Paradoks racionalnosti

Pripisivanje lakovjernosti traljavom razmišljanju ili neznanju primamljivo je, ali ne unapređuje naše razumijevanje post-istina i teorija zavjere

Nova knjiga Stevena Pinkera ovih je dana u vijestima. U vrijeme lažnih vijesti, namjernih dezinformacija, praznovjerja, post-istine i alternativnih činjenica, poruka ove knjige pod naslovom Racionalnost: Zašto je nedostaje i zašto je to važno, čini se jasnom i relevantnom. Racionalnost, opisana kao “komplet kognitivnih alata koji mogu postići određene ciljeve u određenim svjetovima” doista bi trebala biti zvijezda vodilja svega što mislimo i radimo, pa ipak nije. Nešto ne štima, ili nije uspjelo. Elementi potrebni za izvođenje zaključaka i informiranost danas su u dostupni u izobilju, pa ipak ljudi ih odlučuju ignorirati ili koristiti na sumnjiv način. Zašto?

Nisam čitao Pinkerovu knjigu pa ne mogu puno reći o odgovorima koje daje na ovo pitanje. Pronašao sam mali odlomak knjige ovdje. Pinker u njemu koristi primjer ljudi iz San-a u pustinji Kalahari kako bi naglasio ono što opisuje kao njihov “znanstveni” način razmišljanja, kojeg su organski i uspješno upotrijebili kako bi se održali tisućljećima na tom prilično negostoljubivom mjestu. “Oni racionalno razmišljaju, od fragmentarnih podataka do udaljenih zaključaka”, piše Pinker, “s intuitivnim razumijevanjem logike, kritičkog mišljenja, statističkog zaključivanja, korelacije i uzročnosti, te teorije igara”.

Ako to mogu oni, zašto ne bismo mogli mi? Što nas zaustavlja? To je paradoks koji autor identificira.

Nazovimo ga paradoks racionalnosti.

Već sam pokušavao baviti se ovim pitanjima. Još uvijek nemam jasan odgovor ali da budem iskren, kad god čitam o “znanstvenom” ovome ili onom, moj um se vraća na primjer koji su moji učitelji koristili u svojim pomalo neuspjelim nastojanjima da nas uvjere u važnost infinitezimalnog računa. Objašnjenja su sadržala lisice, zečeve, krivulje potjere i brojne zbunjujuće diferencijalne jednadžbe , koje su navodno ono što trebate znati kako biste pratili lisicu koja juri zeca. Uvijek mi je ovo bilo prilično zabavno. Zamislite samo novinski naslov: Zec je pobjegao zahvaljujući lisičinoj pogrešnoj diferencijalnoj jednadžbi.

U međuvremenu, neki dan sam naišao na nedavni govor Amy Coney Barrett u McConnell Centru Sveučilišta Louisville. Prisjetit ćete se, gospođa Barrett najnoviji je član Vrhovnog suda SAD -a. Nominirao ju je Donald Trump krajem 2020. kako bi zamijenila pokojnu Ruth Bader Ginsburg. Tim povodom gospođa Barret izjavila je da “pravna filozofija nije isto što i političke stranke”, i da njen posao nije “odlučivati o predmetima na temelju ishoda koji ja želim”.

Nekoliko dana kasnije, drugi član Vrhovnog suda, sudac Clarence Thomas, izrazio je vrlo sličan stav. “Ponekad mi se ne sviđaju rezultati mojih odluka. Ali nije moj posao odlučivati o predmetima na temelju ishoda koji želim. Pravna filozofija nije isto što i političke stranke ”, rekao je, ponavljajući govor Amy Coney Barrett. Možda mislite da ovo što su rekli donosi olakšanje. Trebalo bi biti ohrabrujuće da su članovi Vrhovnog suda ljudi koji se mogu uzdići iznad ljudskih nedostataka. Ili barem tako kažu. A možda ih brine da im ne vjerujemo.

Prije nekoliko mjeseci pisao sam o Platonovom Protagori i inovativnom književnom sredstvu koje je koristio, o argumentu s ljudskim licem koji se smijao na Sokratovo i Protagorino neslaganje i postupnu zbrku njihovih zaključaka. Prema Platonovom mišljenju, premise su povezane sa zaključcima na jedinstvenim način koji je moguće slijediti, a koje ljudski intelekt mora slijediti inače riskira postati ruglom samog argumenta. Pisao sam da je ovo “nada i obećanje modernosti – vjera u inherentnu racionalnost svijeta kao takvog, te u ljudski intelekt koji promatra stvari.”

Pinker,  Coney Barrett i Thomas crpe svoje argumente upravo  iz ove osnovne postavke. Oni čvrsto vjeruju da je svijet inherentno racionalan i tvrde da je “znanstveno” zaključivanje naš najbolji kompas za plovidbu njegovim nemirnim vodama. Drugim riječima, mi smo poput lisice (ili zeca), s dodatnom prednošću da poznajemo diferencijalne jednadžbe: što su i koliko su korisne (doduše, ne znamo baš kako ih riješiti).

Kako dakle objasniti paradoks racionalnosti? Što ljude čini slijepima i sprječava da prihvate čvrste dokaze i jasne zaključke? Što ih sprječava da koriste svoj um?

To nije lako pitanje. Kao prvo, nije točno da ne koriste svoj um. Koriste itekako, ali ne na način na koji bismo mi željeli. Možda je to naš problem. Možda je to zato što nismo u stanju ispravno prikazati problem ili paradoks. Pokušajmo onda na drugi način.

Što je to što ljude čini sumnjičavima kada čuju Amy Coney Barrett kako objašnjava da njezina katolička vjera ne utječe na njena pravna obrazloženja? Je li ta sumnja opravdana? Možda i jeste, s obzirom na pozadinu njenog imenovanja u Vrhovni sud. No, kako onda možemo uvjerljivo razlikovati ovu, “opravdanu” sumnju i, recimo, sumnju koja se očituje u razmišljanju  poricatelja cjepiva i pandemije Covida? Ili bilo koje druge tipične teorije zavjere? Možemo li ih doista razlikovati?

Dolazim do iste slijepe ulice: u iskušenju sam  pripisati teorije zavjere, lakovjernost i post-istinu isključivo traljavom razmišljanju ili neznanju, ali to ne pomaže unaprijediti naše razumijevanje takvih pojava. Paradoks racionalnosti zahtijeva razmišljanje, a ne traljava objašnjenja.


Christos Tombras, Open Democracy

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s