina i postali su najveća opozicijska stranka u Bundestagu.
AfD sada, pod određenim okolnostima, predlaže „Dexit“, tj. izlazak Njemačke iz Europske unije. To su objavili na svome kongresu 13.1. Detalji možda nisu važni koliko simbolika, ali jedan od uvjeta koje su postavili jeste raspuštanje Europskog parlamenta i svojevrsni povratak na savez nacionalnih država. Znajući da bi im ovo moglo naštetiti kod birača, lideri stranke pokušavaju ublažiti ranije izrečene stavove da EU treba ‘mirno raspustiti’ do 2024.
Je li ovo važno i zašto? Teško je zamisliti da će Nijemci podržati ovakve politike kod kuće. Svatko s mrvom zdravog razuma zna da je EU odlična za Njemačku. Ali, dolaze europski izbori u svibnju. AfD je jedna od populističkih stranaka širom Europe koje počinju surađivati jer žele značajno povećati svoj utjecaj u Europi i sprovesti svojevrsni ‘populistički puč’. Ako uspiju, to bi moglo imati negativne reperkusije po cijeli kontinent (porast nacionalizma bio bi samo jedan od brojnih problema).
Simbolički je značajno da jedna njemačka stranka predlaže ovako drastične mjere. Pokazuje nam kako daleko su otišle stvari. Do jučer nezamislivo danas je normalno. Pokazuje nam još jednom da Europa ima velike probleme koji se moraju sagledati i riješiti.
Što je rješenje? To je teško pitanje ali odgovor leži u progresivnim strankama diljem Europe koje se naprosto moraju probuditi. Ako žele poraziti populističku osovinu zla, moraju pronaći i implementirati konkretna rješenja za, prije svega, porast nejednakosti i nekontrolirane migracije u Europi. To je mnogo lakše reći nego učiniti ali ako se ne učini to će glasače i dalje tjerati u ruke ekstremista.
Poziv AfD-a na izlazak iz Europske unije treba poslužiti kao upozorenje pred europske izbore. Ako ga se shvati i počne konkretno djelovati, ovo upozorenje moglo bi biti korisno.
DD
“Die Merkel Dynastie”: i poslije Merkelove Merkelova!
Piše: Mile Lasić
Angela Merkel je prije nešto malo više od 13 godina, točno 22. studenog 2005. godine, postala prva žena u njemačkoj povijesti „njemački kancelar“, ili politički korektnim jezikom kazano „gopođa savezna kancelarka…“ („Frau Bundeskanzlerin Dr. Angela Merkel“), što je tumačenje i preporuka Protokolarne službe u Berlinu. Mnogima je u izrazito muškoj domeni kakvom je politika trebalo vremena da se naviknu na tu jednostavnu činjenicu. Na samom početku se obrukao i njezin prethodnik u Kanzleramtu Gerhard Shröder (SPD), koji je u svibnju 2005. godine pristao na raspisivanje prijevremenih saveznih parlamentarnih izbora, koje je 22. rujna iste godine tijesno izgubio, poslije čega je njegov SDP tek kao mlađi brat ušao u „veliku koaliciju“ s Unijom (CDU/CSU). Tako je Merkelova po prvi put postala „Frau Bundeskanzlerin…“ dok joj je Gerhard Schröder u izbornoj noći, maltene u lice rekao: što hoćeš, pa Ti nisi sposobna. Ubrzo je on bio potisnut u sjećanje, dok se Merkelova uspela i na njemački i europski i na svjetski politički tron.
Uostalom i u Forbesovom izboru „najmoćnije žene svijeta“ za 2018., u momentu kada dragovoljno odstupa s mjesta predsjednice Kršćansko-demokratske unije (CDU) zauzela je prvo mjesto. Najveće je političko postignuće, vjerojatno, upravo njezin dragovoljni odlazak s mjesta predsjednice CDU-a na kongresu CDU-a u Hamburgu, 07. prosinca 2018., te najavljeni prestanak bavljenja politikom 2021. Godine. Gospodski sići s vlasti je, naime, malo tko umio i u njemačkoj i u svjetskoj povijesti. A ona je i u momentu odlaska na kongresu CDU-a u Hamburgu dobila devetominutne ovacije …
Osamnaest godina na čelu CDU-a i 13 do sada u Kanzleramtu
Nije jedina žena koja je u muškom svijetu politike pokazala kako žene mogu podjednako dobro voditi zemlju kao i muškarci, pa i obzirnije i bolje, ali je malo koja od uspješnih žena bila tako uvjerljiva, unatoč što je prati glas da oklijeva, promišlja, pa tek potom slijedi uporno vlastite odluke. Nije slučajno što su je u njemačkom jeziku od njezina imena skovan glagol „merklati“ u značenju oklijevati. No, najvažnije je što je s njezinim načinom vladanja sve do jučer bila zadovoljna natpolovična većina njemačkih građana.
Pripremajući ovaj prigodničarski osvrt, pronašao sam u vlastitoj arhivi na desetine i desetine tekstova o njoj koje sam pisao u različitim povodima, primjerice povodom njezina čuvenog predavanja na Humbold sveučilištu u Berlinu, krajem svibnja 2009. godine. Tad već nisam više bio „europski dopisnik“ za niz medija u Srbiji i u BiH, ali nisam odolio pa sam zabilježio, između ostalog, i sljedeće: „…U ovoj globalnoj financijskoj krizi mora Europska unija biti jedinstvena, jer Europljani samo zajednički imaju šanse sudjelovati u suoblikovanju svjetskih pravila. Pet stotina milijuna ljudi u Europi (Angela Merkel misli pod Europom u pravilu EU) mogu u svijetu od šest milijardi ponešto pokrenuti, ma koliko takvo što bilo mukotrpno, ali nema alternative, jer nijedna zemlja sama neće moći prevladati krizu i postaviti nove standarde“.
U ovom pamtljivom govoru Merkelova je progovorila i o njemačkom socijalno-tržišnom modelu kao njemačkom „izvoznom šlageru“, mada je ovu sintagmu skovala jedne druge prigode, jer ovaj model sadrži i socijalne i ekološke standarde, koje podrazumijeva vrijeme u kojem živimo, pa je neophodno boriti se za ove principe ili ih ugraditi negdje drugdje. „Podjela u Europi sa mnom neće biti“, poručila je i ovom prilikom Merkelova, odbacivši ideju “Europe s dvjema brzinama”, što je ujedno značilo i odbacivanje ideje o „jezgri EU“ i satelitima na rubu EU, pošteno priznavši: „Istina je da svakog njemačkog građanina članstvo u EU stoji 236 eura na godinu, ali Njemačka isto tako natprosječno i dobiva od zajedničkog tržišta”. Zapravo je ono već dugo vremena bilo unutarnje tržište EU, ako ne i jedinstveno. U slučaju „Grexita“ bila je na ivici da ponudi Grcima stvarni „exit“, pa je na kraju popustila nudeći im „posljednju šansu“, posve svjesna, kako je i javno kazala: „Padne li euro, past će i Europa“!
Iz ovih razloga i svi oni u SR Njemačkoj koji dišu kozmopolitski, ili vuku barem malčice “u lijevo“ prihvatili su u međuvremenu Angelu Merkel kao svoju kancelarku, uostalom i u prvoj i u drugoj „velikoj koaliciji“ (CDU/CSU i SPD) pod njezinim vodstvom nemoguće je uvijek razlikovati tko je socijaldemokrata a tko kršćanski demokrata, tko je više lijevi a tko desni politički centar. Doduše, ponekad bi umjela povući iz političkih razloga i „ručnu“, ali ne onu koju joj spočitava slabo informirana hrvatska predsjednica „magistrica K.G.K.“: „Zeleni barem znaju protiv čega su. Socijaldemokrati ni u to nisu sigurni…“
Iza Merkelove je, dakle, već i 13 turbulentnih godina u berlinskom „Kanzleramtu“, pa se Merkelova suočava upravo sada s najozbiljnijim političkim iskušenjima: zbog „dobrodošlice izbjeglicama“, iz rata, Sirije i Iraka (a ne i ekonomskim izbjeglicama, što ne razlikuje brzopleta „magistrica K.G.K.”, pa joj poslušnost otkazuju ne samo zastupnici iz bavarske CSU, to jest pristaše bavarskog kneza Horsta Seehofera, nego i mnogi u vlastitim redovima, maltene polovica CDU-ovih zastupnika u Bundestagu, pa krhku većinu potrebnu za upravljanje zemljom ima u Bundestagu samo zahvaljujući apsolutnoj podršci zastupnika iz redova SPD-a.
Usput kazano i ova četvrta poslijeratna „velika koalicija“ u povijesti SR Njemačke (1966-1969; 2005-2009; 2013-2017; 2017- ) čini dobro zemlji u cijelosti, jer u stvarnosti i funkcionira temeljem velikog uvažavanja koalicionih partnera što je pretpostavka svake konsenzualne kulture i u jednonacionalnim zemljama, odnosno polietničkim zajednicama kakva je SR Njemačka, te pogotovu u multinacionalnim federacijama, ali se time ovdje ne možemo baviti. Odlazeća njemačka kancelarka je, inače, sjajno preplivala i financijsku (2008.) i gospodarsku krizu (u godinama potom), pa se nezaposlenost u SR Njemačkoj smanjila na ispod pet procenata a pojavili su se u državnim proračunima suficiti, pa ipak se unutar političkih turbulencija u Njemačkoj njezina popularnost spustila ispod 48% podrške svih njemačkih građana, što je njoj i bio signal za pripremu odlaska iz politike. No, unatoč svemu, ima osnove vjerovati da će Merkelova izdržati do sljedećih saveznih parlamentarnih izbora (2021.), ukoliko EU i time i Njemačka ne potonu u narednim mjesecima u „organizirani kaos“, koji su joj namijenili opasni igrači na svjetskoj sceni, oni tobožnji partneri kojima nije do partnerstva nego do njihove hegemonije (uostalom, čitajte Engdahlove knjige i analize, jer se od ovog underground autora više može saznati o odnosima između trans-atlantskih partnera nego od tzv. mainstream autora) …
* * *
Povodom odlaska s čela CDU i najavljenog odlaska iz Kanzleramta diljem se svijeta, dakako, mnogi iznova pitaju kako je jedna žena, dočekana kao outsider u politici, uspjela izaći na kraj s brojnim „zemaljskim knezovima“ (Landesfuersten) u vlastitim CDU-redovima, i u protivničkim, također. Jedna od njezinih biografkinja Jacqueline Boysen („Angela Merkel – Eine Karriere“, 2005.) tvrdi da je Angela Merkel djelovala svakim danom sve sigurnije, te da su njezina proračunatost i uzdržanost od bespotrebnih krupnih riječi i javnih svađa vremenom sve više i više respektirani i od njezinih protivnika. U svakom slučaju je posve točno da se zbunjena „Kohlova djevojčica“ (Kohl’s Mädchen) od nekoć ubrzo po preuzimanju kormila njemačke politike transformirala u „Power Frau“ i njemačke i europske i svjetske politike.
Nije slučajno, dakako, što je godinama bila birana i za „najmoćniju ženu svijeta“ (Times, Forbes …), pa ni što je 2015. godine bila i u najužem krugu za Nobelovu nagradu za mir, zajedno s papom Franjom i Tuniškim nacionalnim kvartetom za dijalog, kojemu je ovo priznanje s razlogom na kraju i pripalo. Dobri poznavatelji tvrde da se Merkelova u ove političke visine uzdigla zahvaljujući sljedećim vlastitim načelima: ne pokazuj emocije; kriza je nova prilika; budi fleksibilna; pokaži moć i traži lojalnost; voditi znači služiti; ne daj lažna obećanja!
U međuvremenu se Angelu Merkel stiliziralo s razlogom i u alternativu „orbanizaciji“ Europske unije, što je i zaslužila, jer je ona, doista, ponajbolji izdanak one političke kulture ozdravljenja koja se odnjegovala u poslijeratnoj SR Njemačkoj a koja u prvom redu podrazumijeva solidarnost s ugroženim ljudima, ma koje vjere i nacije bili. Imala je smjelosti i u ovim teškim vremenima za sve kazati: „Možda bismo mi kao kršćani svoje misli ponovno trebali više usmjeriti prema svojoj religiji i razmišljati o kršćanstvu umjesto da se bojimo islama“! Učinilo mi se, priznajem, da kćerka “evangeličkog pastora” u osnovi govori jezikom i slijedi etiku pape Franje, ma koliko ne pripadala formaciji Katoličkoj crkvi.
U jednoj drugoj biografskoj knjizi o Merkelovoj, onoj Volkera Resinga “Angela Merkel – protestatankinja” (“Angela Merkel – Die Protestantin”, St. Benno Verlag GmbH, 2009., str. 160), već na omotnicu je izvučeno: “Angela Merkel nije samo savezna kancelarka i jedna od najmoćnijih žena svijeta, ona je također i vjerujuća protestantkinja. Niti jedan savezni kancelar prije nije bio teologijski izobražen poput nje, njezino djetinjstvo kao pastorove kćerke ju je determiniralo jednako kao i okolina neprijateljski nastrojena prema crkvi u DDR-ovoj diktaturi. Nakon promjena pravi neusporedivu karijeru. Iako je vjera za saveznu kancelarku osobna stvar, ona se ne usteže kazati kako su službe Božje njoj važne i kako rado pjeva stare crkvene pjesme. Traži dijalog s crkvom, ali se ne ustručava niti konflikta…”
U intervju za magazin Cicero je Resing dodatno objasnio kako je Angela Merkel “više pruska protestantkinja nego istočnonjemačka fizičarka”, što znači da je za nju vjera vrlo važna, ali je i osobna stvar, pa se ne smije funkcionalizirati u politici. S tim se slažemo, ali tomu dodajmo da je to i jedini način da se u post-sekularno vrijeme poraslih utjecaja velikih vjera sačuva bit ideje sekularizma. Merkelova, dakle, ne želi vjeru protjerati iz javnog života, ali zalaže se za oprezno postupanje s vjerom u javnosti.
Inače, Angelin otac, pastor Horst Carsten, nije bio samo evangelički svećenik i teolog, nego je vodio u Templinu i važnu ustanovu za daljnje usavršavanje evangeličkih svećenika za cijeli Brandenburg. U vrijeme njezinog djetinjstva je tako Templiner Waldhof, gdje je Angela živjela s roditeljima, bilo mjesto u kojem su se vodile kontroverzne diskusije o ulozi crkve u socijalizmu, o teologiji oslobođenja i o drugim religioznim i političkim pitanjima. “Ove teologijske i političke diskusije bile su intelektualno majčino mlijeko današnje savezne kancelarke”, poručuje autor portreta Angele Merkel kao kršćanke – protestantkinje, pripadnice Evangeličke crkve u Njemačkoj (EKD). Pa ipak, tvrdi Resing, odgoj i obrazovanje Angele Merkel su bili strogi i građanski orijentirani, ali “logično mišljenje i izvjesna trijeznoća u argumentaciji ne potječu primarno iz njezinih prirodnozanstvenih studija, nego su plod očevoga, pastorskog utjecaja”.
* * *
Zabilježio sam prije sedam godina povodom obilježavanja 50. obljetnice početka gradnja Berlinskog zida (13. 08. 1961.), kako je Merkelova priznala da je upravo Zid za sva vremena determinirao njezin život. Ona je rođena, naime, 17. srpnja 1954. godine u Hamburgu, na Zapadu, ali je s tri godine odvedena na Istok: tamo su pastoralni putovi Gospodnji vodili njezinog oca. Imala je samo sedam godina kada se “unutarnja njemačka granica” pretvorila u “željeznu zavjesu”. Sve do “pada Zida” je živjela u bivšem DDR-u, u mladosti u Templinu, u Brandenburgu, dok je studij fizike apsolvirala u Leipzigu, poslije čega biva uposlena u Centralnom institutu za fizikalnu kemiju pri DDR-ovoj Akademiji znanosti u Istočnom Berlinu.
Kao znanstvena suradnica ovog instituta usmjerava se na oblast kvantne kemije, pa u ovoj oblasti stiče i titulu doktora znanosti 1986. godine. Ona je – posve precizno govoreći – fizičarka po osnovom studiju i kemičarka po doktorskim studijima. U vrijeme pada “željezne zavjese” pristupila je demokratskom pokretu u bivšem DDR-u, pa je nakon tamošnjih prvih slobodnih izbora izabrana i za zamjenicu vladinoga glasnogovornika (u vladi Lothara de Maizierea). Nije bila nikakav “komunistički kadar”, kako se kod nas znade pogrešno pisati, jer bi se njezino članstvo u Slobodnoj njemačkoj omladini (Freie Detshe Jugend) prije smjelo objasniti političkom mimikrijom “protine kćeri”, ili usporediti s benignim obligatornim članstvom nas starijih u Savezu omladine Jugoslavije.
U kolovozu 1990. godine pristupila je novoosnovanoj CDU u bivšem DDR-u, pa par mjeseci kasnije dobiva prvi direktan zastupnički mandat u Bundestagu za okrug Stralsund u Sjevernoj Pomeraniji. Helmut Kohl ju je prosto oktroirao 1991. godine za zamjenicu predsjednika CDU i za ministricu u njegovoj vladi za žene i omladinu. U sljedećem mandatu postaje i savezna ministrica za ekologiju. Godine 1998. postaje generalna tajnica CDU, a 10. travnja 2000. godine i prva žena na čelu CDU u njezinoj povijesti. Dvije godine poslije preuzima i poziciju predsjednice frakcije CDU/CSU u Bundestagu, eliminirajući brojne oponente i otvarajući i definitivan put za njemačku kancelarku, do čega će i doći prije 13 godina – 22. studenoga 2005.
Od bivšeg DDR-a joj je ostalo sretno djetinjstvo, doktorska titula i prezime muža iz prvog braka, koje ne želi mijenjati. S njezinim drugim suprugom, berlinskim profesorom kemije Joahimom Sauerom se pojavljuje privatno i protokolarno vrlo rijetko u javnosti, žive uz plovni kanal u centru Berlina, o tomu posjetitelje obligatorno izvijeste “gondolijeri” kada se voze kao turisti od Muzejskog otoka do Kanzleramta. Angela Merkel može, dakle, i pješice na posao, sve dok je uposlena u Kanzleramtu. Ne drži muževljevu sliku na radnom stolu u Kanzleramtu, kazala je jedne prilike uz osmijeh, može ga od jutra do večeri držati i u sjećanju. Nema djece. Govori sjajno i engleski i ruski jezik.
Kako je već kazano, u ujedinjenoj Njemačkoj je visoko katapultirana voljom bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla, de facto njezinog “političkog očuha”, pa ju je dugo pratio nadimak “Kohlova djevojčica” (“Mädchen”). U međuvremenu je “Mädchen” ispisala “Märchen” (političku bajku), poslavši u mirovinu ili istisnuvši na marginu i Kohla i brojne Kohlove nasljednike, tzv. arogantne “provincijske prinčeve” (E. Stoiber, R. Koch i nisu više u politici, kao ni Ch. Wulf, koji je prvo bio promaknut u “englesku kraljicu”, to jest za predsjednika SR Njemačke, čemu nije bio dorastao, pa je morao podnijeti ostavku zbog nekih banalnosti). Jedino bi se od potisnutih mogao vratiti u politiku Friedrich Merz, ali o tomu po tomu. Kad je bilo potrebno, na sličan se način obračunala i s Kohlovim “vječitim princom nasljednikom”, dakle Wolfgangom Shäubleom, kojeg je onemogućila da bude predsjednik CDU-a, da bi ga potom promakla u saveznog ministra unutarnjih poslova (u prošloj legislaturi), te u saveznog ministra financija (u tekućoj legislaturi).
Vjerojatno je “Kohlova djevojčica” isplivala u vrhove njemačke i europske politike upravo zbog svojeg DDR-ovskg backgrounda, izvjesne naivnosti i političke nevinosti, teško da bi drugačije i mogla postati shooting star njemačkih konzervativaca u post-Kohlovoj eri. Ali, kako god do tog došlo, zadivljujuće je što je ona ne samo iskoristila već svoju prvu političku šansu na prijevremenim saveznim izborima 2005. godine, nego što je sličan izborni uspjeh ponovila i 2009. godine, porazivši “na mišiće” SDP-ovog protukandidata dr. Waltera Steinmeiera, kao i na sličan način četiri godine kasnije SPD-ovog financijskog stručnjaka Peer Steinbrüka, da bi četiri godine potom poslala i Martina Schulzea, bivšeg predsjednika Europskog parlamenta, u političku mirovinu.
Ona je “Alfa Tier”, kako kažu Nijemci za nekoga tko ima potrebu da bude vođom u čoporu, što nije neukusna usporedba ako se znade da se svijet politike nerijetko i dade objasniti samo putem zoologije. Iza nje je puno groblje “političkih lešina”, vjerojatno zbog toga što “Alfa” i nije imala izbora, nego ja ili oni. Ne smiju se zaboraviti, pak, riječi koje se pripisuju aktualnomu bavarskom “CSU-knezu” Horstu Seehoferu, inače njezinom trenutno najopasnijem političkom protivniku, koji je u političkom pogledu, posebice glede izbjegličke krize, bliži Viktoru Orbanu nego Merkelovoj: “Onaj tko je podcijeni već je izgubio… “
Angela Merkel je, dakle, stigla do samog vrha njemačke, europske i svjetske politike. Njezina vizija ili koncepcija Europe se ne dopada mnogima, ali ne smije joj se olako odricati atribucija velike pro-Europljanke, dapače. Ne smije se kriviti ni za “smrt multikulturalizma”, za što je optužuju kod nas čak i neki neinformirani dopisni članovi ANU BIH, nažalost, ili naduti mediji (uzalud sam, dakako, pisao “Aporije multikulturalnosti…”), jer je ona progovorila, zapravo, o propasti dosadašnjih migracijskih i integracijskih koncepata u SR Njemačkoj i u EU. Uostalom, tko se prema izbjeglicama u aktualnoj izbjegličkoj krizi ponašao humanije od nje? Inače, od multikulturalizma razumljenog kao inter-kulturalizam, tj. respektiranje nužnosti kulturološke pluralizacije u zapadnim, postkolonijalnim useljeničkim društvima (J. Habermas) se ne smije odustati, to Merkelova znade kao nijedan drugi šef države u svijetu …
* * *
Uoči putovanja u Washington (2011.) kako bi primila iz ruku američkog predsjednika Baracka Obame „Medalju slobode“, njemačka kancelarka Merkel je od utjecajnog američkog tjednika „Newsweek“ počašćena atribucijama „čudo od žene“ (Wonder Woman) i „spasiteljice današnje Europe“. Tek povodom potonje „velike seobe naroda“ ove su atribucije dobile puniji smisao. „Možda je potcijenjena i omalovažena, no Angela Merkel, sa svojom tihom, ali čeličnom snagom, i lutheranskim zdravim razumom, čelnica je bez koje bi Europa bila u neredu“, poručio je već prije sedam godina „Newsweek“, a potonji događaji su mu samo dali za pravo. „Njezina mantra je suradnja, a ne sukob“, primijetio je vrlo upućeno tada za „Newsweek” i Peter Löscher, izvršni direktor Siemens AG-a, „ona ima sjajan kapacitet za izgradnju povjerenja“. Istina je, naime, da je Merkelova postala „najjača i najizdržljivija osoba u europskom političkom vrhu“, a Njemačka „jedina globalna ekonomska sila u Europi“, drugi najveći svjetski izvoznik (iza Kine) i četvrto gospodarstvo u svijetu, odmah iza kineskog, američkog i japanskog. Zvog toga je i jesu „Newsweek” i magazini “Time” i „Forbes“, kako je već dotaknuto, više puta proglašavali „najmoćnijom ženom svijeta“.
Bliski prijatelji opisuju je kao skromnu ženu, zapisao sam u bilježnicu prije sedam godina ocjenu „Newsweeka“, jer ona i dalje ljetuje u istoj vikendici u bivšoj istočnoj Njemačkoj koju je posjedovala prije pada Berlinskog zida, a njezin suprug, znanstvenik Joachim Sauer, koristi javni prijevoz na putu od njihovog nepretencioznog stana u centru Berlina do Instituta za kemiju na Sveučilištu Humboldt. Merkel je učinkovita, djelomično i stoga što je zadržala svoju neovisnost i svoj privatni život za sebe, tvrdi i James Wolfensohn, bivši predsjednik Svjetske banke, a još je k tomu i žilava. Ona nije netko tko će trčati po svijetu, nastojeći dobiti priznanje zbog svog predsjednikovanja, primjećuje Wolfensohn, a bez takvih njezinih osobina se ne bi moglo upravljati Njemačkom, jer to „nije posao za slabiće.“
Ipak, najljepši je, po mojem sudu, onaj Newsweekov kompliment kojim joj se priznaje da je „na svjetskoj pozornici glasni zagovaratelj ljudskih prava“. Njezino obrazloženje s tim u vezi je sljedeće: „Prepoznala sam da sloboda nije nešto što vam je unaprijed dano…, pa sam postala, i vjerujem da još uvijek to jesam, gorljivi zagovornik slobode, a također i slobode mišljenja.“ Možda tomu samo dodati njezin moto: „Tko ne izgara na poslu, zaglupljuje“!
* * *
Boraveći tijekom ljetnih ferija 2015. u SR Njemačkoj bio sam svjedokom medijskog posredovanja razgovora Angele Merkel sa skupinom mladih ljudi u dobi između 14 i 17 godina u Rostocku, koji se pretvorio – zahvaljujući suzama jedne palestinske izbjegličke djevojčice – u prvorazredni medijski i politički događaj. ”Teško je vidjeti da drugi mogu uživati u svojim životima, a ti sam ne možeš…”, kazala je bespomoćna Reem Sahvil moćnoj Angeli Merkel kako bi objasnila da će njezini snovi o studiju u Njemačkoj biti uništeni ukoliko napusti ovu zemlju. ”I ja imam ciljeve kao i svi, obrazovanje je moja želja i cilj koji želim postići”, objasnila je Reem na tečnom njemačkom jeziku, zabilježio sam u jednoj kolumni za zagrebački portal za koji sam tada radio.
”Ja to razumijem, pa ipak moram…, politika je ponekad teška”, uzvratila je antipopulistički Merkelova, ”ti si veoma draga osoba, ali znaš, u palestinskim izbjegličkim kampovima su tisuće i tisuće izbjeglica, pa ako sada kažemo svima njima da mogu doći, kao i svima u Africi da mogu doći, mi se s tim ne bismo mogli nositi.” Reem se rasplakala, pa je Merkel obzirno konstatirala: ”Ti si napravila odličan posao”. Potom ju je pomilovala po kosi, otkuda i potječu medijski naslovi „Merkelova miluje (”Merkel streichelt”)…
Palestinska djevojčica je uistinu doprinijela da se u uzavreloj diskusiji o novim izbjeglicama, kojoj ton daju PEGIDA-prosvjednici, AFD-ovi i drugi desničari, čuju i glasovi onih koji nemaju predrasude prema ”budućim Europljanima”, pa su se mogli začuti i glasovi koji ne razumijevaju Njemačku kao etničku, nego i kao ”političku zajednicu” jednakopravnih šansi za sve, kozmopolitiziranih ambijenata i identiteta, kako je to nenadmašno formulirao pokojni profesor Ulrich Beck. U mojemu razumijevanju, Angela Merkel je nadmašila samu sebe upravo tada kad je smogla snage u uzavreloj političkoj i kulturološkoj atmosferi u SR Njemačkoj kazati i sljedeće: „Moram iskreno reći, budemo li se morali ispričavati što u izvanrednim situacijama pokazujemo ljudsko lice, onda ovo nije moja zemlja“! Što drugo reći, nego čestitke i za ovaj ljudski pristup i za18 godina uspješnog kormilarenja CDU-om i njemačkim i europskim političkim brodom u Kanzleramtu u Berlinu. Bojim se da bi bez nje unutar EU već bilo većih havarija!
„Danke Chefin“, hvala Šefice, pisalo je na plakatima sudionika povijesnog kongresa CDU-a u Hamburgu, 07. prosinca 2018., kada se od njezine stranke opraštala velika i mudra žena i političarka, uz devetominutne dirljive ovacije …
U Mostaru, 07. prosinca 2018.
Prema podacima koje je 10.7. objavilo Njemačko udruženje energo i hidroindustrija, prvi put se u povijesti dogodilo da su obnovljivi izvori energije nadmašili ugljen u zadovoljavanju tamošnjih elektroenergetskih potreba u periodu od pola godine. Znalo se do sada dogoditi da obnovljivi izvori preteknu ugljen na dnevnoj ili tjednoj razini, ali nikad u ovoliko dugom periodu. Konkretnije, obnovljivi izvori poput vjetra, vode i bioplina, zaslužni su za 36,3% konzumirane električne energije u prvoj polovici 2018. godine, dok je ugljen zaslužan za 35,1% potrošnje. Nastavi čitati “Obnovljivi izvori prvi put nadmašili ugljen u Njemačkoj” →
Piše: Mile Lasić
Ovih se dana i u SR Njemačkoj i u svijetu javnost prisjeća ne samo „rušenja Berlinskog zida“ i „pada Željezne zavjese“, što je i omogućilo mirno ujedinjenje Njemačke (1990.), nego i njemačke “vruće jeseni” od prije 40 godina. Pod tim se pojmom misli zapravo unutarnji terorizam enormnih razmjera u SR Njemačkoj, odnosno Zapadnoj Njemačkoj, popraćen brojnim otmicama i ubojstvima koje su počinili pripadnici ljevičarske ekstremističke organizacije „Rote Armee Fraktion“ (RAF). U stvari je RAF-ov „crveni teror“ te 1977. doživio svoj vrhunac, jer je u travnju te godine RAF prvo ubio glavnog državnog odvjetnika Siegfrieda Bubacka, pa potom u srpnju prvog čovjeka Deutsche Bank Jürgena Pontu, da bi 05. rujna 1977. bio otet industrijalac Martin Schleyer, pri čemu su RAF-ovci već tijekom otmice ubili njegovog vozača i tri tjelohranitelja, a na kraju i samog Schleyera. Nastavi čitati “O „crvenom teroru“ u Njemačkoj” →
Piše: Mile Lasić
Facebook me u prošli utorak podsjetio da su Nijemci po 27. put obilježavali 03. listopad – “Dan Nijemaca” (Der Tag der Deutschen), odnosno “Dan njemačkog jedinstva” (Der Tag der deutschen Einheit), iliti “Dan ponovnog ujedinjenja Njemačke” (Der Tag der Wiedervereinigung Deutschlands). Kao što čitatelji vjerojatno znaju, SR Njemačka je igrom sudbine postala i mojom drugom domovinom i u njoj žive i moji najbliži. No, to su strogo osobne stvari, puno je relevantnije za ovu priču što sam je tijekom dugih 18 godina koje sam proživio u njoj naučio cijeniti kao nijednu drugu zemlju u svijetu. Iz kritičke vizure sveučilišnog profesora politologije i „eurologije“ posebice cijenim, naravno, što joj je – poslije dvostrukog sunovrata u dva svjetska rata, uključivo strmoglava u Holokaust i uopće u barbarizam Drugog svjetskog rata – uspjelo postati “zdravim društvom“, pa čak i središnjom zemljom obzirne političke kulture i svojevrsnim „motorom“ europskih integracija. Njoj su se posrećili 09. studenog 1989. godine i pad Berlinskog zida i ukidanje „željezne zavjese“, pa potom i par excellence „političko čudo“ mirnog ujedinjenja dviju njemačkih država 03. listopada 1990. godine. Naravno, u njoj nije ni 27 godina poslije „ponovno sraslo ono što pripada jedno drugomu“, kako je svojoj ujedinjenoj zemlji poželio njezin bivši kancelar i dobitnik Nobelove nagrade za mir Willy Brandt u momentu ujedinjenja, ali u njezinom životu danas sa svim problemima ima više normalnosti nego u bilo kojem drugom kutku svijeta. Ovi su redovi, dakako, isprovocirani posve pogrešnim interpretacijama posljednjih njemačkih saveznih izbora, onih od 24. rujna ove godine, na kojima nije pobijedio fašizam, kako se posve pristrano i pogrešno interpretiraju rezultati izbora u zemljama sumnjivih demokratskih mjerila i u svijetu i na prostorima „Zapadnog Balkana“. Nastavi čitati “Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas” →
Utjecaj Njemačke na ostatak svijeta nesumnjivo je u porastu, kako zbog ekonomskih tako i zbog geostrateških razloga.
Njemačka je najveća europska i četvrta najveća svjetska ekonomija. Ekonomski utjecaj Njemačke u ovim krajevima ne treba posebno objašnjavati, uz opasku da je on možda i prevelik – već je pisano o ovisnosti hrvatske ekonomije o Njemačkoj.
Globalnom geostrateškom situacijom dominira svojevrsno povlačenje (privremeno?) SAD-a kao lidera. Administracija Donalda Trumpa napravila je niz poteza (samo u zadnjih par tjedana, povlačenje iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i ograničenje suradnje s Kubom) koji čine da ova država ubrzano gubi primat i ugled u svijetu.
Kako piše The Conversation, povlačenje SAD-a predstavlja priliku za druge zemlje da zaigraju aktivniju ulogu, a Njemačka je svakako jedna od tih zemalja. Ta država je npr. jedna od vodećih sila u oblasti globalne razvojne politike. Osim toga, ono što dodatno ide u prilog Njemačkoj je sada već tradicionalna, povijesno uvjetovana spremnost na multilateralne projekte, od kojih su Europska unija i NATO najvažniji. Koliko god bila jaka, Njemačka treba supranacionalno okružje.
U tome smislu Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) ide na ruku Njemačkoj, kao i cijeloj EU koja bi trebala, a što ipak nije sigurno, postati mnogo složnija i jača u svojim odlukama.
Još jedan projekt koji bi mogao imati dalekosežne posljedice je njemačko uvezivanje postrojbi drugih država u svoje redove. Radi se o projektu pod pokroviteljstvom NATO saveza a neki su ga već nazvali potihim pravljenjem europske vojske. Cilj ovoga projekta je dvostruk: da uveća europske vojne kapacitete unutar NATO saveza i da stvori europske obrambene postrojbe koje bi jednoga dana bile samostalne.
Dakle, Njemačka će svoj utjecaj promovirati kroz europske i NATO projekte, i to je za nju optimalan pristup. Važno je i da Njemačka nastavi biti regionalno integrirajući faktor (vidjet ćemo npr. koliko će ta država nastaviti podupirati Srbiju na putu u EU). Ako stvari budu išle istim tokom, EU i Njemačka nastavit će globalno uvećavati svoj utjecaj, što bi za svijet moralo biti bolje od dominacije SAD-a, Kine i Rusije.
Foto: Wikimedia
Predsjednik Sjedinjenih država tradicionalno se smatra vodećim zapadnim političarom, tzv. liderom slobodnog svijeta, kako zbog moći te države, tako i zbog ideala slobode i nade koju je ta država pružala potlačenima, npr. u komunističkom bloku za vrijeme hladnoga rata. Moć lidera slobodnog svijeta kulminirala je 1989. godine padom Berlinskog zida. Ova ipak pomalo smiješna titula sada je postala nešto ozbiljno, a upitno je kome pripada.
Kako piše The Independent, kada je Barack Obama posljednji put zvao njemačku kancelaku Angelu Merkel kao predsjednik, povod nije bio samo oproštaj i potvrda savezništva i prijateljstva dvije države, nego i svojevrsna predaja štafetne palice.
Donald Trump očigledno ne može biti lider slobodnog svijeta, niti izgleda kao da ga takvo što zanima. Zabrana putovanja u SAD građanima sedam muslimanskih država, gradnja zida na granici s Meksikom, smjena ‘neposlušne’ državne tužiteljice, ismijavanje i odbijanje dogovora s Australijom o prihvatu izbjeglica, odnos spram medija, naklonost Vladimiru Putinu i drugi primjeri automatski ga diskvalificiraju. Ako nije Trump, tko onda? Jedini logičan izbor je gospođa Merkel. Iako bi to mnogima u Njemačkoj moglo biti čudno s obzirom da predvodi konzervativnu stranku, u međunarodnome kontekstu dilema zapravo i nema. Britanija i premijerka May to sigurno nisu, a zbog nedovoljnog međunarodnog utjecaja to nisu ni kanadski premijer Trudeau ili francuski predsjednik Hollande.
Njemačka kancelarka odbacila je politiku zabrane ulaska izbjeglicama i u telefonskom razgovoru podsjetila Trumpa na Ženevsku konvenciju o ljudskim pravima. Prihvatila je preko milijun izbjeglica 2015., za razliku od većine europskih lidera koji su se patetično suprostavili prihvatu ljudi koji bježe iz užasa Sirije. Zasada je prva i jedina koja se hrabro i otvoreno suprostavila nasilniku u Bijeloj kući i čini se da je jedina koja u ovome trenutku može voditi kakav-takav slobodni svijet.
Foto: Wikimedia
U posljednjih pet desetljeća europsku politiku oblikuje jednostavna paradigma: na vlasti se izmjenjuju dva velika politička bloka. To obično uključuje kršćansko-demokratski desni centar i socijaldemokratski lijevi centar, uz znatno manje liberalne stranke koje međutim često igraju odlučujući ulogu u prevazi između dva bloka.
Dominacija europske politike od strane ove dvije političke obitelji bila je tolika da je sredinom 2000-ih bilo teško i zamisliti da bi politička stranka mogla doći na vlast ako ne pripada (i ne uživa podršku) jednoj od dviju glavnih europskih političkih obitelji. To su Europska pučka stranka (kršćanski demokrati) i Stranka europskih socijalista (koja je unatoč imenu u biti socijaldemokratska, barem od sredine 1980-ih, a neke stranke članice odbacile su marksizam već 1950-ih i 1960-ih).
Konvencionalna mudrost uvijek je pretpostavljala da su ova dva bloka, koja dominiraju europskom politikom još od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, prevelika da bi ikada propali. Međutim, od početka svjetske ekonomske krize 2008. nezadovoljstvo birača i društveni problemi širom kontinenta najavili su atomizaciju političkog života na štetu klasičnih, krovnih stranaka, kako desnog tako i lijevog centra. Nedavni izborni rezultati u Španjolskoj su savršena ilustracija ovoga trenda.
Od prvih demokratskih izbora 1977. godine, španjolskom političkom scenom dominirali su veliki blokovi desnog i lijevog centra. Takvo stanje počelo se raspadati 2015. godine s pojavom dvaju snažnih novih stranaka: Podemosa na ljevici i Ciudadanosa na desnom centru. Ovdje, kao i drugdje, novi igrači predstavljaju izazov staroj paradigmi političkih odnosa, koja je čak i u svojim najkonkurentnijim razdobljima u suštini bila jedan vrlo konsenzualni odnos između lijevog i desnog centra. Kako širom Europe opada utjecaj kulturnih i gospodarskih institucija koje im pružaju ideološke i institucionalne infrastrukture – crkve za desni centar i sindikalnog pokreta za socijaldemokrate – pitanje identifikacije postaje manje jasno na obje strane.
Čini se da u budućnosti više nećemo imati sustav u kojem samo dva poltička bloka imaju glavnu riječ u debati o “socijalnom tržišnom gospodarstvu”. Umjesto toga, sustavom bi mogla dominirati s jedne strane politička jezgra u rasponu od klasičnih do socijalnih liberala, a s druge pokreti u nastajanju koji se bore protiv establishmenta i staroga poretka.
‘Izazivači’ svakako nisu homogeni u svojim ideološkim pogledima – jedino što ih spaja je mržnja spram sadašnjeg liberalnog sustava. Lako je vidjeti da vrlo malo stvari povezuje npr. španjolski Podemos, koji je za azilante, regionalizaciju i ekonomski neo-marksizam; nizozemsku Stranku za slobodu, koja se u velikoj mjeri protivi imigraciji, protiv je islama i zalaže se za nacionalni suverenitet; te stalno mijenjajuću Alternativu za Njemačku.
Međutim, ako zagrebemo ispod površine nije tako teško pronaći zajedničko tlo između ovih skupina: većina se protivi Washingtonskom konsenzusu o slobodnoj trgovini i liberalnoj ekonomiji. Također, žele više državne intervencije u ekonomskoj sferi, bilo izravno ili neizravno. Osim toga, nastoje svoje programske ciljeve prikazati kao neku vrstu povratka u blagostanje, koje se povijesno obično nalazi negdje između 1960-ih i 1980-ih godina u zapadnoj Europi, ili 1920-ih godina u srednjoj Europi, prije nego što je grijeh globalizacije navodno uništio nade u bolju budućnost, bilo da o budućnosti misle kao o suverenitetu ili kao o socijalističkome internacionalizmu. Za kraj, gotovo sve spomenute stranake i skupine traže procjenu i promjenu vanjske politike svojih zemalja, obično želeći odmak od bliskog saveza sa Sjedinjenim državama i okretanje prema Istoku - zbog balansa u odnosu snaga između Washingtona i Moskve ili zbog saveza s “istočnim” silama koje se smatraju ispravnim modelom za razvoj.
Izgleda da se nameće jedno važno pitanje: da li smo svjedoci fundamentalne prijetnje modernim liberalno-demokratskim institucijama (što je u nekim slučajevima svakako istina), ili se radi o ne baš tako štetnome zaokretu u shvaćanju pojmova poput ‘lijevo’ i ‘desno’, uz ponovnu politizaciju pitanja oko kojih je do sada postojao relativni konsenzus među elitama: pitanja poput imigracije, Europske unije i uloge države u gospodarstvu. U oba slučaja, koncepti poput ‘lijevog’ i ‘desnog’ na način kako su definirani socijaldemokracijom ili kršćanskom demokracijom uvelike su oslabljeni.
Veliki dio uspjeha buduće evolucije širom kontinenta ovisit će o sposobnosti europskih sustava da odgovore na izazove koje su postavili populisti, što u nekim slučajevima znači kooptirati manje ekstremne elemente ‘izazivača’ s ciljem da se ojača sustav.
Kada je riječ o odgovoru na izazove, tradicionalne stranke suočene su s činjenicom da se moraju iz temelja transformirati da bi opstale: ideološki, putem redefiniranja i repolitizacije onoga što su do sada bila tehnička pitanja, te institucionalno, na način da pojednostave svoj rad i da si daju veću sposobnost manevriranja. U nekim drugim slučajevima opstanak će također ovisiti o sposobnosti postojećih struktura da apsorbiraju ‘izazivače’ tako što bi im dali udio u sustavu. Ova strategija nije bez svojih izazova i zahtjeva posebne liderske sposobnosti, jer postoji inherentni rizik da bi jednom kada budu uključeni u vlast populisti mogli iskoristiti situaciju da nadjačaju svoje liberalne suparnike i unište postojeći poredak.
No, to samo potvrđuje ideju da tradicionalne stranke sada trebaju razmišljati izvan postojećih okvira ako žele opstati, jer stara debata - socijaldemokracija ili kršćanska demokracija - više nije relevantna u današnjoj Europi. Uvažavanje promjena i prilagodba na novu stvarnost (sa ili bez rebrandinga) bit će jedini način na koji tradicionalne europske stranke mogu preživjeti trenutni val populizma koja prijeti da ih preplavi.
Jan Surotchak i Thibault Muzergues, Open Democracy
Prije nekoliko tjedana satiričar njemačkog kanala ZDF Jan Böhmermann postao je najnovija žrtva turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove međunarodne inicijative da ušutka glasove i mišljenja s kojima se ne slaže – pogotovo kada ti glasovi dolaze od onih koji mu nisu skloni. Nažalost svi smo se već navikli na spremnost Ankare na sužavanje slobode govora, na hapšenje i zatvaranje novinara, akademika i komičara. Sada se čini da je i Berlin postao dio te nepoželjne priče. Nakon što je Böhmermann pročitao nekakvu opscenu pjesmu protiv Erdogana, njemačka kancelarka Angela Merkel osudila je ponašanje njemačkoga komičara kao nešto neobranjivo. Takav stav sugerira da bi se Böhmermann mogao suočiti s posljedicama. Naime, njemački zakon zabranjuje vrijeđanje stranih šefova država. Da, dobro ste pročitali: Njemačka ima zakon koji zabranjuje svojim građanima da napadaju npr. Vladimira Putina, ili do prije osam godina George W. Busha. Böhmermann može biti optužen za prekršaje iz stavka 103 koji nosi do tri godine zatvorske kazne (usput rečeno, njemačka vlada planira ukinuti taj kontroverzni zakon 2018. godine).
Böhmermannova pjesma, koja sadrži osvrte na miris Erdoganovih fekalija, nastranu ljubav prema životinjama i malome penisu, niti ima političku vrijednost niti je smiješna. Međutim, to je i dalje satira s obzirom na to kako i gdje je prikazana – na Böhmermannovom televizijskom programu Neo Magazin Royale. Svaki TV gledatelj će ovaj program prepoznati kao satirički, po uzoru na klasične sheme: uvod, malo stand-up komedije, nekoliko pjesama, par skečeva i ponekad razgovor s gostom (inače, Böhmermann i njegovo osoblje otišli su na pauzu najmanje do svibnja 2016.). Premda to nije jedina stvar koju treba uzeti u obzir, mjesto prikazivanja pjesme ukazuje da se ovaj zapravo neukusni napad na Erdogana tretira kao oblik slobode govora, a to je nešto što je kancelarka Merkel navodno spremna beskompromisno braniti. Međutim, kao što su mnogi analitičari istaknli, Berlinu trebaju njegovi sve više paranoidni i autoritarni turski partneri kako bi se zaustavio nekontrolirani priliv izbjeglica i imigranata.
U takvome političkom okruženju vidimo da su europske vrijednosti slobode izražavanja možda malo fleksibilnije nego što se nekada mislilo. Na prijelazu u novi milenij kazahstanski diplomati u Londonu tražili su od vlade Tonyja Blaira da zabrani Borata (tj Sachu Baron Cohena) i njegov satirični portret ove centralnoazijske republike. Britanski odgovor, srećom, bio je predvidiv: pristojan odgovor o političkom humoru kao prirodnom pravu u liberalnim demokracijama. Međutim, kao što smo vidjeli iz reakcija na izazivačku satiru francuskog magazina Charlie Hebdo, mnogi u Europi postaju sve oprezniji da ne uvrijede osjetljive čitatelje izvan granica Europske unije. To je možda i razumljivo s obzirom da su mnoge od kritika francuskog magazina usmjerene na vjerske skupine, tj. na grupe privatnih osoba, dok su napadi na javne osobe poput Pape prihvaćeni kao dio francuske tradicije društvene kritike.
Slučaj Böhmermann – ako optužnica bude podignuta – predstavlja nešto sasvim drugačije s obzirom da šefovi država, posebno ako su imbecili ili općenitno grozni, zaslužuju biti predmet ismijavanja. Čemu onda satira služi ako ne možete ismijavati one na vrhu političke piramide? Čak i u srednjem vijeku u Europi su se ismijavali vlastima koristeći dvorske lude i podrugljive pjesme. Moramo zapravo biti zahvalni Erdoganu zato što smo saznali za ovaj smiješni njemački zakon koji predstavlja opasan primjer političke korektnosti u svom najgorem obliku. Kao što je primijetio jedan komentator, “Ovaj slučaj nije Watergate (skandal koji je doveo do ostavke Richarda Nixona, op. prev.), ali je vjerojatno imao puno više utjecaja na politiku nego što ga prosječan novinar ima u cijelome svom životu.”
Ova osovina (Berlin-Ankara) koja želi nametnuti svoju viziju ‘ukusa’ u satiri pokazuje koliko je važno da kulturni djelatnici ukazuju na važna pitanja u današnjem svijetu u kojem je pisana riječ mrtva, vijest zabava, a Facebook osnovno sredstvo informiranja. Vraćajući se s radionice Europske asocijacije međunarodnih studija prošao sam kroz željezničku stanicu u Frankfurtu. Vidio sam veliki znak na arapskom i engleskom jeziku koji izbjeglice usmjerava do informacijskih centara i zamislio sam se. Iako izbjegavam aktivizam u svome pisanju, moram iskoristiti ovu priliku da pozovem sve koji rade na područjima obrazovanja i politike da zahtijevaju od naših vođa – svakog od njih – da im se imamo pravo rugati. Ako erdogani ovoga svijeta nadvladaju merkelove, svijet će postati mjesto bez smijeha.
Robert A. Saunders, E-IR
Rusija obilježava drugu godišnjicu aneksije Krima. Osim likovanja, postoji li i osjećaj krivnje?
Na Krimu je opet proljeće. Rusi sebe i dalje vide kao najneviniji narod na svijetu, potpuno čist i neokaljan. Smatraju da su kroz cijelu svoju povijest uvijek bili žrtve – mučenici, paćenici, oni koji nose breme. U njihovim zamislima Rusija je okružena grabežljivim i prijezira vrijednim susjedima kojima su Rusi otvorili svoja srca i pružili ruku, a ovi su ih zauzvrat iskoristili i povrijedili. Ruski popis pritužbi protiv njih beskrajan je. Ovi susjedi duguju Rusiji zbog njene ‘velike kulture’, zbog Jurija Gagarina i ruskih mistika. Rusi pak susjedima ne duguju niti jednu kopejku. Zato, ako zatreba, Rusija će sva sretna uzvratiti udarac, jer se osjeća prevarena od svih.
Krivnja je neugodna stvar s kojom je teško živjeti. Nijemci su joj se uporno i dugo odupirali. Povjesničar i teoretičar Aleida Assman pisao je da je Nijemcima bilo lakše izmisliti ispriku za svoje postupke nego, naprosto, priznati da su bili u krivu. Među političkim autorima jedno je vrijeme bilo popularno naciste predstaviti kao bezprizorna čudovišta, kao krvožedne zvijeri koje su pokrenule globalno krvoproliće. Prema ovom gledanju, obični Nijemci nisu imali nikakve veze s nacizmom. Druga vrsta pristupa ovoj temi bila je ta da se Nijemci sjećaju svih zlodjela prouzrokovanih od strane nacista: milijuna ubijenih ljudi, sravnjenih drevnih njemačkih gradova, okupacije i podjele svoje zemlje na dvije države. Zatim, tu je bio njihov ugled – nakon nacista, Njemačka se više nije mogla posmatrati isključivo kao domovina Martina Luthera. U ovome viđenju, patnje koje su Nijemci proživjeli pod nacističkim režimom stavljaju ih u istu razinu s Židovima koji su preživjeli holokaust. Nakon što su se riješili tih zlih Nacista, Nijemci sada ponovno mogu prigrliti narode koji su trpili pod nacističkim jarmom. Nijemci su dakle bili žrtve, kao i svi ostali.
Ipak, bez obzira na sva izbjegavanja odgovornosti i pogreške, Nijemci su prihvatili svoju krivnju.
Sličan proces kao da se događao i u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Bilo je pokušaja da se prizna vlastita prošlost onakvom kakva je doista i bila – i to ne samo komunistička prošlost nego i ona ruskoga carstva koje je živjelo od iskorištavanja svojih kolonija. Međutim, ako je suditi po onome što se govori sada, kolektivno sjećanje Rusa funkcionira na vrlo različit način od onoga u Nijemaca. Evo nekoliko primjera: streljana Butovo gdje je ubijeno više od 20 000 političkih zatvorenika za vrijeme Staljinove strahovlade, potresni film ‘Tajni policajac’ snimljen 1992. (u kojem se radnja događa ubrzo nakon boljševičke revolucije) te spisi Solženjicina i Shalamova možda su otkrili i pokazali strahote toga vremena, ali nisu imali željeni učinak.
Kao prvo, Rusi općenito smatraju da nemaju nikakve veze sa zločinima počinjenim tijekom sovjetske ere. Što se većine Rusa tiče, zločini su počinjeni od strane komunista, a komunisti nisu bili Rusi. Estonci, Židovi, Gruzijci i Kinezi bili su odgovorni za sve. Oni su bili financirani iz njemačke ‘centrale’ i od neke vrste globalne zavjereničke klike. Neka onda ti ljudi preuzmu krivicu.
Isto tako, Rusi nisu krivi za deportaciju Krimskih Tatara 1944., a način na koji Tatari još uvijek jadikuju o tome je u najmanju ruku neukusan. Rusi su propatili ništa manje od Tatara. Iz ruske perspektive gledano, kada se Tatari žale na svoju patnje koju su prouzročili Rusi, trebali bi također spomenuti i patnje Rusa pod komunizmom, inače se radi o običnim lažima i provokaciji. Osim toga, zapravo nije ni bilo zločina. Naprosto se radilo o teškim vremena, okrutnoj vojnoj logici i bilo bi zapravo najbolje da se sve to davno zaboravilo.
Najveći problem je što Rusi svoje probleme objašnjavaju manjkom nacionalističke svijesti i imperijalnih ambicija, tj smatraju da je to zbog toga što su ‘loši Rusi’. Posljedica takvog razmišljanja je da jedini spas vide u više autokracije, više državnog pravoslavlja, više Kozaka, antisemitizma, ratova i pripajanja teritorija. Slijedeći ovakvu logiku, Rusija pod dinastijom Romanova nije uspjela jer je bila premekana, tj. prestala je biti svoja. Stoga se nameće očigledan zaključak da Rusi ne bi trebali skretati sa svoga ‘pravoga puta’. Taj pravi put znači biti supersila. Sve što su Shalamov, Solženjicin i drugi učinili jeste da su naučili Ruse da moraju opet postati imperij i ići do kraja. Kao što kaže engleska poslovica, ako se prvi puta ne uspije – nastavi pokušavati.
Streljana Butovo (sada spomenik Staljinovim žrtvama), koja je trebala braniti Ruse od povratka u prošlost na isti način kao što holokaust štiti Nijemce od povratka u nacional-socijalizam, pretvorila se u ulazna vrata u još dalju i krvaviju prošlost. Sjećajući se ‘crvene’ represije koja je bila loša, Rusi čekaju novu, ‘bijelu’ represiju koja će biti dobra. U njihovom kolektivnom slavlju zbog osvajanja Krima, Rusi ne samo da slave svoju pobjedu nego i svoj nedostatak krivnje. Između to dvoje možda i nema razlike.
Maxim Goryunov, Open Democracy
Foto: Alexander Aksakov / Getty Images
Ugljen trenutno podmiruje gotovo polovicu njemačkih energetskih potreba. Do 2050. godine, ova zemlja se nada da će dobivati 80% svoje energije iz obnovljivih izvora. Pogledajte te fascinantne promjene – kako po veličini četvrta svjetska ekonomija čini odlučne pomake ka obnovljivim izvorima energije. Ovaj odlično snimljeni kratki film, koji je napravio National Geographic, nudi viziju njemačke energetske tranzicije, a možda i uvid u budućnost energetskog sektora u svijetu.
Prijevod se nalazi ispod videa.
digitalnademokracija.com