Biden i Putin, dobar sastanak u Ženevi

Po real-političkoj definiciji, susreti na vrhu najvećih svjetskih igrača izravno utiču na globalni politički pejzaž i atmosferu. U datom međunarodnom kontekstu, sastanak novog američkog predsjednika Joe Bidena sa ruskim kolegom Vladimirom Putinom u Ženevi 16. juna ove godine pripremljen je taman kako treba. Obostrano, da ne bude zabune. Sve odmjereno i bez bombastičnih nota, uz nepatvorene izraze uzajamnog uvažavanja.

Nastavi čitati “Biden i Putin, dobar sastanak u Ženevi”

Prvi vanjskopolitički govor Joea Bidena – stručnjak objašnjava što to znači za svijet

Održavši svoj prvi veliki vanjskopolitički govor od stupanja na dužnost 20. siječnja, američki predsjednik Joe Biden poslao je snažan signal ostatku svijeta da ćemo u njegovom mandatu vidjeti sasvim drugu Ameriku. U širem obraćanju američkom State Departmentu u Washingtonu, Biden je iznio svoju novu vanjskopolitičku viziju, izjavivši – pomalo frazerski – da se “Amerika vratila”.

Nastavi čitati “Prvi vanjskopolitički govor Joea Bidena – stručnjak objašnjava što to znači za svijet”

Zašto je Aleksej Navaljni drukčiji i opasniji od ostatka opozicije u Rusiji

Aleksej Navaljni je najpoznatiji ruski opozicionar i najveći protivnik predsjednika Vladimira Putina i političke elite u Rusiji. To je opasan posao, što potvrđuje i nedavni incident. Navaljni je, po svemu sudeći, otrovan u gradu Tomsku u Sibiru, dok je čekao let za Moskvu. Nakon bizarnog odlaganja, evakuiran je u bolnicu u Berlin i prognoze su neizvjesne. Zvanična Moskva odbacila je bilo kakvu povezanost s trovanjem, ali ovo nije prvi put da je stradao opozicijski političar u Rusiji. Nastavi čitati “Zašto je Aleksej Navaljni drukčiji i opasniji od ostatka opozicije u Rusiji”

Rusija dezinformacijama o koronavirusu izaziva razdor i širi paniku

Piše: Petar Vidov

Globalna pandemija koronavirusa poslužila je Ruskoj Federaciji kao plodan rasadnik za još jednu veliku dezinformacijsku kampanju. Internet su preplavile netočne informacije povezane s virusom SARS-CoV-2 i bolešću Covid-19. Nastavi čitati “Rusija dezinformacijama o koronavirusu izaziva razdor i širi paniku”

Politička i ustavna drama u Rusiji

Piše: Rachel Denber

Predsjednik Vladimir Putin nastavio je špekulacije o tome koja će mu biti uloga u Rusiji nakon što mu se mandat završi 2024. Dok je ruski donji dom parlamenta raspravljao o ustavnim amandmanima, u očito koreografiranoj predstavi uz pseudo-spontanu političku dramu, pojavio se prijedlog za ‘vraćanje sata na nulu’ u smislu Putinovih daljnjih ambicija. Nastavi čitati “Politička i ustavna drama u Rusiji”

Hijerarhija kontra anarhije i obratno

Piše: Nedžad S Hadžimusić

Na vrhuncu moći, Napoleon Bonaparte koji je Evropi podario temelje pravne drzave uvođenjem postulata evropskog građanskog prava (‘Code Civile’) svojim podanicima je svojevremeno poručio : “Ustav treba biti kratak i nejasan” (!) Nastavi čitati “Hijerarhija kontra anarhije i obratno”

Situacija u Rusiji sve je gora, ali je i otpor sve veći

Pussy Riot u Zagrebu

Politički motivirana uhićenja i mučenja u zatvorima postala su svakodnevnica u Rusiji, ali raste i broj onih koji su se aktivirali u borbi protiv takvih kršenja ljudskih prava, poručile su članice i članovi aktivističko-umjetničkog kolektiva Pussy Riot uoči svjetske premijere performansa „Riot Days”, koji će se održati u sklopu Human Rights Film Festivala u ponedjeljak, 3. prosinca u Kinu Tuškanac.

Na konferenciji za medije u GONG-u kolektiv je predstavio glazbeno-kazališni performans, koji će u Zagrebu prvi i posljednji put biti izveden u miješanoj novoj i staroj postavi. „Riot Days“ je nastao na temelju knjige Mashe Alyokhine – jedne od članica koja je 2012. završila u zatvoru zbog punk molitve „Bogorodice, potjeraj Putina“, izvedene u katedrali u Moskvi.

„Moja knjiga je nešto između manifesta i bajke. Događa nam se da nakon izvedbe dođu ljudi iz publike i kažu da se i oni žele aktivirati, da i oni žele prosvjedovati i mislim da je time cilj knjige i ovog performansa ispunjen“, rekla je Alyokhina. Također, istaknule su članice Pussy Riota, sve je veći broj glazbenika i glazbenica koji se politički aktivirao i kojima su zbog političnosti njihovih pjesama zabranjene turneje po Rusiji, a neki su i uhićivani.

Ističući kako performans neprestano osvježavaju i prilagođavaju aktualnim zbivanjima, Alyokhina je rekla kako će zagrebačke dvije izvedbe u ponedjeljak (u 19.30 i 22.30) biti posvećene grupi mladih antifašista iz tzv. slučaja Network, koji su uhićeni zbog navodnih terorističkih namjera, a kojima suđenje za to što ljudskopravaške organizacije vide kao politički montirani proces, počinje u siječnju. „Naš je slučaj 2012. bio velika vijest, ali to se sada događa svakodnevno“, naglasila je Alyokhina  i dodala kako danas u Rusiji možeš biti uhićena zbog obične objave na društvenim mrežama.

Pussy Riot planiraju nastupe diljem Europske unije pa su se ovom prilikom osvrnule i na očekivanja koja imaju od EU-a. „Nadamo se da će europski političari i političarke shvatiti kako su ljudski životi važniji od poslovnih interesa, tj. ugovora o plinu i nafti. Ispod tih ugovora nalaze se ljudi koji umiru i koji trpe mučenje pa pozivamo svih da ih se sjete“, poručila je Alyokhina.

Organizatori dolaska Pussy Riot u Zagreb su: GONGKlub Močvara/ Udruženje za razvoj kulture “URK”, MAMA ZagrebSolidarna – zaklada za ljudska prava i solidarnostKarte za drugu izvedbu performansa možete kupiti OVDJE. Prvi je nastup rasprodan.

Događaj sufinancira Europska unija u okviru programa Europa za građane.


(GONG)

Ruska strategija: Putin koristi sukob u Siriji da Tursku pretvori u poslušnika Moskve

Piše: Mustafa Demir

Turska, Rusija i Iran aktivno su se uključili u sirijski sukob, svaka od ovih država s vlastitim divergentnim interesima. Moskva i Teheran podržavaju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, u nadi da će zadržati svoj utjecaj na strateškom sirijskom području. S druge strane, od samog početka krize 2011. godine, Turska je opsjednuta uklanjanjem Assada.

Do sada su ove tri zemlje uspjevale uskladiti svoje ciljeve. Njihovi međusobni sastanci u 2017. i 2018. godini – u Sočiju, Astani, Teheranu i opet u Sočiju – imali su važnu ulogu u približavanju stavova. Zapravo, čini se da je glavna strategija ruskog predsjednika Vladimira Putina od 2017. godine naovamo nastavak ove vrste dogovora.

Na primjer, 17. rujna Putin i njegov turski kolega Erdogan sastali su se u Sočiju kako bi razgovarali o pokrajini Idlib, koja je pod kontrolom sirijskih pobunjenika. Zanimljivo je da je na tom sastanku Vladimir Putin odbacio svoj plan (objavljen u Teheranu 7. rujna) da svim raspoloživim snagama napadne Idlib. Ovo je navodno bio ustupak budući da se Turska usprotivila planu na summitu u Teheranu i umjesto toga pozvala na prekid vatre. Putin je tom prilikom ignorirao turske prigovore i naglasio svoje stajalište da je eliminacija terorista u regiji prioritet. Posljedično, njegov ustupak doimao se kao značajan zaokret.

Na summitu u Astani 2017., Rusija, Iran i Turska proglasili su četiri regije – pokrajina Idlib, istočna Ghouta, sjeverni ruralni Homs i južna Sirija (uključujući Quneitru i dijelove guvernije Daraa) – kao zone gdje treba smiriti tenzije. Međutim, sirijski režim, u suradnji s Rusijom i Iranom, naknadno je pokrenuo ofenzivu na neka od tih područja, uz izliku uklanjanja terorističkih skupina. Jedna po jedna, regije koje su označene kao područja gdje treba smiriti stvari bile su razorene.

Amberin Zaman, kolumnist Al-Monitora koji pokriva Tursku, tvrdi da bi napad na Idlib mogao dovesti do toga da Erdoganova vlada izgubi kontrolu nad pobunjenicima na tom području i da Turska postane potencijalni cilj za radikalnije džihadiste. Prema nekim izvorima, gotovo 60% Idliba kontrolira HTS, radikalna džihadistička skupina koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom organizacijom.

Štoviše, invazija po ruskom scenariju vjerojatno bi dovela do još jednog masovnog priliva izbjeglica iz Idliba u susjedne zemlje, posebno Tursku i dalje u Europu. Tako agresivna ruska pozicija glede Idliba osuđena je od strane zapadnih zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Putinov plan igre

Pitanje je jesu li ove kritike razlog zašto je Putin promijenio svoju odluku da se uključi u invaziju ili postoji neki drugi motiv. Na summitu u rujnu Putin i Erdogan složili su se kako će do 15. listopada u Idlibu biti uspostavljena demilitarizirana tampon zona koja razdvaja pobunjenike i Asadove snage.  Erdogan je tom prilikom rekao :

Oporba će ostati tamo gdje jeste, ali radikalne skupine koje ćemo označiti zajedno s Rusijom neće biti dopuštene. Granice demilitarizirane zone zajednički će se nadzirati.

Ipak, jedno je jasno – dok je Turska uspjela privremeno zaustaviti invaziju na Idlib, Rusija će pažljivo pratiti situaciju. Sporazum zahtijeva da se iz demilitarizirane zone povuku oni pobunjenici koje se proglasi radikalnim. Ako to ne učine, Rusija i Assad imat će izgovor da aktiviraju svoj prvobitni plan.

Nema sumnje da će Rusija postupno jačati pritisak na Erdogana, barem u taktičkom smislu, tako što će Tursku smatrati i učiniti odgovornom za eliminaciju “radikalnih” džihadističkih skupina iz Idliba. Na taj način Turska bi bila podložnija terorističkim napadima, te kao takva trebala dodatnu pomoć Rusije kao novog hegemona u regiji.

Jasno je da Putinova strategija nije samo da podržava Assadov režim, svoga glavnog saveznika u Siriji. Putin također želi iskoristiti ovaj konflikt da poremeti i prekine utjecaj zapadnog saveza u regiji i da Tursku kao članicu NATO saveza približi Moskvi. Čini se da Rusija nikad nije napustila svoju hladnoratovsku strategiju širenja napetosti među NATO saveznicima.

Cengiz Çandar, turski novinar i autor s dugogodišnjim iskustvom, smatra da je za Putina slamanje zapadnog saveza prioritet u odnosu na podršku sirijskom režimu koji je njegov tradicionalni saveznik. U tom kontekstu, na nedavni summit u Sočiju može se gledati kao na Putinovo manevriranje kojim bi Erdogana približio Rusiji. To je, čini se, Putinova “velika strategija”.

 

Razbijanje NATO saveza

Iako se čini da se turski interesi u Siriji poklapaju s interesima Zapada i NATO-a, rastuća asimetrična ovisnost o Rusiji prisilila je Erdogana da napravi ustupke Rusiji na mnogim razinama, od sigurnosti do gospodarstva. Nedavna kupovina ruskih S400 raketa za zračnu obranu samo je jedan od mnogih primjera. Zapravo, putanja ove asimetrične ovisnosti postavlja pitanje je li Turska postala ruski poslušnik. Takvo što (ruski poslušnik a član NATO saveza) zapravo je ono što Rusija želi kako bi stekla dodatnu moć u svome globalnom natjecanju sa SAD-om i NATO-m.

Iz perspektive NATO-a, političko približavanje Rusije i Turske do sada je viđeno kao taktika. Međutim, pretvaranje ovog približavanja u rastuću asimetričnu međuovisnost koja pogoduje Rusiji baca sumnju na već slabašnu predanost Turske zapadnom savezu. Osim toga, što Turska više biva uvučena u sirijski sukob to postaje sve teže da se Erdogan odvoji od Putina. Sirijski sukob na njenim granicama, te Rusija i Iran koji sve više oblikuju politiku regije čine da Turska sve više postaje „dužnik“ zemljama neprijateljima NATO-a.

Da bi postigla sigurnost unutar svojih granica čini se da će Turska morati prihvatiti aspiracije ove dvije sile, a to su zemlje koje bi učinile sve da oslabe Zapad i NATO.


(The Conversation)

Mala škola za desničare

Piše: Nenad Glišić

Prošlog tjedna veliku je medijsku prašinu u Srbiji diglo otkriće “ljetnog kampa za djecu” na kojem su polaznici obučavani nekim vojnim vještinama. I dok se polemika uglavnom vodila oko legalnosti cijele stvari, zaštite djece i geopolitike, manje se pažnje posvetilo normalizaciji ekstremne desnice koju je kamp pokazao.
Nastavi čitati “Mala škola za desničare”

Rusija preuzela kontrolu nad kičmom hrvatskog gospodarstva

Dok je skoro čitava nacija ostrašćeno pratila uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, hrvatsko gospodarstvo prolazilo je kroz važan, a gotovo neprimijećen, transformacijski proces koji će ga dugoročno učiniti krajnje ovisnim o ruskom kapitalu. Najznačajniji, ali nikako ne i jedini događaj u tom procesu, zaključivanje je nagodbe vjerovnika u Agrokoru, najvećem hrvatskom koncernu. Nastavi čitati “Rusija preuzela kontrolu nad kičmom hrvatskog gospodarstva”

F.M. Dostojevski, o ljepotama Sibira

U dalekim i zabitim krajevima Sibira, usred stepa, planina i neprohodnih šuma, sretaju se ponekad neugledni gradići sa jednom, retko dve hijade stanovnika. Kuće su im od drveta, imaju po dve crkve – jednu u centru a drugu na groblju – i više liči na uređeno selo u Podmoskovlju nego na grad. Obični imaju napretek policijskih pisara, porotnika i drugih malih činovnika. Uopšte uzevši, službovanje u Sibiru vrlo je unosno i udobno i pored surove hladnoće. Tamo živi prost i konzervativan svet; način života je starinski, stabilan i vekovima osveštan. Činovnici – koji s pravom igraju ulogu sibirskog plemstva – ili su meštani-starosedioci ili došljaci iz Rusije, i to većinom iz prestonica[1]. Njih su primamili dobra plata, dvostruki putni troškovi i sablažnjive nade u budućnosti. Oni koji umeju da odgonetnu zagonetku života, vrlo rado se tamo nastanjuju, skoro uvek ostaju u Sibiru, i docnije ubiraju bogate i slatke plodove. Međutim, lakomislenim ljudima, koji ne umeju da odgonetnu zagonetku života, Sibir brzo dosadi, pa se pitaju s tugom: „Zašto su tamo dolazili?“ Oni sa nestrpljenjem odsluže zakonski rok od tri godine, odmah zatim mole za premeštaj i vraćaju se kući, rugajući se Sibiru i psujući ga. Takvi činovnici nisu u pravu, jer se u Sibiru može uživati ne samo u pogledu službe već i u mnogo čemu drugom. Klima je odlična, ima mnogo veoma bogatih i gostoljubivih trgovaca i imućnih domorodaca neruske narodnosti. Devojke su rumene kao ruža i neobično moralne. Divljač leti i juri po ulicama i sama naleće na lovca. Šampanjac se pije neprirodno mnogo. Ajvar je izvanredan. U nekim krajevima letina petnaestostruko plati trud… Uopšte uzevši, to je blagoslovljena zemlja. Treba je samo umeti iskoristiti. A u Sibiru to umeju.


[1] Do Petra Velikog prestonica Rusije bila je Moskva, a kasnije Petrograd. Međutim, Moskvu su i dalje nazivali prestonicom. – Prim. prev.

Odlomak, Zapisi iz mrtvog doma, izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1967., str 7-8.      

Rade li Julian Assange i Wikileaks za Rusiju?

Rade li Wikileaks i Julian Assange za Rusiju? Ovo pitanje još jednom je postavljeno nakon što je izborni stožer Emanuela Macrona hakiran, neposredno prije drugog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj. Ovo nije prvi put da Wikileaks objavljuje dokumente koji pomažu kandidatu kojeg favorizira Moskva. Na predsjedničkim izborima u SAD-u prošle godine mailovi Hilary Clinton i njenih suradnika dospjeli su u javnost i doveli do pada popularnosti kandidata Demokratske stranke, što je vjerojatno doprinijelo pobjedi Donalda Trumpa.

New Statesman piše da su Assange i njegovi suradnici pomagali i bjeloruskog vlastodršca (i Putinovog prijatelja i saveznika) Aleksandra Lukašenka. Assangeov prijatelj Israel Shamir boravio je u toj zemlji 2010. i vlastima predao povjerljive dokumente diplomacije SAD-a o ovoj državi. Nakon Lukašenkove pobjede na izborima te godine, (osvojio skoro 8o% glasova) u Bjelorusiji su izbili nemiri, a predsjednik je poslao policiju na prosvjednike. Shamir je prosvjednike napao kao agente Zapada, a Assange je zabranio kritiziranje Shamira unutar Wikileaksa.

Može biti da su hakiranja u korist Trumpa i Marine Le Pen puka slučajnost i da Wikileaks naprosto objavi sve dokumente koje anonimno dobije, bez obzira na izvore i tajming. U tome slučaju postavlja se pitanje ‘uredničke odgovornosti’ jer možda ste naprosto postali jedan od kanala kroz koje Rusija promovira svoje intrerese. The Guardian piše da se tijekom predsjedničke kampanje u SAD-u Wikileaks fokusirao isključivo na Hilary Clinton i njen stožer, a mailovi njene kampanje objavljeni su u najkritičnijem trenutku po gospođu Clinton. Osim toga, Wikileaks nikada nije objavio dokumente štetne po interese Rusije. Bez obzira što se Assange pravdao da ih nikada nije ni imao, ostaje sumja da je njegov i Wikileaksov odnos s Rusijom drugačiji, dakle ne sasvim neutralan.

Assangeove osobne veze s Rusijom su i dublje. On već pet godina živi u veleposlanstvu Ekuadora u Londonu. Skriva se od pravosuđa Švedske koja ga želi ispitati zbog optužbi za silovanje i druge seksualne prestupe. Za to vrijeme Assange je radio za rusku tv kuću RT koja je poznata kao glas Putinovog režima u svijetu.

U svakom slučaju percepcija i reputacija Wikileaksa i Assangea bitno su drugačije u odnosu na 2010. godinu kada su postali poznati. Od boraca za slobodu informacije počelo ih se doživljavati kao instrumente u rukama ruskih tajnih službi. Koliko je u tome istine na čitatelju je da procijeni.


Foto: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Sarajevo dvadeset i pet godina poslije: paradigma za budućnost

Pišu: Wolfgang Petritsch i Christophe Solioz

Dvadeset i pet godina od rata u Bosni i Hercegovini krajnje je vrijeme da se završi tmurno poslijeratno razdoblje. Unatoč određenim rezultatima, ukupna situacija u zemlji je depresivna. To nije ništa novo, ali u međuvremenu se regionalni i međunarodni kontekst znatno promijenio. Stoga situacija u Bosni i Hercegovini iziskuje reviziju.

Na regionalnoj razini, članstvo Hrvatske u Europskoj uniji niti je doprinijelo stabilnosti niti integracijskim procesima u BiH. Nema pravih rezultata nakon desetljeća međunarodnog upliva i anemičnih strategija koje su za cilj imale poboljšati regionalnu suradnju, a teritorijalni integritet nekih balkanskih zemalja (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo) i dalje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Dok Rusija i Turska povećavaju svoj utjecaj u regiji, čini se da se je drastično pao utjecaj zapadne ‘meke sile’ (soft power, sposobnost da se utječe na nečije preference putem vlastitih koncepata i filozofije). Ono što zabrinjava još više je činjenica da je ugrožena sveukupna sigurnosna situacija u srednjoj i istočnoj Europi. U našem dvadeset i prvom stoljeću vidimo neke zastrašujuće paralele sa stanjem tridesetih godina prošloga stoljeća. Osim toga, stručnjaci i politički lideri na svim stranama čine se dezorijentiranim i bespomoćnim. Okolnosti uopće nisu povoljne za rješavanje bosanskohercegovačkih problema.

Na summitu Europske unije u Solunu 2003. dato je obećanje da će balkanske zemlje jednom biti primljene u Europsku uniju, ali EU nije bila u stanju održati riječ. Jedina strategija EU za Balkan sastojala se u održavanju statusa quo, i pokazala se katastrofalnom. Što se tiče Bosne i Hercegovine, EU ipak ima određenu obvezujuću odgovornost. Dva su ključna pitanja u vezi ove države.

Prvo, Daytonski sporazum, bez obzira na to kakav je smisao imao sada već davne 1995. godine, sada u potpunosti ometa napredak zemlje. Lokalni, regionalni i međunarodni čimbenici odgovorni su za provođenje neophodnih političkih promjena. Doista je neizbježno otvoriti pandorinu kutiju kako bi našli ono što se nalazi na njenome dnu – nadu.  Treba završiti s bajkom o dva entiteta i nitko se ne treba bojati Daytona II.

Drugo, kroz stoljeća pokazalo se da je integritet Bosne i Hercegovine stabilan samo ako je ona dio većih političkih entiteta: Osmanskog carstva, Austro-Ugarske  i dvije Jugoslavije. Danas samo EU može pružiti takav okvir. Stoga je proces integracije Bosne i Hercegovine u EU imperativ, s tim da je partnerstvo između EU i BiH prioritet kao kratkoročni prvi korak. Međutim, ključno je da se politički proces vodi iznutra.

U svome Pismu sarajevskim prijateljima iz 1992. Bogdan Bogdanović je istaknuo da je braniti grad jedina moralna paradigma za budućnost. Često spominjani ‘sarajevski duh’ sastoji se od nečega jakog, nečega što se teško može razoriti: ‘suština grada’. Bogdanović je još dodao da “Svi mi, još uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove, ako ništa drugo zato što ne znamo drugačije strukturirati svet oko nas.” Ni Bogdanović niti mi koji ovo pišemo nikada nismo pomislili da će se ta suština spustiti s nebesa – da novi grad moramo oblikovati po uzoru na stari.

Dinamična i ponekad dramatična međuigra između suštine i sudbine grada ključ je za zdrav proces mirne reintegracije. Sarajevo kao i drugi bosanskohercegovački gradovi poput Mostara, Tuzle, Banjaluke, Brčkog i Bihaća mogu postati jezgro jednog novog regionalnog okvira (a što često ističu lokalni intelektualci) koji bi bio znatno više u skladu s prošlošću Bosne i Hercegovine, te prilagođen sadašnjim i predstojećim izazovima.

Nove generacije ne smiju napustiti ovo bojište. Kao i prošle generacije, ova borba mora se voditi u BiH i za BiH. ‘Bosansko proljeće’ iz 2014 je prošlost, ali ostalao je sjeme nade. Ova nada, jača i od straha i od razočaranja, sada mora procvjetati. Izvanredna bosanskohercegovačka umjetnička scena ovdje ima značajnu ulogu. Umjetnost koja nas dovodi bliže istini trebala bi postati vodilja u ovim teškim vremenima.


(Open Democracy)

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

#EU60: Europska unija mora sačuvati zajedništvo i boriti se za svoju budućnost

Na svoj šezdeseti rođendan Europska unija suočava se s velikim brojem izazova. Neki od njih poznati su otprije a neki su bez presedana. Globalna ekonomska kriza, masovni priliv izbjeglica, pojava ekstremnih populista diljem Europe i svijeta, sve agresivnija Rusija, brexit i Donald Trump u Bijeloj kući problemi su s kojima se mora suočiti. Ova teška vremena očigledno traže jedinstvo i viziju, ali to je lakše reći nego učiniti.

Krenimo redom. Europsko gospodarstvo zapravo je u nešto boljem stanju nego što se misli. To su dobre vijesti, ali statistika sama po sebi nije dovoljna i relativno dobri gospodarski pokazatelji moraju se pretvoriti u konkretan boljitak za obične ljude, poput novih radnih mjesta i boljih plaća. Međutim, čak i kada bi gospodarstvo u EU bilo sasvim stabilno, države članice i sama Unija trebali bi otpočeti ciklus investicija koje bi barem djelomično riješile očigledne društvene probleme i opipljivo nezadovoljstvo sadašnjim stanjem. Osim dobre vladavine, europski lideri valjda uviđaju da ako se ne pokrenu, nezadovoljstvo građana može se pretvoriti – i pretvara se – u glasove za raznorazne populiste koji su više nego voljni i spremni iskoristiti nesreću  drugih za svoje mračne ciljeve.

Kao što smo vidjeli, europska ekstremna desnica se konsolidira i surađuje. Desni populisti očito su ohrabreni uspjehom Donalda Trumpa i njegove nacionalističke retorike i nastoje ga oponašati, pa i nadmašiti u Europi. Nisu uspjeli u Austriji i Nizozemskoj, a vidjet ćemo što će biti u Francuskoj gdje je Marine Le Pen ozbiljna kandidatkinja za predsjednicu Francuske. U boljim vremenima radikalni populisti i njihove politike imale bi minimalnu prođu kod većine građana, ali ovo su neobična i teška vremena i bila bi velika greška zanemariti tzv. obične ljude i njihove probleme, čak i ako se ne slažemo s njima.

Pitanje izbjeglica politički je osjetljivo i moralno depresivno. Europska unija u cjelini nije se iskazala. Većina zemalja članica ne želi ispuniti svoje međunarodne obveze spram izbjeglica. Putem medija bili smo svjedoci sramotnih prizora izbjegličkih prihvatnih centara i tamošnjih uvjeta, hladnoće i sveopće mizerije. Angela Merkel učinila je časnu stvar kada je odlučila prihvatiti milijun ljudi u Njemačku, ali mogla bi platiti visoku političku cijenu na sljedećim općim izborima u rujnu. Kako je već spomenuto, druge zemlje članice pokazale su manjak spremnosti i senzibiliteta da pomognu ljudima koji bježe iz, čak i za nas, nezamislive tragedije u Siriji. To je prilično sramotno, ali isto tako i nije posve neočekivano, s obzirom na prijetnju maloga broja potencijalnih terorista infiltriranih među izbjeglicama.

Najnoviji podaci ukazuju da iako je broj izbjeglica koji dolaze pao, ljudi umiru u većem broju na Mediteranu. Ova tragedija vjerojatno će se nastaviti sve dok ne dođe do trajnijeg rješenja i mira u Siriji. To se, nažalost, čini dalekim. Rješenje sirijskog sukoba očito ovisi o raznim međunarodnim igračima, ali EU i njezine države članice moraju biti uporne u naporima da ne budu potpuno marginalizirane od strane Rusije, Turske i SAD-a.

Rusija kao da je postala permanentna glavobolja za EU. To je velika šteta, jer da je više volje mogli bi blisko i prijateljski surađivati, što bi bilo i prirodno i obostrano poželjno. Međutim, stvarnost je takva da neke zemlje članice EU iz istočne Europe Rusiju vide kao izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Osim toga, Rusija je postala sve agresivnija u cyber ratovanju i pokušajima miješanja u europsku politiku i izbore, u toj mjeri da su Europljani odlučili djelovati kako bi se spriječila još gora šteta.

Osim ako se ne dogodi istinska promjena paradigme, što je malo vjerojatno ali ne i sasvim nemoguće, čini se da se trenutno malo toga može učiniti na poboljšanju odnosa između EU-a i Rusije. Ova država se sudjelovanjem u ratu u Siriji i Ukrajini na neki način potvrdila kao  globalna vojna sila, ali je platila visoku cijenu. Rusija je pod sankcijama Zapada, njeno gospodarstvo je oslabljeno. Rusija pokušava pomoći europske političare i stranke koji su za Putina, ali malo je izvjesno da će ova strategija biti uspješna, osim ako neki od njegovih pulena ne osvoje vlast u državi članici, posebno negdje poput Francuske ili Italije.

Brexit je još jedan veliki izazov. Britanska vlada napokon je otkrila plan, ili barem popis želja o tome kako oni vide budućnost odnosa s EU-om. Plan je doživljen kao pogrešan i nerealan, kako u Velikoj Britaniji tako i u ostatku Europe. Malo je vjerojatno da će Britanija osigurati sve što želi od EU-a, što zači da će i Britanija i EU trpjeti posljedice. Međutim,  nakon brexita Britanija bi mogla izgubiti mnogo više nego EU, posebno u smislu gospodarskog razvoja, utjecaja u svijetu i reputacije kao slobodnog, otvorenog i tolerantnog društva.

Donald Trump predstavlja opasnost za EU ne samo kao predsjednik SAD-a najmanje četiri godine, nego i zbog retorike kojom se služio tijekom predizborne kampanje. Trumpova politika mogla bi nadživjeti njegov mandat u Bijeloj kući. Ali, kao i svi drugi, i gospodin Trump će u konačnici biti ocijenjen na osnovu djela, a ne onoga što govori. Postoji mogućnost da će svijet, barem privremeno, biti manje opasan ako dođe do poboljšanja odnosa s Rusijom. U svakom slučaju, novi predsjednik SAD-a je nacionalist koji pokazuje malo interesa za liberalni međunarodni poredak. Gospodin Trump također otvoreno pokazuje prezir prema EU i teško da će biti velikih promjena.

Što bi onda EU i države članice trebale činiti suočene s tolikim problemima? Za početak, ohrabrujuće je da su europski liderli snažno osudili stavove gospodina Trumpa. Europa u osnovi i nema izbora nego da se drži zajedno i pronađe svoj put u ovim teškim vremenima. Bila bi ludost učiniti bilo što drugo, što bi Britanija već mogla uskoro saznati.

Što znači držati se zajedno? EU bi se trebala suprotstaviti Trumpu kad god je to potrebno, ali uvijek biti svjesna dugoročnog značaja odnosa sa SAD-om. Osim toga, EU treba nastaviti komunicirati i gdje je moguće surađivati s Rusijom, ali zadržati sankcije dok ne dođe do značajne promjene u ruskoj vanjskoj politici. Politički pritisak koji proizilazi iz izbjegličke krize može se ublažiti ako europski lideri jasno stave do znanja da je ova situacija privremena i da će većina izbjeglica, kao i nekada u slučaju bivše Jugoslavije, vremenom biti vraćena u matične države. Što se tiče brexita EU treba pričekati i vidjeti što Britanija zapravo želi, što još nije jasno, i razviti svoju strategiju. Istovremeno, EU bi trebala nastaviti bitan rad na poboljšanju svoga gospodarstva. Treba nastaviti s reformama kojima bi Unija postala modernija, s manje birokracije i mnogo više kontakta sa običnim građanima.

Svi izazovi s kojima se EU suočava su teški, neki su čak zastrašujući, ali sve što je ovdje spomenuto može biti učinjeno. Nadajmo se da će se to i dogoditi.

Dražen Šimić


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru