Možemo li, smijemo li, kada osuđujemo rusku invaziju na Ukrajinu, reći – da ali…? Odnosno usput spominjati i druge vojne akcije koje su proteklih desetljeća, bez legalne podloge ili službene objave rata, pokretale moćne države te napadale brojne teritorije prouzročivši velike ljudske patnje i žrtve?

U raspravi na društvenim mrežama ili u lokalnom kafiću nerijetko ćete ovih dana zapaziti rečenice poput – “jest, Rusi su brutalno napali, ali zašto nitko ne priča koliko Amerikanci nereda čine po svijetu?”

Takve nas razmjene teških stavova očekuju u idućim mjesecima jer prekopavanje po svježim i starim svjetskim ranama, inicirano ruskom agresijom, vjerojatno će se tek dodatno rasplamsati. Jedni će oštro odmahnuti rukom i reći kako ne dolazi u obzir da se zločin i agresija koja se zbiva danas pred zgranutim očima svijeta ikako može imalo opravdati bilo kakvim neriješenim računima iz bliže ili daljnje prošlosti. Drugi će međutim uzvratiti kako je baš sada trenutak da se raspreda o prljavštinama koje su činili ovi ili oni jer se ništa ne može gledati crno-bijelo. Prvi će potonje optužiti za miješanje krušaka i jabuka, te za korištenje propagande poznate kao whataboutism ili whataboutery, a koja na sve ima spreman odgovor i često služi kao opravdanje rata i masovnih ubijanja. Pritom će se obje strane unedogled optuživati za licemjerstvo.

Spreman odgovor na sve

Whatabaoutism se u Americi tumači kao prijepor s bedastim i ne baš logičnim protuargumentima, otprilike kao da supruga podvikne na bračnog druga zato što je bez pitanja uzeo krupne novčanice iz njezinog novčanika, a on uzvrati optužbom tipa – da, ali ti nikad ne opereš suđe. Jedan oponent u raspravi dakle diskreditira drugu stranu bez direktnog opovrgavanja početnog argumenta. Ako u današnjoj, Ukrajinom usijanoj svjetskoj situaciji, krenemo nabrajati i uspoređivati vojne intervencije koje su po svijetu izvodile Ruska Federacija i Sjedinjene Države, bismo li imali argumentiranu raspravu ili tek zabluđujući whataboutism?

U bivšem Sovjetskom Savezu bilo je uobičajeno na svaku kritiku sa zapada odgovoriti “jest, ali…” argumentom i to je išlo u nedogled jer bi sovjetska propagandna mašinerija na sve kritike o intervenciji u Afganistanu (1979-1989), na uvođenje izvanrednog stanja u Poljskoj (1981-1983), na zatvaranje disidenata i na cenzuru odgovarala Zapadu “whatabout” pitanjima poput – a što je s apartheidom u Južnoj Africi (1948-1991), zatvaranjem sindikalnih vođa ili američkim plaćenicima poput Contrasa u Nikaragvi (1979-1990).

Građani u Sovjetskom Savezu, kao uostalom i u bilo kojoj drugoj nedemokratskoj državi, zbijali su i šale na račun whatabautism propagandnih metoda te se pamti vic koji ide otprilike ovako – u sovjetski radijski program javlja se slušatelj i pita – kolika je plaća običnog američkog radnika? Radijski voditelj nakon duže pauze, meškoljenja i razmišljanja odgovara – ali tamo u Americi linčuju crnce! Ta rečenica o linču Afroamerikanaca, na ruskom jeziku “a у вас негров линчуют,” postala je simbol sovjetskog odgovora na sve kritike sa Zapada s kojom su se građani uglavnom sprdali, dok je bivši češki predsjednik, disident i pisac Vaclav Havel tu frazu nazvao opće poznatim demagoškim trikom.

To je prava nepravda

Iako Sovjetski Savez više ne postoji, whatabautism nije nestao već je, naprotiv, vrlo živahan te sveprisutan, osobito od izbijanja ukrajinske krize. Ali tko može odlučiti što je “whataboutity” a što nije? Primjerice, s nekim ćete ljudima iz raznih krajeva svijeta teško uopće i moći danas razgovarati o Ukrajini bez da postave pitanje – čekaj malo, a što je s nama? Palestinci, Etiopljani, Iračani, Sirijci, Libijci, Jemenci ili Somalijci sada ponavljaju da se i oni bore za svoje domovine, no pritom ih nitko ne zove herojima kao Ukrajince, već najčešće teroristima. Svi oni u aktualnom svjetskom kaosu vide dvostruke kriterije i poput Kalimera u crtiću snuždeno poručuju da se baš radi o pravoj nepravdi.

Kako onda uopće razgovarati hladne glave i ne upadati u zamke koje sa sobom donosi whatabautism?

Tek letimičan pogled na rasprave na društvenim mrežama ukazuje da je svakojake usporedbe teško izbjeći, te nam stoga preostaje barem pokušati kritički razmišljati i sagledavati što je moguće više činjenica iz pouzdanijih izvora. Pritom možda uspijemo suspregnuti vlastita ideološke i političke sklonosti te uočiti koji se podaci mogu uspoređivati, a koji ne.

Ako, primjerice, na sljedeću rundu razgovora s prijateljima o svjetskim tegobama ponesete komad papira i olovku, možete nacrtati Vennov dijagram, dvije elipse koje se djelomično preklapaju te krenuti s malo trezvenijom usporedbom sličnosti i razlika kojoj je cilj, među ostalim, i da ne dođe do nadvikivanja i svađe. Nešto otprilike ovako:

I SAD i Sovjetski Savez su, pokazao bi zorno takav dijagram, slični po tome što su intervenirali u Afganistanu (Sovjeti 1979 – 1989) te što Amerika i Rusija posjeduju nuklearno naoružanje. Razlikuju se pak po stupnju demokratičnosti i po područjima u kojima su vojno intervenirali bez većinskog pristanka međunarodne zajednice. Ako krenete nabrajati gdje su i što sve te države činile od Drugog svjetskog rata naovamo, mogli biste se brzo umoriti jer liste su podugačke, a ljudske se žrtve mjere u velikim i nikad točno utvrđenim brojevima. U tome i leži zamka ovih rasprava jer klupko je teško razmrsiti, podvući crtu i doći do kakvog takvog zaključka, bez da se upadne u whatabautism vrtlog.Tko god želi beskonačno prebacivati ping pong lopticu s nabrajanjem pravih i hibridnih ratova moći će, među ostalim, navesti Amerikance u Afganistanu (2001-2021) i Iraku (2003-2011), rusko razaranje čečenskog grada Grozni (završilo 2000), upadanje u Gruziju (2008) i osvajanje Krima (2014).

Kad okupiram svi me vole

Također trebamo prihvatiti gorku činjenicu da velike i moćne države neće tek tako prestati s intervencijama i takozvanim preventivnim ratovima po svijetu jer te poteze smatraju neminovnima za ostvarenje vlastitih ciljeva i širenje utjecaja. Prijateljstvo u vanjskoj politici igra malu ulogu jer je često prevrtljivo i kratkotrajno, dok je jedina ideja vodilja sebično guranje vlastitih interesa. Pravila koja se primjenjuju unutar neke države nerijetko se uopće ne poštuju u ponašanju u međunarodnom djelovanju, kao što se uostalom i neki ljudi ponašaju potpuno drugačije u okviru obitelji i izvan kuće. Agresivnost u svjetskim zbivanjima se velikima uglavnom isplati jer političari bivaju najpopularniji upravo kada negdje primjenjuju oružanu silu. Adolf Hitler je najveću popularnost uživao kada je 1940. uspio munjevito osvojiti Francusku, nakon čega su građani po njemačkim gradovima spontano izlazili na ulice, razdragano slaveći pobjedu za koju je, inače, izginulo pedeset tisuća njemačkih vojnika.

Ruski predsjednik Vladimir Putin najpopularniji je obično kada uspješno odradi vojnu akciju, kao što je vidljivo iz ovog grafikona u kojemu su osjenčana razdoblja postignutih oružanih uspjeha u Gruziji i na krimskom poluotoku.

Niti u Sjedinjenim Državama raspoloženje građanstva nije ništa drugačije jer pokazivanje vojničkih mišića gotovo u pravilu donosi veću popularnost. G.W.H. Bush stariji (predsjednik 1989-1993) uživao je veliku podršku nakon invazije Paname 1989. godine te trijumfalne postotke pobjedom u Zaljevskom ratu 1991. godine, dočim je njegov sin G.W. Bush (predsjednik 2001-2009) skupio dodatne bodove invazijom na Irak i hvatanjem svrgnutog iračkog predsjednika Sadama Husseina, što je ilustrirano u donjem grafikonu.

Među razlozima za započeti rat je i taj što se Sjedinjene Države i Rusija busaju u prsa snažnim vojskama, obje drže stotine tisuća ljudi zaposlenih u aktivnom sastavu i takvi sustavi teško mogu sjediti besposleni godinama. Očekivati od vojnih časnika da ne požele neku akciju tijekom karijere je kao tjerati maratonca da mukotrpno svakodnevno trenira, ali da nikad ne potrči natjecateljski maraton. Čemu tolika vojska ako je ne možemo koristiti, pitanje je koje je, kaže bivši američki političar i časnik Colin Powell, postavila Madeleine Albright kada se 1999, kao tadašnja američka državna tajnica, zalagala za NATO intervenciju na području bivše Jugoslavije ne bi li se zaustavio rat na Kosovu. U raspravama o legalnosti te akcije u istraživanjima se mogu pronaći različita tumačenja, od toga da je akcija potpuno u skladu s međunarodnim zakonima zbog humanitarnog karaktera do stavova da se radi o ilegalnom kršenju normi jer nije bilo odobrenja od strane Ujedinjenih naroda.

Paralelni kulturni rat

I konačno, možda dugoročno najopasniji whataboutism kojeg smo svjedoci od početka ruske agresije na Ukrajinu je onaj koji poručuje da ne ratuju dvije države nego zapravo dva svjetonazora, zagovarači i neprijatelji liberalnog kapitalizma. Sjedinjene Države smatraju se, naime, promicateljem takozvanog demokratskog mira, liberalnog pristupa u međunarodnim odnosima koji kaže da liberalne demokracije gotovo nikad međusobno ne ratuju. Zahvaljujući tom modelu, smatraju Amerikanci, u zapadnoj Europi već desetljećima nema nikakvih oružanih razmirica jer liberalni kapitalizam, uz sve probleme i nejednakosti, ipak u konačnici stvara pozitivni učinak, prosperitet građana i međunarodni mir. S druge je strane ne baš mali broj državnih vladara koji smatraju da širenje liberalnog kapitalizma pod hitno treba zaustaviti i nadomjestiti ga društvom u kojemu umjesto demokracije prednost imaju konzervativne vrijednosti, duhovnost i tradicija. U takvoj situaciji nije rijetkost čuti komentare “da ali…” koji ruskom predsjedniku Putinu, usprkos agresiji na Ukrajinu, tepaju kao zaštitniku kršćanstva i branitelju protiv zapadnjačkog liberalizma. Na taj se način ratne strahote u Ukrajini pretvaraju i u kulturni rat jer, primjerice, u Sjedinjenim Državama neki političari kažu kako od ruskih vlasti treba učiti o ograničavanju promoviranja feminizma i LGBTQ zajednica. Takvi se stavovi mogu čuti i u mnogim europskim sredinama, pa tako i u Hrvatskoj, osobito na društvenim mrežama.

Iako nije vrijeme za whataboutism i toleriranje vojne agresije, trebamo prihvatiti da se radi o vrlo kompleksnoj međunarodnoj situaciji u kojoj su živci prilično tanki. Pritom smo svi, htjeli ili ne, žrtve neviđenog, vrlo brzog i kaotičnog propagandnog rata u kojem nije na odmet malo strpljenja. Obasuti hrpetinom informacija stvaramo čvrsto mišljenje i lako možemo biti zavedeni ili pribjeći whataboutism instant rješenjima, a ono što nam se čini da ima smisla danas možda će izgledati sasvim drugačije sutra, preporučuje autor Charlie Warzel u analizi u The Atlanticu i zaključuje – fotografije i video isječci iz ukrajinskog rata, ma koliko vam uvjerljive bile, za nekog drugog će možda imati sasvim drugačije značenje. U stvaranju prosudbi treba biti izuzetno oprezan jer će nam možda trebati mjeseci da kognitivno počnemo razumijevati što se zaista dogodilo.

Velibor Mandić, Faktograf