Osporavanje stvarnosti: zašto braniti neodbranjivo?

U petak je, simbolično, obilježen Nacionalni dan svjesnosti o bibliotekama u Bosni i Hercegovini.[1] Gotovo, ako ne pa i potpuna ignorancija militarizirane bosanskohercegovačke javnosti spram takvog jednog događaja dok stoji na braniku svojih identiteta i nacionalne samosvijesti, podijeljena između borbe za bosanski, odnosno hrvatski jezik te politizacije i nacionalizacije ćirilice, pokazuje svu prazninu tih iracionalnih, neartikuliranih krikova podrumskog smrada nacionalizma, kako će ga jednom od svojih atributskih perjanica zakititi profesor Esad Zgodić, emeritus sarajevskog Fakulteta političkih nauka.[2] A ignorancija spram pisane riječi i nauke uopće u takvim historijskim okolnostima posebno je sablasno odjekivala aulom Fakulteta političkih nauka. Nisu samo COVID-19, kratka forma i prisilna digitalizacija učinili svoje, već svi mi koji na buku takve tišine već godinama pristajemo.

Ne čudi onda izostanak ozbiljnih politoloških analiza i komentara društvenih i političkih prilika koje nam se predstavljaju kao da smo se u njima našli, eto, tek odjednom i iznenada, dok se istovremeno opravdava nečija, tj. svačija hiljadugodišnja ugroženost i prkosni, hiljadugodišnji kontinuitet.

Akademija i mitologije

U posljednih pola godine, ali i znatno više, javni i medijski prostor ispunjen je samoprozvanim analitičarima i analitičarkama koji tweetaju i u nadi da samo nešto kažu – bez ikakve dubinske analize problema koji nam je svima jasan – grohotom (nam se) smiju. Ono što se ranije nazivalo javnim intelektualcem, tako je, medijskom potrebom za senzacionalizmom spalo na onoga ko ima najviše slobodnog vremena da popuni medijski prostor, odgovori na svaki novinarski poziv i da svoj komentar bez ikakve prethodne teorijske, analitičke, istraživačke ili naučne pozadine. I u istom danu ili bar sedmici, nanizat će komentara – od izbornog zakona, preko geopolitičkih prilika u Afganistanu i stanja kriptovaluta do serije Messijevih loših nastupa za PSG ili (ne)učinkovitosti treće doze Pfizera. A oni, koji bi i imali šta da kažu – sasvim opravdano – u začaranosti takvog kruga, ili to ignoriraju, ili se zbog straha od prijetnji zbog drukčijeg mišljenja jednostavno distanciraju. No, kad bolje razmislim, ne smije se zaboraviti na onaj dio akademije – bilo oficijelne ili NGO-ovske kvaziakademije – zbog čega je nekad i bolje da ona i ne progovara s obzirom na njene klijentelističke veze sa vlašću i režimom zahvaljujući kojima su njeni članovi tu gdje jesu i to što jesu.

Nipošto, nije sporno da svaka nacionalna, pa tako i državna politička zajednica ima svoje gradivne, utemeljujuće ili konstituirajuće mitove [3] na koje se poziva i pozivat će svaki put kada njihov legitimitet dođe pod znak pitanja. Međutim, politološko nerazumijevanje identifikacije problema kao što su separatističke tendencije vlasti Milorada Dodika u Republici Srpskoj, traganja za promjenom izbornog zakona ili mantre o „probosanskim snagama“ ili građanskoj Bosni i Hercegovini u Federaciji Bosne i Hercegovine nisu samo štetne, već dugoročno i izrazito egzistencijalno opasne. I dok se politika dominirajuće hrvatske i srpske politike u Bosni i Hercegovini naslanja na široke decenijske naučne i akademske (a ne zaboravimo, svaka nauka je ideološki determinirana i nema nauke van ideologije) rasprave koje o tim pitanjima dolaze iz Zagreba ili Beograda, „probosanska“ naučna zajednica i akademija kao takva, gotovo da i ne postoji – derogirana je upravo između egoistične svite NGO-ovske akademije koja je migrirala sa „državotvorne“ na neformalnu time dalje ojačavajući bosanskohercegovačku partikularizaciju i mitologizirane predstave o konstituirajućim mitovima koji u potpunosti ignoriraju političku stvarnost u kojoj se nalazimo.

A to je stvarnost u kojoj je savremena egzistencija Bosne i Hercegovine institucionalno materijalizirana na ishodima posljednjeg sukoba koje je Daytonski mirovni sporazum uokvirio kao njenu postratnu političku stvarnost. U političkoj teoriji, to bi se nazvalo institucionalizacijom power-sharinga – kao praksom raspodjele i balansa moći u post-konfliktnim društvima – između, u našem slučaju, tri dominantne etničke grupe koje su bile u sukobu. Ratna geometrija i raspodjela vojnih i paravojnih snaga (Armije RBiH, HVO-a i VSRS-a) postala je Washingtonskim, a kasnije i Daytonskim sporazumom geometrija – ali i anatomija mira u Bosni i Hercegovini kojom je podređena njena stvarnost. Na osnovu toga moramo i možemo razumjeti zbog čega imamo tročlano Predsjedništvo, etnički determiniran politički i izborni poredak, političke stranke i na koncu institucije, decentraliziranu državnu strukturu, te slabu i gotovo pa nepostojanu centralnu vlast u korist jakih subnacionalnih jedinica (entiteta) koji su na sebe preuzeli značajan dio državnih nadležnosti. Teoretičari demokratije, poput Arenda Lijpharta takav model demokratije još su tokom 60-tih godina prošlog stoljeća nazvali konsocijacijskim – koji podrazumijeva institucionalno okruženje u kojem predstavnici značajnih segmenata društva učestvuju u zajedničkom donošenju odluka o zajedničkim interesima, tj. vlast velike koalicije, dok u svim ostalim segmentima donošenja odluka, tj. segmentalno uživaju autonomiju.[4]

U kontekstu ovakve Bosne i Hercegovine, postaje jasno kako je njena tridesetogodišnja konsocijacijska egzistencija uspjela ranije socijalističko naslijeđe konstitutivnosti naroda – iz instrumenta političkog predstavljanja pretvoriti u biopolitičko oruđe koje sada ima socijalizirajuću ulogu u homogenizaciji društva na principima partikularnosti – u prvom redu kroz školstvo i obrazovni sistem, ali jednako tako i kulturu, medije ili civilno društvo. Teško je povjerovati, ma koliko to zaista željeli, da možemo govoriti o nekom „bosanskohercegovačkom javnom mnjenju“, već prije – da imamo javna mnjenja [5] triju konstitutivnih naroda, uz gotovo pa statističku grešku onih ostalih, malih subverzivnih niša – poput portala na kojem ovaj tekst izvorno i čitate – koje parodiraju cijeloj toj geometriji i koje su, zbog nemogućnosti uklapanja u jedan od legitimnih hegemonističkih kalupa osuđeni da budu ono prijeteće Drugo. Uostalom, teško da i oni koji mašu zastavom „probosanskih snaga“ vjeruju u jedinstvenost – a kao dokaz tomu jeste njihovo, namjerno ili slučajno izjednačavanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine sa samo jednim njenim partikularitetom – što državotvornu identifikaciju reducira u pravcu njene dalje društvene i političke fragmentacije.

Suverenisti svih zemalja, ujedinite se

U odsustvu dubljeg politološkog promišljanja recentne situacije na prostoru postjugoslovenskih režima, sjetimo se naivnog i nekritičkog klicanja dijela bosanskohercegovačke javnosti kada je, primjerice, Milorad Dodik na Demografskom samitu u Budimpešti stajao ispred zastave Bosne i Hercegovine, ili kada je predsjednicu Republike Srpske, Željku Cvijanović, u njenoj morbidnoj posjeti Poljskoj na sastanku sa predsjednicom donjeg doma poljskog Sejma, Elżbietom Witek, također dočekala zastava Bosne i Hercegovine. Morbidnije od svega toga jeste ignoriranje fakta da režim Milorada Dodika u Republici Srpskoj nastavlja jačati veze i lobirati sa desničarskim i konzervativnim populističkim režimima Istočne Europe iza kojih stoje persone poput Viktora Orbana ili Janeza Janše.

Upravo su takvi lideri danas, ironično, najveći zagovornici dalje integracije Europske unije za razliku od zvaničnog Brisela, što se moglo vidjeti i u stavovima slovenskog premijera Janeza Janše prije i tokom Samita Europska unija – Zapadni Balkan na Brdu kod Kranja u Sloveniji. No, da se dozna šta stoji iza takvih motiva potrebno je vratiti se na početak ove godine kada je pažnju bosanskohercegovačkih javnosti zaokupio fenomen non-papera i, upravo, Janšine umiješanosti u cijeli slučaj. I dok su se dežurni tviteraši i samoneštodakažem analitičari sladili teorijama o tome da je non-paper benigni spin kojim se hoće zataškati post-pandemijske afere bh. političara, jednako se i u ovom slučaju zaboravilo na širi kontekst tzv. „plana za Balkan“. Janša, koji je simbolički započeo disoluciju Jugoslavije hoće je, čini se, sada i simbolički okončati onako kako je i započelo – na Kosovu, na način da se njen prostor, konačno, transformira u homogene i monoetničke nacionalne države.

Kako onda čitati recentne događaje kojima smo izloženi? Očito je kako oni istovremeno ne predstavljaju ništa što već ranije nismo imali – kao posljedice ratoljubne militarizacije društva, društva koje se pod sjenom retrogradnih političkih ideja militarizira uz stalna zveckanja separatizmom i pozivima na rat, dok istovremeno predstavljaju i nov fenomen utoliko što se javljaju, primjerice u kontekstu nove Bidenove administracije koja najavljuje da će se posvetiti Zapadnom Balkanu i geopolitičkih konstalacija unutar oslabljene Europske unije, zajedno sa dolaskom novog Visokog predstavnika. Isto tako, postepeno jačanje autoritarnih tendencija prisutno u Bosni i Hercegovini na subnacionalnoj razini, upravo zahvaljujući složenosti režima i široke mreže ravnoteže između razina vlasti, političkih stranaka i etničkih grupa, očuvalo je možda njeno skretanje ka autoritarnim tendencijama na državnoj razini, dok je istovremeno omogućilo postepeno demokratsko sklizavanje njenih etnopolitičkih lidera i predstavnika, pa time arene etnopolitičkih partikulariteta ka autoritarizmu.

Modeli, modeli, modeli…

Zato, umjesto davanja odgovora na pitanje, potrebno je postaviti ona pitanja koja se zaboravljaju postaviti – te u debatu probati uvesti ozbiljnije varijable koje nedostaju ili nam promiču nedetektovane. Krenimo od ideje građanske Bosne i Hercegovine – koncepta koji osim u retorici nigdje ozbiljno i teorijski nije definiran i koji je, egzistirajući kao plutajući označitelj, olako postao privatiziran od strane dominirajuće bošnjačke politike. Kao načelno progresivna i liberalna ideja koja se uzima kao suprotstavljena etničkom modelu, a u kojoj bi građani kao politički subjekti, a ne etnički pluraliteti bili suvereni, ona tako postaje shvaćena kao ideja koja isključuje svaki drugi partikularitet, pa je izjednačena sa „pokušajima majorizacije Hrvata“ od strane „bošnjačke većine“ ili naracijama o građanskom konceptu kao uvodu u „unitarnu Bosnu i Hercegovinu“ i stvaranje „muslimanske države“. No, ovdje se zapostavljaju, na obje strane, niz širih politoloških, konceptualnih i teorijskih pitanja.

S jedne strane, uvođenjem građanina namjesto etničkog subjekta, građanski koncept ne bi politički majorizirao ni jedan etnički pluralitet s obzirom da bi ga on svakako pretpostavljao, iako politički akteri ne bili uzeti kao političke determinante i tako bili odgovorni tek svojoj monoetničkoj biračkoj bazi i javnosti. U postojećim okolnostima, izbornim sistemom i političkim institucijama pod dominacijom etnički determiniranih politika i stranaka – pitanje je kako bi takav jedan koncept uopće i mogao da zaživi. Pa, i ako bi zaživio – da li bi on mogao da ukine etničko kao načelo za osnivanje političkih stranaka? Teško, jer bi se time ugrozilo i limitiralo demokratsko pravo na organizovanje, što nas ponovo vraća na početno pitanje o subjektu.

Građanski koncept ne znači nužno da bi država morala da bude centralizirana. Uzmimo primjer Sjedinjenih Američkih Država ili Njemačke, koje su jednako tako građanske, ali savezne, federalne države. Šta bi onda bio osnov za federalizaciju Bosne i Hercegovine? Izborni model svakako bi morao biti koncipiran na način da ne dođe do centralizacije vlasti jer je činjenica da je bosanskohercegovačko društvo pluralno i multietničko. Time, mitovi o centralizaciji vlasti otpadaju – jer bi to ujedno podrazumijevalo i većinski izborni model koji počiva na dvopartijskom sistemu i jednostranačkoj izvršnoj vlasti, te jednodomom parlamentu. Zanimljivo je onda ukazati na opasnost nedostataka političkog obrazovanja na primjeru zahtjeva ustavnih reformi Naše stranke od prije mjesec dana koje se, podrazumijevajući jačanje Vijeća ministara i reduciranje moći Predsjedništva u korist izvršne vlasti, kreću ka parlamentarnom sistemu. No, s druge strane, prijedlog ukidanja Doma naroda u pozadini počiva na Westminsterskom sistemu karakterističkom za anglosaksonski model koji je karakterističan upravo za unitarne ili jednostavne države namjesto konsenzualnog, većinskog modela karakterističkog za federalne i složenije države i pretpostavlja jednostranačku izvršnu vlast i dvopartijski sistem – što u kontekstu Bosne i Hercegovine, naprosto nije moguće.

Demokratije, molim

Sve su ovo samo neka od politoloških pitanja koja u današnjoj retorici koja nam dolazi od strane brojnih akademika i akademija, analitičara i analitičarki, pa i političara i političarki ostaju neodgovorena, a često i nedetektovana. Progresivne bi političke struje, stoga, trebale da se posvete pitanju demokratije i demokratizacije u Bosni i Hercegovini – kao pitanju koje nadilazi dihotomiju između građanskog i etničkog, te fokus sa izvršne vlasti u prvom redu stave na zakonodavnu vlast i predstavništvo demosa – pluralnog građanstva koje počiva na etničkim, rodnim, seksualnim, ideološkim, religijskim i svakim drugim partikularitetima koji bi trebali biti ravnopravno zastupljeni.

Ali, do takve jedne priče – potrebno je dosta rada u okvirima u kojima smo trenutno zarobljeni. Zapravo, za početak, potrebno je shvatiti i obuhvatiti okvire u kojima jesmo – a ne ih konstantno ignorirati i mijenjati za imaginarne predstave spram realnosti koje nam otupljuju njihovo razumijevanje i kritički otklon spram njih, vodeći nas u političku šizofreniju vječitog istog. Ono što je potrebno naspram negativnog projekta stabilizacije – režima stabilokratije podržanih upravo od Europske unije kao polu-autoritarnih režima na „Zapadnom Balkanu“, jeste pozitivni projekt afirmacije kojeg sam anticipirao ranije, u zaključku teksta upravo o pitanju ratnoljubne militarizacije društva [6] i prevladavanja nacionalizma – kroz bespoštednu kritiku, demistifikaciju i obesmišljavanje vrijednosti onih političkih vizija na kojima se poredak zasniva, a uz to istovremeno – unutar i izvan etnopartikulariteta, heretično graditi nove heterotopije.


Jasmin Hasanović, Prometej.ba


[1] Nacionalni dan svjesnosti o bibliotekama u Bosni i Hercegovini rezultat je Erasmus+ projekta „Library Network Support Services (LNSS): Modernising libraries in Western Balkan countriest hrough staff development and reforming library services“ čiji je cilj podsjetiti građanke i građane na važnost učešća biblioteke u izgradnji društva znanja.

[2] Citat iz: Zgodić, Esad (2012) Teritorijalni nacionalizam: Ideologija, zlotvornosti i alternative, Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu; vidjeti i: www.prometej.ba

[3] Vidjeti: Cipek, Tihomir (2012)„Funkcija političkog mita. O koristi mitskog za demokraciju“, Anali Hrvatskog politološkog društva 2012, 7-19; Podunavac, Milan (2006) Poredak, konstitucionalizam, demokratija. Beograd: Čigoja štampa.

[4] Lijphart, Arend (1969) „Consociational Democracy“. World Politics 21(2). 207-225.

[5] Turčilo, Lejla i Buljubašić, Belma (2017) Mediji i Shrinking Spaces u Bosni i Hecegovini: Alternativni utišani glasovi u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Fondacija Heinrich Böll

[6] www.prometej.ba

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s