Pod uticajem pobjede Oktobarske revolucije u Rusiji, u evropskim zemljama bilo je više pokušaja da radnici i seljaci preuzmu ključnu ulogu u društvu. Od 1919. do 1920. u Italiji, naročito na sjeveru, bilo je mnogo demonstracija, protesta, kao i konkretnih preuzimanja fabrika od strane radnika. Ovaj period istoriografija pamti kao “biennio rosso”, dvije crvene godine.

Kao primjer, navešću ulazak italijanskih radnika u fabriku Alfa Romeo u Milanu, u septembru 1920. godine. Oni su zaposjeli fabriku i postali njeni novi gospodari pa su zbog toga sasvim logično bili veoma ponosni i srećni. Najavili su dolazak novog doba. Industrijalci, da ne kažem kapitalisti, su se uplašili. Očekivali su i tražili žestoku reakciju vlasti, policije i vojske. Na čelu italijanske vlade bio je, međutim, jedan mudri osamdesetogodišnji iskusni političar Đovani Đoliti. Za razliku od svih, on je smatrao da silu ne treba koristiti. Nije izbjegavao pregovore s njima i smatrao je da je mnogo mudrije pustiti radnike da sami shvate koliko su nemoćni i nebitni. Iako je bilo puno pritisaka na Đolitija, on ni slučajno nije želio narediti bilo kakvu oružanu intervenciju protiv radnika i seljaka. Da je Đoliti naredio intervenciju ona bi sigurno bila uspješna ali bi bila nepotrebno krvava, sa ko zna kakvim posljedicama.

Đoliti je naravno bio u pravu. Vrlo brzo radnici su shvatili da ne samo da u fabrici nemaju hljeba već da nemaju šta raditi. Sa dijelovima koje su imali na raspolaganju nisu imali kome prodati automobile niti sklopiti neki ugovor o saradnji. Napustili su fabriku gladni i pognute glave.

Ovu pričicu iz istorije posvećujem poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske. Neka dobro razmisle prije svakog glasanja koliko realno vrijedi njihova dignuta ruka i koliko će zakon ili propis koji izglasaju imati pravnog efekta i koliko će to biti provodivo. Da ne govorim o bezbjednosnim i socijalnim posljedicama. Ali još više neka razmisle o stepenu opšteg siromaštva u Republici Srpskoj koje nije rezultat negativnog uticaja iz Nikaragve već posljedica monetarne halapljivosti i netaktičnosti vlastodržaca Republike Srpske. Građani Republike Srpske žele bolji život a ne pogibeljne avanture zbog kojih bi mnogo gore i teže živjeli. Žrtvovali bi sebe da bi se lopovska kasta učvrstila na vlasti. Nestanak Republike Srpske ne bi bio isključen. S druge strane, među ljudima u vlasti u Federaciji nema niko ko bi barem malo ličio na Đolitija. Niko nema niti želi imati ljudsku i političku svijest da smisao njihove misije nije plašiti već hrabriti narod. Ako su već bolji i umniji od Dodika, kao što pretenduju, trebali bi smiriti strasti i ukazati na svu apsurdnost, jalovost pa čak i tragikomičnost Dodikovog egzibicionizma. I pustiti ga da se malo ispuca prije nego što sam sebi ispadne smiješan i pogne glavu. Namjernim podizanjem temperature u masama oni se žele prestaviti kao najpouzdaniji branitelji Bosne i Hercegovine, a zapravo su skriveni Dodikovi saradnici u nečasnoj raboti okrenutoj direktno protiv interesa, prava i želja stanovnika ove zemlje.

---

Slobodan Šoja

Uz dozvolu prenosimo s Facebook profila autora. Naslov teksta je urednički.