Nakon dva tjedna rata u Ukrajini , humanitarna kriza i stalni rizik šire eskalacije čine kraj rata hitnijim nego ikad. Ali, izgledi za uspjeh izravnih pregovora između Rusije i Ukrajine su slabi.

Vladimir Putin zahtijeva demilitarizaciju, “denacifikaciju” i ustavno utvrđenu neutralnost Ukrajine, kao i prihvaćanje ruske aneksije Krima i priznanje regija u Donbasu koje je okupirala Rusija kao neovisnih država. To bi bilo jednako bezuvjetnoj predaji. Zahtjevi nisu prihvatljivi niti za Ukrajinu niti za međunarodnu zajednicu koja je, uz par iznimki, gotovo u potpunosti jedinstvena u osudi ruske agresije.

To postavlja pitanje da li bi međunarodno posredovanje između Rusije i Ukrajine imalo bolje izglede za uspjeh. Međunarodno posredovanje nije uspjelo riješiti nijedno od pitanja proizašlih iz ruske invazije i okupacije dijelova Ukrajine 2014. godine. Međunarodna diplomacija također nije uspjela spriječiti ni trenutni rat. Nakon svakog neuspjeha pregovora, Rusija je pojačavala nasilje na terenu, povećavala svoje zahtjeve i uspijevala u svojoj taktici.

Može li se ovako loš rezultat međunarodnog posredovanja popraviti sada, u tijeku rata? To ovisi o puno toga.

Prvo, što je na stolu? Ovdje postoje dva suprotstavljena faktora. Postoji potreba za pružanjem hitne humanitarne pomoći ogromnom broju civila čije je živote poremetio sukob. Zatim postoji potreba za pronalaženjem održivog dogovora za okončanje rata jednom zauvijek.

Proteklih nekoliko dana, neuspjeh pokušaja da se dogovore čak i oko humanitarnih koridora koji bi omogućili evakuaciju civila pokazuje koliko je teško postići napredak na humanitarnom polju. Čak i najveća i najmoćnija organizacija na ovom području, Međunarodni odbor Crvenog križa, nije uspio u svojim nastojanjima da olakša siguran prolazak civila iz opkoljenog grada Mariupolja.

U ovom trenutku, sveobuhvatni sporazum o prekidu vatre (bez obzira na pregovore o okončanju rata i povratku diplomaciji) izgleda jako malo vjerojatan. Neuspjeh najustrajnijih, javno poznatih pokušaja francuskog predsjednika Macrona sugerira da će Putin nastaviti eskalirati rat sve dok se njegovi zahtjevi ne ispune .

Sljedeće pitanje je tko sjedi za stolom. To će ovisiti o tome što je na stolu. U konačnici, pitanja koja treba riješiti zahtijevat će sporazum između Rusije i Ukrajine. Ipak, vjerojatnije je da će o lokalnim prekidima vatre i humanitarnim koridorima pregovarati vojni zapovjednici na terenu koji bi trebali razraditi tehničke detalje. To mora uključivati lokaciju i vrijeme humanitarnih koridora i tko će biti evakuiran. Također, dogovor mora osigurati otvorene komunikacijske linije kako bi spriječio bilo kakve incidente koji ometaju evakuaciju. Opsežnije primirje moralo bi uključiti daleko više viših pregovarača na političkoj razini.

Međutim, oba ova ishoda zahtijevaju političku volju civilnih vlasti kako bi pregovori bili smisleni. U ovom trenutku nema jasnih naznaka da je Rusija iskrena u vezi s tim. Trebate samo primijetiti kako su ruski pregovarači predložili humanitarne koridore za dovođenje civila u Rusiju ili Bjelorusiju, dok u isto vrijeme granatiraju dogovorenu evakuacijsku rutu iz Mariupolja.

Ne zaboravimo da se ova kriza odnosi i na budućnost europskog sigurnosnog poretka. Ne može se zamisliti održivi završetak rata u Ukrajini bez rješavanja širih pitanja koja uključuju Rusiju, NATO i EU.

S obzirom na opravdanu odlučnost Zapada da ne dopusti Putinu da se još jednom izvuče sa svojim flagrantnim kršenjima međunarodnog prava (i sve više međunarodnog humanitarnog prava prema Ženevskoj konvenciji), proći će neko vrijeme prije nego što diplomacija ponovno dobije snagu.

Pošteni posrednik?

Ovo ostavlja posljednje pitanje koje treba riješiti: tko bi mogao posredovati? Opet bi to očito ovisilo o tome što je na stolu i tko je za stolom. Izrael je posljednjih dana pojačao svoje napore. Ima dobre odnose i s Rusijom i s Ukrajinom, ali ovisi o sigurnosnoj suradnji s Rusijom u Siriji.

Kina je očito zabrinuta zbog eskalacije u Ukrajini, i ponudila je posredovanje između Ukrajine i Rusije kada za to dođe vrijeme. To bi moglo probuditi određenu nadu da bi Kina mogla igrati pozitivniju ulogu, barem u dovođenju Putina za pregovarački stol i poticanju na razumniju poziciju. Ali, ako je Kina dosad bila angažirana u ovoj vrsti diplomacije, to tek treba rezultirati bilo kakvim napretkom.

Napori Turske, Indije i UAE-a također su vrijedni pažnje. Turska je uspjela organizirati sastanak ruskog i ukrajinskog ministra vanjskih poslova u Antaliji 10. ožujka, što ukazuje na određeni potencijal na političkom kolosijeku pregovora.

U konačnici, mirovne inicijative vrte se oko ključnih trenutaka. Oni se obično pojave kada strane u sukobu više ne mogu održati razinu – a kamoli eskalirati- vojne akcije. Dvije strane također trebaju pronaći izlaz koji nudi bolju alternativu od trenutne.

Kako bi se ovi uvjeti ostvarili, međunarodna zajednica treba držati korak i ako je potrebno pojačati pritisak na Rusiju. Posrednici moraju pronaći formate za pregovore koji se mogu pozabaviti i neposrednim humanitarnim i dugoročnim sigurnosnim problemima (i svim ostalim eventualnim temama).

Na kraju, nemojmo zaboraviti da stvaranje uvjeta za pregovore nije isto što i stvaranje uvjeta za njihov uspjeh, o čemu žalosno svjedoči osam godina neuspješnih pokušaja da se uspostavi mir u istočnoj Ukrajini.

Stefan Wolff i Tatyana Malyarenko, The Conversation

Ilustracija: Pixabay