Uoči summita Europske unije u Bruxellesu, njemački ministar gospodarstva i zamjenik kancelara Robert Habeck upozorio je da se jedinstvo oko sankcija Rusiji “počinje urušavati”. Ako je ta procjena trebala potaknuti čelnike EU-a u ključnom trenutku, čini se da je manje-više uradila svoj posao.
Djelomični embargo na uvoz ruske nafte dogovoren na summitu u ponedjeljak navečer predstavlja značajno, iako zakašnjelo, pojačanje gospodarskog pritiska na režim Vladimira Putina. Nakon mjesec dana pregovora između država članica, prigovori Mađarske su konačno prevladani privremenim izuzećem za naftu koja se transportira naftovodom iz vremena Sovjetskog saveza do srednje Europe. S obzirom da će se Njemačka i Poljska odreći uvoza iz ovog izvora, do kraja godine embargo bi trebao pokriti preko 90% isporuka ruske nafte Europi. Vremenom, učinak zabrane, u kombinaciji s drugim sankcijama, bit će uskraćivanje sredstava Rusiji za vođenje dugotrajnog rata na iscrpljivanje, za koji nije očekivala da će ga morati voditi.
Visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku, Josep Borrell, opravdano je opisao naftni embargo kao pokazivanje jedinstva i “značajan sporazum”. Najava ekonomske pomoći Ukrajini od 9 milijardi eura također je dobrodošla, iako na to treba gledati samo kao na početak. Kyiv School of Economics je izračunao da rat svaki tjedan uzrokuje štetu civilnoj infrastrukturi u vrijednosti od oko 4,5 milijardi dolara. Troškovi poslijeratne obnove mogli bi doseći stotine milijardi dolara.
Međutim, financiranje tog kolosalnog izazova je zadatak za sutra. Kratkoročno gledano, dok pokušava pojačati financijski pritisak na gospodina Putina, zapad mora Ukrajini pružiti vojnu pomoć koja joj je potrebna da se odupre ruskim snagama, dok u isto vrijeme nastavlja izbjegavati poteze koji riskiraju eskalaciju i širenje rata. U svibnju se Washington obvezao na paket od 40 milijardi dolara za pomoć ukrajinskim vojnim kapacitetima, a opskrba američkim oružjem se ubrzava, uključujući ključne artiljerijske kapacitete. Europske zemlje moraju ubrzati svoj vlastiti doprinos dok Kremlj pokušava koncentrirati premoćnu vojnu silu na istok zemlje i anektirati novi teritorij. Međutim, američki predsjednik Joe Biden bio je u pravu kada je isključio mogućnost slanja raketnih sustava dugog dometa u Ukrajinu – koji bi mogao biti raspoređen za gađanje ciljeva unutar Rusije. Nuklearna sposobnost Moskve, i prijeteća retorika koja se povremeno koristi u vezi s njom, moraju utjecati na strateške proračune zapada, koliko god frustrirajuće to bilo.
Kako se Putinov užasni rat nastavlja, cilj mora biti da se predsjedniku Volodimiru Zelenskom i ukrajinskom narodu omogući da pregovaraju o njegovom završetku s pozicije snage i dostojanstva. Ako se to želi postići, potrebna je kombinacija ekonomskog pritiska na Moskvu i vojnog otpora. Ruske oružane snage kontinuirano se iscrpljuju, čak i kada se ostvaruju postepeni teritorijalni dobici. Oko 1000 tenkova je možda izgubljeno na bojnom polju, dok su dva ruska proizvođača tenkova navodno obustavila proizvodnju zbog nedostatka dijelova.
Do sada je Putin pokazao potpuno zanemarivanje ljudske cijene svoje invazije, koja se sada mjeri desecima tisuća izgubljenih života. Ali, kumulativni učinak sankcija mogao bi uspostaviti logistička ograničenja njegovim brutalnim revanšističkim ambicijama. Ovotjedni embargo na naftu važan je korak u tom smjeru.
digitalnademokracija.com 