Filozofija ne može odgovoriti na pitanje: “Kako da živimo?”

Kako da živimo? je ono što se mnogi pitaju u krizi, izbačeni iz normalnih životnih obrazaca. Međutim, ovo pitanje nije uvijek jednostavni zahtjev za izravnim odgovorom koji bismo nekako mogli iščitati iz svijeta oko nas.

Ova vrsta pitanja može biti poput boli koja traži umirujući odgovor u istoj mjeri u kojoj i daje rješenje. Nije izgledno da akademska filozofija može adekvatno odgovoriti na takvo pitanje. Kao što je australski filozof Raimond Gaita sugerirao, ovakvo pitanje izranja iz dubine svih nas, iz naše ljudskosti. Kao takvi, dijelimo zajedničku želju za pronalaskom odgovora. Akademija ovdje često promašuje bit, zanemaruje dubinu i odgovara kao da su problemi oko smisla života logičke zagonetke, koje treba razriješiti ili odbaciti kao probleme koji nisu stvarni, ili riješiti na jedan način za sva vremena. Istina, filozofi kao što su Gilbert Ryle i nedavno Mikel Burley pozivali su na reviziju akademskog pristupa ovakvim pitanjima, za podebljanu ili proširenu koncepciju. No, dok poboljšavamo našu svijest o njihovoj složenosti i raznolikosti, ovi pristupi još uvijek ne uspijevaju adekvatno tretirati dubinu koju pruža ljudskost ovih pitanja.

Prisutnost ljudskosti, ili dubine u ovakvim vrstama pitanja ne dolazi samo iz konteksta u kojem se postavljaju, već i iz njihova podrijetla – od onoga tko ih postavlja. To su prava pitanja za stvarne ljude i ne bi ih trebalo odbaciti s logičkim zaletom ili tretirati kao zanimljivu temu za seminar. Nasmijao bih se kad bih čuo računalo kako pita Kako da živimo? nakon što sam ga pobijedio u šahu, ali bih se rasplakao da čujem kako žena pita muža, nakon smrti njihova sina, Kako da živimo? Iako su izgovorene iste riječi, ova dva pitanja imaju drugačiji oblik: majčino pitanje sadrži kvalitativnu dubinu ljudskosti koje nema u kompjuterskom pitanju. To moramo uvažiti ako želimo pronaći odgovor na konkretno pitanje koje je postavila s takvom dirljivošću.

Računalo je stvar koja ne može smisleno postavljati takva pitanja. Nasuprot tome, bilo bi uvredljivo osobu nazivati “stvar”. Samo čovjek može postaviti takvu vrstu pitanja u datom kontekstu. Čuli bismo majčine riječi i rekli da one sadrže dubinu koja o njoj otkriva nešto što je možda ranije bilo skriveno. Za pitanje računala ne mođe se reći niti da je plitko. Čini se da nema ništa od toga što bi otkrilo o sebi, poput papige koja ponavlja riječi koje je naučila, bez složenosti ljudskog konteksta koji im daje njihovo uobičajeno značenje. To ne znači da računala jednog dana neće biti inteligentna, “svjesna” ili da neće biti u stanju “osjećati”, ili da je ljudski jezik “privatan”. Objašnjenje je bliže Wittgensteinovskoj opasci da: “Kad bi lav mogao govoriti, ne bismo ga razumjeli.”

To znači da oblik koji jezik poprima odražava složeni društveni kontekst života govornika, a stupanj u kojem dijelim sličan oblik života s govornikom jednak je stupnju do kojeg mogu smisleno razumjeti iskazano. Pretpostavljamo da je “život” računala ili jednodimenzionalan jer mu nedostaje dubine ili bi, čak i da ima dubinu, bio neizgovorljiv ljudskim jezikom jer, jednostavno rečeno, mi i oni jako se razlikujemo. Ljudskost koja daje dubinu našem jeziku jednostavno je nedostupna silikonskim čipovima i bakrenim žicama, i obrnuto.

Ova dubina ljudskog stanja dio je onoga na što mislimo kada govorimo o našoj ljudskosti, duhu ili duši, i svatko tko želi ispitati ili istražiti ovaj aspekt ljudskog stanja mora to učiniti u obliku jezika koji može pristupiti i replicirati njegovu dubinu. Takvu vrstu jezika nazivamo duhovnim. Ali ovaj način govora ne treba shvatiti doslovno. To ne znači da duhovi, duše i Bog postoje, ili da moramo vjerovati u njihovo doslovno postojanje da bismo koristili ovu vrstu jezika.

Pitanja o smislu života i druga slična pitanja često pogrešno tumače oni koji su odveć spremni o njima razmišljati kao o izravnim zahtjevima za objektivnim istinitim odgovorom.

Razmislite, na primjer, što ateisti misle pod “dušom” kada pobijaju kognitivnu tvrdnju koja govori o doslovnom postojanju duša, u usporedbi s onim što mislim kada opisujem ropstvo kao “razarajuće za dušu” (soul-destroying, op. prev.). Ako bi ateisti tvrdili da ropstvo ne može biti razarajuće za dušu jer duše ne postoje, onda bih rekao da ovdje postoji smisao koji im je promakao, zato što su previše doslovni. Ako se izjava “Ropstvo je razarajuće za dušu” prisili u čisto kognitivni oblik, onda ne samo da ona pogrešno predstavlja ono što želim reći, već me aktivno sprječava da to ikada i kažem. Želim izraziti nešto što predstavlja dubinu vrste iskustva koje doživljavam: ovo nije stvar davanja implicitne izjave o tome postoje li duše ili ne – na to ne utječe doslovno postojanje ili nepostojanje duša. Ova vrsta značenja duhovnog jezika nalazi se u različitoj dimenziji od one gdje kognitivisti gledaju, bez obzira na njihov ateizam, a to se postiže našom sposobnošću da ugradimo dimenziju dubine u oblik našeg jezika kroz nekognitivni proces izražavanja, tako što opisujemo i evociramo osjećaj ljudskosti u nama.

Kada razmišljamo kako odgovoriti na pitanje “Kako da živimo?”, prvo bismo trebali razmisliti o načinu na koji se ovo pitanje postavlja. Je li to kognitivno pitanje koje traži doslovan odgovor, ili je to također dijelom nekognitivna duhovna primjedba u odnosu na određenu osobu, ili na spcifično ljudsku situaciju? Ovo pitanje, koje nam tako često postavljaju u vremenima krize i očaja, ljubavi i radosti, izražava i zapravo definira naš osjećaj ljudskosti.

Dave Ellis, Aeon

Ilustracija: Pixabay

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s