F.M. Dostojevski, o ljepotama Sibira

U dalekim i zabitim krajevima Sibira, usred stepa, planina i neprohodnih šuma, sretaju se ponekad neugledni gradići sa jednom, retko dve hijade stanovnika. Kuće su im od drveta, imaju po dve crkve – jednu u centru a drugu na groblju – i više liči na uređeno selo u Podmoskovlju nego na grad. Obični imaju napretek policijskih pisara, porotnika i drugih malih činovnika. Uopšte uzevši, službovanje u Sibiru vrlo je unosno i udobno i pored surove hladnoće. Tamo živi prost i konzervativan svet; način života je starinski, stabilan i vekovima osveštan. Činovnici – koji s pravom igraju ulogu sibirskog plemstva – ili su meštani-starosedioci ili došljaci iz Rusije, i to većinom iz prestonica[1]. Njih su primamili dobra plata, dvostruki putni troškovi i sablažnjive nade u budućnosti. Oni koji umeju da odgonetnu zagonetku života, vrlo rado se tamo nastanjuju, skoro uvek ostaju u Sibiru, i docnije ubiraju bogate i slatke plodove. Međutim, lakomislenim ljudima, koji ne umeju da odgonetnu zagonetku života, Sibir brzo dosadi, pa se pitaju s tugom: „Zašto su tamo dolazili?“ Oni sa nestrpljenjem odsluže zakonski rok od tri godine, odmah zatim mole za premeštaj i vraćaju se kući, rugajući se Sibiru i psujući ga. Takvi činovnici nisu u pravu, jer se u Sibiru može uživati ne samo u pogledu službe već i u mnogo čemu drugom. Klima je odlična, ima mnogo veoma bogatih i gostoljubivih trgovaca i imućnih domorodaca neruske narodnosti. Devojke su rumene kao ruža i neobično moralne. Divljač leti i juri po ulicama i sama naleće na lovca. Šampanjac se pije neprirodno mnogo. Ajvar je izvanredan. U nekim krajevima letina petnaestostruko plati trud… Uopšte uzevši, to je blagoslovljena zemlja. Treba je samo umeti iskoristiti. A u Sibiru to umeju.


[1] Do Petra Velikog prestonica Rusije bila je Moskva, a kasnije Petrograd. Međutim, Moskvu su i dalje nazivali prestonicom. – Prim. prev.

Odlomak, Zapisi iz mrtvog doma, izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1967., str 7-8.      

Oglasi

Rade li Julian Assange i Wikileaks za Rusiju?

Rade li Wikileaks i Julian Assange za Rusiju? Ovo pitanje još jednom je postavljeno nakon što je izborni stožer Emanuela Macrona hakiran, neposredno prije drugog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj. Ovo nije prvi put da Wikileaks objavljuje dokumente koji pomažu kandidatu kojeg favorizira Moskva. Na predsjedničkim izborima u SAD-u prošle godine mailovi Hilary Clinton i njenih suradnika dospjeli su u javnost i doveli do pada popularnosti kandidata Demokratske stranke, što je vjerojatno doprinijelo pobjedi Donalda Trumpa.

New Statesman piše da su Assange i njegovi suradnici pomagali i bjeloruskog vlastodršca (i Putinovog prijatelja i saveznika) Aleksandra Lukašenka. Assangeov prijatelj Israel Shamir boravio je u toj zemlji 2010. i vlastima predao povjerljive dokumente diplomacije SAD-a o ovoj državi. Nakon Lukašenkove pobjede na izborima te godine, (osvojio skoro 8o% glasova) u Bjelorusiji su izbili nemiri, a predsjednik je poslao policiju na prosvjednike. Shamir je prosvjednike napao kao agente Zapada, a Assange je zabranio kritiziranje Shamira unutar Wikileaksa.

Može biti da su hakiranja u korist Trumpa i Marine Le Pen puka slučajnost i da Wikileaks naprosto objavi sve dokumente koje anonimno dobije, bez obzira na izvore i tajming. U tome slučaju postavlja se pitanje ‘uredničke odgovornosti’ jer možda ste naprosto postali jedan od kanala kroz koje Rusija promovira svoje intrerese. The Guardian piše da se tijekom predsjedničke kampanje u SAD-u Wikileaks fokusirao isključivo na Hilary Clinton i njen stožer, a mailovi njene kampanje objavljeni su u najkritičnijem trenutku po gospođu Clinton. Osim toga, Wikileaks nikada nije objavio dokumente štetne po interese Rusije. Bez obzira što se Assange pravdao da ih nikada nije ni imao, ostaje sumja da je njegov i Wikileaksov odnos s Rusijom drugačiji, dakle ne sasvim neutralan.

Assangeove osobne veze s Rusijom su i dublje. On već pet godina živi u veleposlanstvu Ekuadora u Londonu. Skriva se od pravosuđa Švedske koja ga želi ispitati zbog optužbi za silovanje i druge seksualne prestupe. Za to vrijeme Assange je radio za rusku tv kuću RT koja je poznata kao glas Putinovog režima u svijetu.

U svakom slučaju percepcija i reputacija Wikileaksa i Assangea bitno su drugačije u odnosu na 2010. godinu kada su postali poznati. Od boraca za slobodu informacije počelo ih se doživljavati kao instrumente u rukama ruskih tajnih službi. Koliko je u tome istine na čitatelju je da procijeni.


Foto: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Sarajevo dvadeset i pet godina poslije: paradigma za budućnost

Dvadeset i pet godina od rata u Bosni i Hercegovini krajnje je vrijeme da se završi tmurno poslijeratno razdoblje. Unatoč određenim rezultatima, ukupna situacija u zemlji je depresivna. To nije ništa novo, ali u međuvremenu se regionalni i međunarodni kontekst znatno promijenio. Stoga situacija u Bosni i Hercegovini iziskuje reviziju.

Na regionalnoj razini, članstvo Hrvatske u Europskoj uniji niti je doprinijelo stabilnosti niti integracijskim procesima u BiH. Nema pravih rezultata nakon desetljeća međunarodnog upliva i anemičnih strategija koje su za cilj imale poboljšati regionalnu suradnju, a teritorijalni integritet nekih balkanskih zemalja (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo) i dalje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Dok Rusija i Turska povećavaju svoj utjecaj u regiji, čini se da se je drastično pao utjecaj zapadne ‘meke sile’ (soft power, sposobnost da se utječe na nečije preference putem vlastitih koncepata i filozofije). Ono što zabrinjava još više je činjenica da je ugrožena sveukupna sigurnosna situacija u srednjoj i istočnoj Europi. U našem dvadeset i prvom stoljeću vidimo neke zastrašujuće paralele sa stanjem tridesetih godina prošloga stoljeća. Osim toga, stručnjaci i politički lideri na svim stranama čine se dezorijentiranim i bespomoćnim. Okolnosti uopće nisu povoljne za rješavanje bosanskohercegovačkih problema.

Na summitu Europske unije u Solunu 2003. dato je obećanje da će balkanske zemlje jednom biti primljene u Europsku uniju, ali EU nije bila u stanju održati riječ. Jedina strategija EU za Balkan sastojala se u održavanju statusa quo, i pokazala se katastrofalnom. Što se tiče Bosne i Hercegovine, EU ipak ima određenu obvezujuću odgovornost. Dva su ključna pitanja u vezi ove države.

Prvo, Daytonski sporazum, bez obzira na to kakav je smisao imao sada već davne 1995. godine, sada u potpunosti ometa napredak zemlje. Lokalni, regionalni i međunarodni čimbenici odgovorni su za provođenje neophodnih političkih promjena. Doista je neizbježno otvoriti pandorinu kutiju kako bi našli ono što se nalazi na njenome dnu – nadu.  Treba završiti s bajkom o dva entiteta i nitko se ne treba bojati Daytona II.

Drugo, kroz stoljeća pokazalo se da je integritet Bosne i Hercegovine stabilan samo ako je ona dio većih političkih entiteta: Osmanskog carstva, Austro-Ugarske  i dvije Jugoslavije. Danas samo EU može pružiti takav okvir. Stoga je proces integracije Bosne i Hercegovine u EU imperativ, s tim da je partnerstvo između EU i BiH prioritet kao kratkoročni prvi korak. Međutim, ključno je da se politički proces vodi iznutra.

U svome Pismu sarajevskim prijateljima iz 1992. Bogdan Bogdanović je istaknuo da je braniti grad jedina moralna paradigma za budućnost. Često spominjani ‘sarajevski duh’ sastoji se od nečega jakog, nečega što se teško može razoriti: ‘suština grada’. Bogdanović je još dodao da “Svi mi, još uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove, ako ništa drugo zato što ne znamo drugačije strukturirati svet oko nas.” Ni Bogdanović niti mi koji ovo pišemo nikada nismo pomislili da će se ta suština spustiti s nebesa – da novi grad moramo oblikovati po uzoru na stari.

Dinamična i ponekad dramatična međuigra između suštine i sudbine grada ključ je za zdrav proces mirne reintegracije. Sarajevo kao i drugi bosanskohercegovački gradovi poput Mostara, Tuzle, Banjaluke, Brčkog i Bihaća mogu postati jezgro jednog novog regionalnog okvira (a što često ističu lokalni intelektualci) koji bi bio znatno više u skladu s prošlošću Bosne i Hercegovine, te prilagođen sadašnjim i predstojećim izazovima.

Nove generacije ne smiju napustiti ovo bojište. Kao i prošle generacije, ova borba mora se voditi u BiH i za BiH. ‘Bosansko proljeće’ iz 2014 je prošlost, ali ostalao je sjeme nade. Ova nada, jača i od straha i od razočaranja, sada mora procvjetati. Izvanredna bosanskohercegovačka umjetnička scena ovdje ima značajnu ulogu. Umjetnost koja nas dovodi bliže istini trebala bi postati vodilja u ovim teškim vremenima.

Wolfgang Petritsch i Christophe Solioz, Open Democracy

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

#EU60: Europska unija mora sačuvati zajedništvo i boriti se za svoju budućnost

Na svoj šezdeseti rođendan Europska unija suočava se s velikim brojem izazova. Neki od njih poznati su otprije a neki su bez presedana. Globalna ekonomska kriza, masovni priliv izbjeglica, pojava ekstremnih populista diljem Europe i svijeta, sve agresivnija Rusija, brexit i Donald Trump u Bijeloj kući problemi su s kojima se mora suočiti. Ova teška vremena očigledno traže jedinstvo i viziju, ali to je lakše reći nego učiniti.

Krenimo redom. Europsko gospodarstvo zapravo je u nešto boljem stanju nego što se misli. To su dobre vijesti, ali statistika sama po sebi nije dovoljna i relativno dobri gospodarski pokazatelji moraju se pretvoriti u konkretan boljitak za obične ljude, poput novih radnih mjesta i boljih plaća. Međutim, čak i kada bi gospodarstvo u EU bilo sasvim stabilno, države članice i sama Unija trebali bi otpočeti ciklus investicija koje bi barem djelomično riješile očigledne društvene probleme i opipljivo nezadovoljstvo sadašnjim stanjem. Osim dobre vladavine, europski lideri valjda uviđaju da ako se ne pokrenu, nezadovoljstvo građana može se pretvoriti – i pretvara se – u glasove za raznorazne populiste koji su više nego voljni i spremni iskoristiti nesreću  drugih za svoje mračne ciljeve.

Kao što smo vidjeli, europska ekstremna desnica se konsolidira i surađuje. Desni populisti očito su ohrabreni uspjehom Donalda Trumpa i njegove nacionalističke retorike i nastoje ga oponašati, pa i nadmašiti u Europi. Nisu uspjeli u Austriji i Nizozemskoj, a vidjet ćemo što će biti u Francuskoj gdje je Marine Le Pen ozbiljna kandidatkinja za predsjednicu Francuske. U boljim vremenima radikalni populisti i njihove politike imale bi minimalnu prođu kod većine građana, ali ovo su neobična i teška vremena i bila bi velika greška zanemariti tzv. obične ljude i njihove probleme, čak i ako se ne slažemo s njima.

Pitanje izbjeglica politički je osjetljivo i moralno depresivno. Europska unija u cjelini nije se iskazala. Većina zemalja članica ne želi ispuniti svoje međunarodne obveze spram izbjeglica. Putem medija bili smo svjedoci sramotnih prizora izbjegličkih prihvatnih centara i tamošnjih uvjeta, hladnoće i sveopće mizerije. Angela Merkel učinila je časnu stvar kada je odlučila prihvatiti milijun ljudi u Njemačku, ali mogla bi platiti visoku političku cijenu na sljedećim općim izborima u rujnu. Kako je već spomenuto, druge zemlje članice pokazale su manjak spremnosti i senzibiliteta da pomognu ljudima koji bježe iz, čak i za nas, nezamislive tragedije u Siriji. To je prilično sramotno, ali isto tako i nije posve neočekivano, s obzirom na prijetnju maloga broja potencijalnih terorista infiltriranih među izbjeglicama.

Najnoviji podaci ukazuju da iako je broj izbjeglica koji dolaze pao, ljudi umiru u većem broju na Mediteranu. Ova tragedija vjerojatno će se nastaviti sve dok ne dođe do trajnijeg rješenja i mira u Siriji. To se, nažalost, čini dalekim. Rješenje sirijskog sukoba očito ovisi o raznim međunarodnim igračima, ali EU i njezine države članice moraju biti uporne u naporima da ne budu potpuno marginalizirane od strane Rusije, Turske i SAD-a.

Rusija kao da je postala permanentna glavobolja za EU. To je velika šteta, jer da je više volje mogli bi blisko i prijateljski surađivati, što bi bilo i prirodno i obostrano poželjno. Međutim, stvarnost je takva da neke zemlje članice EU iz istočne Europe Rusiju vide kao izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Osim toga, Rusija je postala sve agresivnija u cyber ratovanju i pokušajima miješanja u europsku politiku i izbore, u toj mjeri da su Europljani odlučili djelovati kako bi se spriječila još gora šteta.

Osim ako se ne dogodi istinska promjena paradigme, što je malo vjerojatno ali ne i sasvim nemoguće, čini se da se trenutno malo toga može učiniti na poboljšanju odnosa između EU-a i Rusije. Ova država se sudjelovanjem u ratu u Siriji i Ukrajini na neki način potvrdila kao  globalna vojna sila, ali je platila visoku cijenu. Rusija je pod sankcijama Zapada, njeno gospodarstvo je oslabljeno. Rusija pokušava pomoći europske političare i stranke koji su za Putina, ali malo je izvjesno da će ova strategija biti uspješna, osim ako neki od njegovih pulena ne osvoje vlast u državi članici, posebno negdje poput Francuske ili Italije.

Brexit je još jedan veliki izazov. Britanska vlada napokon je otkrila plan, ili barem popis želja o tome kako oni vide budućnost odnosa s EU-om. Plan je doživljen kao pogrešan i nerealan, kako u Velikoj Britaniji tako i u ostatku Europe. Malo je vjerojatno da će Britanija osigurati sve što želi od EU-a, što zači da će i Britanija i EU trpjeti posljedice. Međutim,  nakon brexita Britanija bi mogla izgubiti mnogo više nego EU, posebno u smislu gospodarskog razvoja, utjecaja u svijetu i reputacije kao slobodnog, otvorenog i tolerantnog društva.

Donald Trump predstavlja opasnost za EU ne samo kao predsjednik SAD-a najmanje četiri godine, nego i zbog retorike kojom se služio tijekom predizborne kampanje. Trumpova politika mogla bi nadživjeti njegov mandat u Bijeloj kući. Ali, kao i svi drugi, i gospodin Trump će u konačnici biti ocijenjen na osnovu djela, a ne onoga što govori. Postoji mogućnost da će svijet, barem privremeno, biti manje opasan ako dođe do poboljšanja odnosa s Rusijom. U svakom slučaju, novi predsjednik SAD-a je nacionalist koji pokazuje malo interesa za liberalni međunarodni poredak. Gospodin Trump također otvoreno pokazuje prezir prema EU i teško da će biti velikih promjena.

Što bi onda EU i države članice trebale činiti suočene s tolikim problemima? Za početak, ohrabrujuće je da su europski liderli snažno osudili stavove gospodina Trumpa. Europa u osnovi i nema izbora nego da se drži zajedno i pronađe svoj put u ovim teškim vremenima. Bila bi ludost učiniti bilo što drugo, što bi Britanija već mogla uskoro saznati.

Što znači držati se zajedno? EU bi se trebala suprotstaviti Trumpu kad god je to potrebno, ali uvijek biti svjesna dugoročnog značaja odnosa sa SAD-om. Osim toga, EU treba nastaviti komunicirati i gdje je moguće surađivati s Rusijom, ali zadržati sankcije dok ne dođe do značajne promjene u ruskoj vanjskoj politici. Politički pritisak koji proizilazi iz izbjegličke krize može se ublažiti ako europski lideri jasno stave do znanja da je ova situacija privremena i da će većina izbjeglica, kao i nekada u slučaju bivše Jugoslavije, vremenom biti vraćena u matične države. Što se tiče brexita EU treba pričekati i vidjeti što Britanija zapravo želi, što još nije jasno, i razviti svoju strategiju. Istovremeno, EU bi trebala nastaviti bitan rad na poboljšanju svoga gospodarstva. Treba nastaviti s reformama kojima bi Unija postala modernija, s manje birokracije i mnogo više kontakta sa običnim građanima.

Svi izazovi s kojima se EU suočava su teški, neki su čak zastrašujući, ali sve što je ovdje spomenuto može biti učinjeno. Nadajmo se da će se to i dogoditi.

Dražen Šimić


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Europska unija smatra da Rusija destabilizira Balkan

Čini se da se zapadni Balkan vratio u središte pozornosti međunarodne zajednice. Pri tome se misli prije svega na BiH, Srbiju, Kosovo, Makedoniju i Crnu Goru. Hrvatska i prije toga Slovenija odmaknule su se u geostrateškom smislu od Balkana članstvom u Europskoj uniji i NATO savezu. Razlog za ovaj obnovljeni interes je Rusija i njeno pojačano prisusustvo u regiji.

Utjecajni mediji poput The Guardiana, Independenta i briselskog portala EU Observer pišu o samitu EU 9.3. na kojem su čelnici “razmotrili niz gorućih pitanja, među ostalim iz područja gospodarstva, sigurnosti, migracija te stanja na zapadnome Balkanu”. Ističe se da je unija alarmirana ruskim uplitanjem u ovome dijelu svijeta. Smatraju da je sigurnosna situacija u regiji krhka i da su tome doprinijeli kako vanjski utjecaji (Rusija) tako i unutarnji u smislu osnaženog nacionalizma i međuetničkih tenzija.

Zapadni Balkan bio je centralna tema samita EU. Britanska premijerka Theresa May osvrnula se na nedavni pokušaj državnog udara u Crnoj Gori i navodni ruski upliv rekavši da će “tražiti da se učini više kako bi se suprostavilo ruskoj kampanji plasiranja lažnih informacija i podigla razina vidljivosti zapadne predanosti ovoj regiji”. Donald Tusk, novi-stari predsjednik Vijeća Europske unije izjavio je da je regija zapadnog Balkana “od vitalnog značaja za Europu”, dodavši da su se “napetosti i podjele izmakle kontroli, djelomično zbog nezdravih vanjskih utjecaja koji destabiliziraju nekoliko zemalja već neko vrijeme”. Vodeći njemački europarlamentarac David McAllister smatra da se “geopolitika vratila na Balkan” i da EU treba biti konkretnija u nastojanju da se suprostavi ruskim pokušajima destabiliziranja regije. Osim Rusije, čelnike EU brinu i države poput Turske i zemalja arapskog zaljeva koje također imaju pretenzije na Balkanu, ali smatra se da je Rusija veći problem. EU čelnike brine i to što neki državljani balkanskih zemalja (Kosova, Albanije te Bosne i Hercegovine) ratuju za tzv. Islamsku državu u Iraku i Siriji.

Nije teško zaključiti da svaki puta kada su se interesi velikih sila prelamali preko Balkana to nije dobro završilo, prije svega po same Balkance. U ovome slučaju možda ipak postoji par razloga za optimizam. Državni udar u Crnoj Gori nije uspio i Rusija teško da će moći imati većeg upliva u toj zemlji u budućnosti. Dodatna prepreka ruskome utjecaju je proeuropski orijentirani premijer Srbije (i kandidat za novoga predsjednika ove države) Aleksandar Vučić.  Osim toga, sama Rusija ako želi može promijeniti svoju politiku, surađivati sa Zapadom i doprinijeti stabilnosti ove regije.

U svakom slučaju, stabilnost zapadnog Balkana je osjetljivo pitanje. Velike sile moraju imati na umu lekcije iz relativno nedavne povijesti o tome kako je kada se stvari otmu kontroli u ovoj regiji. S druge strane, lideri zemalja regije trebaju prije svega misliti na dobrobit svojih građana i pažljivo odabrati koga žele za velikog brata, ako baš moraju.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Ukrajinsko-ruska granica: prolaz je zabranjen, ali tko će vas zaustaviti?

Nedavno sam bila na ukrajinsko-ruskoj granici, malo izvan sela Volfine u oblasti Sumy. Granica je bila obično polje i neko vrijeme nisam uopće mogla vidjeti gdje je. Naš vozač nije nas želio odvesti do nje jer je put bio daleko od glavne ceste i pun rupa: nije želio oštetiti svoj automobil.

Govorio je: “granica je tamo”, pokazujući kroz prozor.

“Gdje?”, upitali smo. Ali on je samo ponavljao iste fraze i pokazivao preko polja.

Na kraju smo tražili da se zaustavi i odlučli prošetati.

“Imaš dobre cipele za hodanje?” Antoine je upitao.

“Da, naravno, idemo!”, odgovorio sam i krenuli smo.

Antoine i ja bili smo kanadski izborni promatrači. U Ukrajini smo došli nadgledati prijevremene parlamentarne izbore u listopadu i bili smo raspoređeni u oblast Sumy. Srećom, područja koja su nam dodijeljena graniče s Rusijom. Dobar broj biračkih mjesta nalazio se u selima uz granicu. Otišli smo u posjet da vidimo kako teku pripreme za izbore. Dok smo boravili u selu Pavlivka pitali smo šefa seoskog izbornog povjerenstva koliko smo blizu granici s Rusijom.

“Oko tri kilometra” odgovorila je nasmiješena, krupnija žena. “Sljedeće selo je djelomično u Rusiji”, dodala je. Pitali smo je da objasni i rekla je da se zbog načina na koji su granice izvučene pojedini vrtovi i bašte dijelom nalaze na teritoriju Ruske Federacije. Seljani imaju posebne dokumente koji im dozvoljavaju da rade i provode vrijeme u svojim vrtovima.

“Možemo li otići vidjeti?”, upitao sam nestrpljivo.

“O ne, treba ti viza”, odgovorila je mirno.

Zaintrigirani, odlučili smo istražiti kako ukrajinsko-ruska granica izgleda u ruralnome dijelu oblasti. Uostalom, teška vojna oprema mjesecima je prenošena iz Rusije u Ukrajinu: u dvije pogranične oblasti, Donjeck i Lugansk, gdje je bjesinio rat.

Bio je sunčan, ali hladan dan. Dok smo se vozili bila sam opijena ljepotom prirode i činjenicom da je tako pusto. Nije bilo ljudi, zgrada ili prometa: samo polja, drveće i nebo. Zimska pšenica bila je posijana u urednim redovima u crnoj zemlji. Međutim, nije bilo ni traga granici.

Dok smo hodali stazom između polja, Antoine i ja smo se pitali kako znati gdje je granica. Šalili smo se o sirenama koje vrište nakon što se spotaknemo o nevidljivu žicu. No, umjesto toga, pas je počeo lajati i trčati prema nama iz seoske kuće u daljini. Stali smo. Nakon nekog vremena iz kuće je izašla žena. Mahnula sam i zvala je, ali nije odgovorila; međutim, zovnula je psa koji se onda vratio prema njoj. Nastavili smo se približavati farmi. Pojavio se mladić kojem sam se javila i pitala gdje je granica.

Kao i naš vozač, rekao je “Odmah tu.”

“Gdje?” pitali smo, osjećajući se kao izgubljeni turisti jer sve što se moglo vidjeti bilo je polje i nekoliko stabala.

“Tamo”, pokazao je prstom.

“Koliko je daleko i kako ćemo znati da smo stigli?”, inzistirali smo.

“Oko 20 metara, vidjet ćete crnu liniju na zemlji”, rekao je na način kao da smo pitali nešto glupo. Zahvalila sam mu i pružila ruku. Rukovao se, što nije učinio kad sam mu se predstavila. Nastavili smo hodati. Bilo je veoma hladno ali znala sam da smo blizu.

ukrajina granica

Antoine je primijetio crnu liniju na tlu. Put je izgledao kao i svaki drugi kojim smo prošli. Je li ovo stvarno granica? Pregledala sam horizont i ugledala znak. Bio je predaleko da bi se vidjelo što je napisano. Nije pomogao ni zoom na Antoineovoj kameri.

“Idemo vidjeti što kaže” predložio je. Po prvi put u ovoj našoj pustolovini oklijevala sam. Odjednom sam imala viziju šiljaka koji se pojavljuju ispod zemlje, sirena i helikoptera. “Idi ti prvi”, rekla sam. Tako je i učinio. Ništa se nije dogodilo pa sam ga slijedila.

Došli smo do plavo-bijeloga znaka. Pisalo je: “Pažnja. Državna granica Ukrajine. Zabranjen prolaz”.

Snimili smo par fotografija, na ukrajinskoj strani (mislimo). Onda smo počeli hodati natrag.

Antoine je primijetio automobil parkiran uz put kojim smo hodali. Gledajući udesno uočila sam dvojicu muškaraca u maskirnim uniformama. Imali su mitraljeze i išli su u suprotnom smjeru. “Slikaj i idemo”, rekla sam. Usnimili smo ih s leđa i nisu nas vidjeli.

Tada je zazvonio telefon. “Jeste li dobro?” pitala nas je prevoditeljica. “Sve je u redu osim što smo se smrzli” uvjeravao ju je Antoine.

Kad smo se vratili u auto bilo im je vidno lakše. Vidjeli su automobil s dva naoružana muškaraca u uniformi ubrzo nakon što smo otišli tražiti granicu. Antoine i ja bili smo sretni što smo se vratili u topli automobil i šokirani koliko su stvari izgledale ležerno na granici dviju država koje vode neobjavljeni rat.

Marta Dyczok, E-International Relations

Tekst je odlomak iz knjige Ukrajinski Euromaidan. Knjiga se (na engleskome) može kupiti na Amazonu, u boljim knjižarama ili preuzeti kao besplatni PDF dokument ovdje.

Bezgrešno rusko proljeće

Rusija obilježava drugu godišnjicu aneksije Krima. Osim likovanja, postoji li i osjećaj krivnje?

Na Krimu je opet proljeće. Rusi sebe i dalje vide kao najneviniji narod na svijetu, potpuno čist i neokaljan. Smatraju da su kroz cijelu svoju povijest uvijek bili žrtve – mučenici, paćenici, oni koji nose breme. U njihovim zamislima Rusija je okružena grabežljivim i prijezira vrijednim susjedima kojima su Rusi otvorili svoja srca i pružili ruku, a ovi su ih zauzvrat iskoristili i povrijedili. Ruski popis pritužbi protiv njih beskrajan je. Ovi susjedi duguju Rusiji zbog njene ‘velike kulture’, zbog Jurija Gagarina i ruskih mistika. Rusi pak susjedima ne duguju niti jednu kopejku. Zato, ako zatreba, Rusija će sva sretna uzvratiti udarac, jer se osjeća prevarena od svih.

Krivnja je neugodna stvar s kojom je teško živjeti. Nijemci su joj se uporno i dugo odupirali. Povjesničar i teoretičar Aleida Assman pisao je da je Nijemcima bilo lakše izmisliti ispriku za svoje postupke nego, naprosto, priznati da su bili u krivu. Među političkim autorima jedno je vrijeme bilo popularno naciste predstaviti kao bezprizorna čudovišta, kao krvožedne zvijeri koje su pokrenule globalno krvoproliće. Prema ovom gledanju, obični Nijemci nisu imali nikakve veze s nacizmom. Druga vrsta pristupa ovoj temi bila je ta da se Nijemci sjećaju svih zlodjela prouzrokovanih od strane nacista: milijuna ubijenih ljudi, sravnjenih drevnih njemačkih gradova, okupacije i podjele svoje zemlje na dvije države. Zatim, tu je bio njihov ugled – nakon nacista, Njemačka se više nije mogla posmatrati isključivo kao domovina Martina Luthera. U ovome viđenju, patnje koje su Nijemci proživjeli pod nacističkim režimom stavljaju ih u istu razinu s Židovima koji su preživjeli holokaust. Nakon što su se riješili tih zlih Nacista, Nijemci sada ponovno mogu prigrliti narode koji su trpili pod nacističkim jarmom. Nijemci su dakle bili žrtve, kao i svi ostali.

Ipak, bez obzira na sva izbjegavanja odgovornosti i pogreške, Nijemci su prihvatili svoju krivnju.

Sličan proces kao da se događao i u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Bilo je pokušaja da se prizna vlastita prošlost onakvom kakva je doista i bila – i to ne samo komunistička prošlost nego i ona  ruskoga carstva koje je živjelo od iskorištavanja svojih kolonija. Međutim, ako je suditi po onome što se govori sada, kolektivno sjećanje Rusa funkcionira na vrlo različit način od onoga u Nijemaca. Evo nekoliko primjera: streljana Butovo gdje je ubijeno više od 20 000 političkih zatvorenika za vrijeme Staljinove strahovlade, potresni film ‘Tajni policajac’ snimljen 1992. (u kojem se radnja događa ubrzo nakon boljševičke revolucije) te spisi Solženjicina i Shalamova možda su otkrili i pokazali strahote toga vremena, ali nisu imali željeni učinak.

Kao prvo, Rusi općenito smatraju da nemaju nikakve veze sa zločinima počinjenim tijekom sovjetske ere. Što se većine Rusa tiče, zločini su počinjeni od strane komunista, a komunisti nisu bili Rusi. Estonci, Židovi, Gruzijci i Kinezi bili su odgovorni za sve. Oni su bili financirani iz njemačke ‘centrale’ i od neke vrste globalne zavjereničke klike. Neka onda ti ljudi preuzmu krivicu.

Isto tako, Rusi nisu krivi za deportaciju Krimskih Tatara 1944., a način na koji Tatari još uvijek jadikuju o tome je u najmanju ruku neukusan. Rusi su propatili ništa manje od Tatara. Iz ruske perspektive gledano, kada se Tatari žale na svoju patnje koju su prouzročili Rusi, trebali bi također spomenuti i patnje Rusa pod komunizmom, inače se radi o običnim lažima i provokaciji. Osim toga, zapravo nije ni bilo zločina. Naprosto se radilo o teškim vremena, okrutnoj vojnoj logici i bilo bi zapravo najbolje da se sve to davno zaboravilo.

Najveći problem je što Rusi svoje probleme objašnjavaju manjkom nacionalističke svijesti i imperijalnih ambicija, tj smatraju da je to zbog toga što su ‘loši Rusi’. Posljedica takvog razmišljanja je da jedini spas vide u više autokracije, više državnog pravoslavlja, više Kozaka, antisemitizma, ratova i pripajanja teritorija. Slijedeći ovakvu logiku, Rusija pod dinastijom Romanova nije uspjela jer je bila premekana, tj. prestala je biti svoja. Stoga se nameće očigledan zaključak da Rusi ne bi trebali skretati sa svoga ‘pravoga puta’. Taj pravi put znači biti supersila. Sve što su Shalamov, Solženjicin i drugi učinili jeste da su naučili Ruse da moraju opet postati imperij i ići do kraja. Kao što kaže engleska poslovica, ako se prvi puta ne uspije – nastavi pokušavati.

Streljana Butovo (sada spomenik Staljinovim žrtvama), koja je trebala braniti Ruse od povratka u prošlost na isti način kao što holokaust štiti Nijemce od povratka u nacional-socijalizam, pretvorila se u ulazna vrata u još dalju i krvaviju prošlost. Sjećajući se ‘crvene’ represije koja je bila loša, Rusi čekaju novu, ‘bijelu’ represiju koja će biti dobra. U njihovom kolektivnom slavlju zbog osvajanja Krima, Rusi ne samo da slave svoju pobjedu nego i svoj nedostatak krivnje. Između to dvoje možda i nema razlike.

Maxim Goryunov, Open Democracy

Foto: Alexander Aksakov / Getty Images

Rusija i slučaj Litvinenko

Rusija će naprosto odbaciti optužbe u slučaju Litvinenko i tu se malo što može učiniti

Nakon dugogodišnje istrage, objavljivanje konačnog izvješća o smrti bivšeg ruskog agenta Aleksandra Litvinenka ponovno je proizvelo kontroverze. Riječ je o najpoznatijem atentatu na tlu Velike Britanije u zadnjih nekoliko desetljeća. Priča ima sve sastojke špijunskog trilera, od nepoznatog otrova do međunarodne zavjere, ali njene posljedice su daleko od trivijalanih. Glavni događaj je neobična smrt Aleksandra Litvinenka u studenom 2006. godine. Radi se o odbjeglome bivšem službeniku ruske tajne službe kojemu je odobren politički azil u Velikoj Britaniji 2003. Litvinenko je otrovan rijetkom radioaktivnom materijom zvanom Polonij-210. S obzirom na Litvinenkovu reputaciju žestokog kritičara ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegove sigurnosne službe, od početka se smatralo da je ruska država stajala iza ubojstva. Sada postoji i formalna optužba u vidu izvješća objavljenog kao rezultat javne istrage o Litvinenkovoj smrti. Samo izvješće nije moglo doći u gorem trenutku za Veliku Britaniju. Rješavanje brojnih kriza širom svijeta iziskuje suradnju s Rusijom. Međutim, postalo je jasno da Kremlj nije raspoložen za takvo što.
U zadnjih nekoliko desetljeća ruske službe sigurnosti bile su osumnjičene za niz ubojstava, a poznate su po tome da su spremne obračunati se s neprijateljima ruske države daleko izvan njenih granica. Međutim, Litvinenkov slučaj je odjeknuo širom svijeta i proizveo snažne reakcije. Način na koji je umro, te činjenica da se ubojstvo dogodilo u Londonu bili su siguran način da se uznrmiri javnost. Što je možda još i važnije, navodni osobni angažman predsjednika Rusije je vrlo ozbiljna optužba.
Kao što je istraga istaknula, bilo je mnogo razloga da se ruske tajne službe obračunaju s Litvinenkom. Vjerojatno najvažniji bio je njegov rad za britanske tajne službe, što je kardinalni grijeh za bivšeg časnika KGB-a. To je razlog zašto je dio dokaza koji su prikupljeni tijekom istrage i dalje nedostupan za javnost. Jednako važna je i činjenica da je Litvinenko već od ranije javno optuživao ruske sigurnosne službe i samog Vladimira Putina da stoje iza mnogih poznatih zločina. Govorio je npr. o bombardiranju stambenh zgrada u Rusiji 1999. kao opravdanju za pokretanje drugog čečenskog rata. Također je tvrdio da Putin ima veze s organiziranim kriminalom.
Postoji mogućnost da je Putin mogao znati ili da je čak osobno odobrio atentat, iako je Litvinenko bio operativac relativno niske razine pa bi bilo pomalo čudno da se previše bavio njime. U to vrijeme, Litvinenkove optužbe na račun ruskog predsjednika već su izašle u javnost i ruske vlasti nisu reagirale. Štoviše, način na koji je Litvinenko umro ostavio mu je dovoljno vremena da iznese nove dokaze protiv Putina ako ih je imao. Sve ovo ukazuje na osvetu kao motiv, što možda i nije posve neočekivano s obzirom na okolnosti.
Ruska reakcija na izvješće bila je jednostavna u istoj mjeri u kojoj je bila i predvidljiva. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije optužilo je Britaniju da je “isključivo pravni“ slučaj pretvorila u političko pitanje time što je uopće pokretala javnu istragu. Za samu istragu su rekli da nije bila transparentna i da je svoje zaključke donijela s visokom razinom predrasuda. Ruski veleposlanik u Londonu Alexander Yakovenko nazvao je povezivanje ruske države s ubojstvom Litvinenka „provokacijom”. Putinov glasnogovornik je dodao da Rusija naprosto nije zainteresirana za istragu.
Osobni angažman predsjednika Putina je špekulacija i malo je vjerojatno da će ikada biti dokazan, ali sudjelovanje ruskih sigurnosnih službi je neporecivo a predsjednik Putin ima odgovornost za rad ruske države i njezinih vojnih i sigurnosnih službi.
Odnosi između Velike Britanije i Rusije su došli na samo dno nakon ruske aneksije Krima i sudjelovanja u ratu u Donbasu u Ukrajini. To je, usput rečeno, bilo ono što je prevagnulo da britanska vlada odobri javnu istragu o Litvinenkovoj smrti, a za što ranije nisu imali volje. Veliko je pitanje, međutim, što će se sada dogoditi. Britanska vlada govori o akciji, ali može li stvarno učiniti nešto? Na koncu, radi se o nečemu iz prošlosti, a u izvješću nema ništa što već nije bilo poznato britanskoj vladi ili tajnim službama. Rusija je u međuvremenu postala važan globalni igrač s kojim će se morati surađivati u jednom ili drugom obliku, npr. u potrazi za rješenjem sukoba u Siriji i borbi protiv tzv. Islamske države. Rusija nije jedina zemlja na svijetu koja u odnosu na zapad znatno zaostaje u smislu poštivanja ljudskih prava, vladavine prava i demokracije ali je možda najproblematičnija za Europu zbog blizine Europskoj uniji, te zbog veličine i vojne moći koja uključuje i nuklearno oružje.
To čini ono što se događa u Rusiji jednako važnim ili čak važnijim od sličnih trendova u Kini ili Saudijskoj Arabiji. Rezultati istrage u slučaju Litvinenko stvorili su britanskoj vladi dilemu za koju se nadala da se s njom neće morati baviti: kako pomiriti moralna načela s teškom, nezavidnom realnošću međunarodne politike i ekonomije.

Alexander Titov, The Conversation

Iran kao problem i rješenje

Sudjelovanje ministra vanjskih poslova Mohammad Javad-Zarifa u razgovorima u Beču u listopadu je nerado priznanje SAD-a i Saudijske Arabije o važnosti Irana u svakom budućem planu za rješenje sirijske krize. Od islamske revolucije 1979. godine, te osobito nakon izbijanja prosvjeda u arapskome svijetu, Iran i Saudijska Arabija kao dvije regionalne sile u Perzijskome zaljevu nadmeću se za utjecaj i dominaciju u Bahreinu, Jemenu i, iznad svega, Siriji. Ovaj potez također predstavlja zakašnjelo saudijsko i zapadnjačko priznanje uloge i utjecaja Irana u rješavanju četverogodišnje krize. S više od dvije stotine tisuća poginulih, sirijska kriza je najgori primjer ljudskog stradanja i patnje još od iračko-iranskoga rata.

Produljenje sirijske krize donosi dvije glavne prijetnje. Na jednoj razini, kriza sprječava glavne sudionike da razviju koherentnu strategiju spram Islamske države, kao i da rade na provedbi rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 2170 iz kolovoza 2014. i rezolucije broj 2249 usvojene u studenom prošle godine. Na drugoj razini, kriza je doprinijela priljevu izbjeglica u zemlje Europske unije. Prema podacima UNHCR-a, do prosinca ove godine četiri milijuna i dvjesto osamdeset i osam tisuća izbjeglica iz Sirije je registrirano u susjednim zemljama, a od kada je jedan mali broj izbjeglica ušao Grčku iz Turske u krajem 2013. godine, Europa je postala magnet za sirijske izbjeglice. U 2015. godini procjenjuje se da je sedamsto pedeset tisuća izbjeglica stiglo u Europu – većina njih su Sirijci koji traže politički azil. Produženje sirijske krize je glavni čimbenik koji doprinosi ovome.

Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije kao glavnih podupiratelja suparničkih snaga u Siriji, oni i dalje stalno govore o vojnoj opciji. Saudijci na sirijskog predsjednika Assada gledaju kao na dio problema u borbi protiv Islamske države, a Rusi kao na dio rješenja. Niti jedna ni druga država nisu odustale od  vojnoga rješenja. Uz puno pompe u ožujku 2013., arapske vođe su pozvale oporbene pobunjenike da zauzmu sirijsko mjesto u Arapskoj ligi, ali protivljenje Alžira, Egipta i Libanona je spriječio Sirijsku nacionalnu koaliciju (SNC) da to i uradi. Unatoč financijskoj moći i političkome utjecaju, mijenjanje situacije na terenu u Siriji pokazuje se kao ogroman problem za Saudijsku Arabiju. Rijad je podcijenio otpornost i izdržljivost Assadovog režima. ‘Bez uloge za Assada ‘ može biti dobar naslov, ali to nije učinkovita strategija. Naoružavanja pobunjeničkih snaga, a što uključuje i selafijske elemente, nije djelotvorna vojna opcija. Dugo vremena, stav SAD-a i njegovih saveznika iz Zaljeva bio je da Assad mora otići prije nego što se počne raspravljati o tranziciji. Poziv Iranu na razgovore u Beču pokazuje pomak u saudijskoj strategiji.

S druge strane, Vladimir Putin se nada da će se Assadov režim konsolidirati tako što će smanjiti  teritorij pod kontrolom Islamske države. Čini se da je njegov cilj sprečavanje kolapsa režima tako što će ‘omekšati’ razne anti-Assadovske skupine i eliminirati njihove zalihe oružja. Bez vojnika na terenu, vojni potencijali Islamske države mogu biti umanjeni, ali ne i eliminirani.

Otkad je u rujnu 2013. godine postavio ultimatum u vezi s kemijskim oružjem, predsjednik Obama  nema učinkovitu politiku spram Sirije. Što je njegova strategija? Nada se da će pokušaji Rusije i Irana da podupru sirijski režim završiti tako da će se ‘zaglaviti u močvari i neće uspjeti’. Ukratko, osim u nadi u neuspjeh ruske vojne ofenzive, Obama nema politiku o Siriji.

Dakle, produljenje krize i nepostojanje učinkovitog odgovora na građanski rat u Siriji i na prijetnju koja dolazi od Islamske države doveli su do uključivanja Irana u sirijske razgovore. Teheran je itekako upleten u dešavanja u Siriji i uložio je značajan politički kapital i vojne resurse kako bi ojačao Assadov režim. Povremena izvješća o iranskim žrtvama, uključujući članove pokreta Hezbollah potcrtavaju izravnu i neizravnu uključenost Irana u sirijsku krizu. Dogovor s međunarodnom zajednicom o nuklearnom programu, promjena američkih interesa u regiji Perzijskog zaljeva i nepostojanje alternative rezultiralo je time da su Sjedinjene države počele surađivati s Iranom oko pitanja Sirije i priznavati važnost te zemlje za budućnost Sirije. Iran nudi politički legitimitet međunarodnoj borbi protiv Islamske države i njegova uloga je od velike važnosti kako u Iraku tako i u Siriji. Zajednička borba protiv Islamske države je usporena zbog taktičkih razlika između suparničkih tabora: Iran nastoji ostvariti svoje ciljeve preko Assada, a Saudijska Arabija bez njega.

Geostrateška stvarnost, mudri politički potezi i kratkovidne politike protivnika uvećali su ulogu Irana u svakom budućem rasporedu snaga u Siriji. Voljeli to ili ne, Iran je i dio problema i dio rješenja. Njegova podrška je kritična za opstanak Assadovog režima, ali u isto vrijeme bilo kakav plan za Siriju nakon Assada neće biti moguće ostvariti bez Teherana. Poziv na razgovore u Beču je jasno priznanje sve važnije uloge Irana u budućnosti Sirije.

P.R. Kumaraswamy, E-International Relations

Sirija – noćna mora međunarodne zajednice

U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.

Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.

Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.

Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.

Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.

DD

Erdoganov trijumf i budućnost Turske

Voljeli ga ili mrzili, Recep Tayyip Erdogan je još jednom pokazao svoj vrhunski talent kao politički operator. Na izborima 1. studenoga njegova Stranka pravde i razvitka (AKP) dobila je većinu u  Narodnoj skupštini Turske, osvojivši 49.4% glasova – porast u odnosu na ranijih 40.9% (i 4.5 milijuna birača) u odnosu na prilično nejasne izbore od 7. lipnja. AKP sada može samostalno formirati vladu. Turska je manje-više u istom položaju kao i prije glasovanja u lipnju: ima snažnog, izravno biranog predsjednika koji ima neograničene ambicije, a koji kontrolira zakonodavnu vlast.

Ono što se promijenilo jest da je Erdogan dobio jak novi mandat. Iako formalno nepolitička figura, on u praksi može usmjeravati politiku Vijeća ministara. Turska je zapravo u praksi prešla na predsjednički sustav, bez obzira što AKP-u nedostaje trinaest glasova za većinu od 330 zastupnika potrebnu za raspisivanje referenduma o ustavnim promjenama.

Nemir i podjele u Turskoj u zadnjih nekoliko mjeseci išle su na ruku Erdoganu. Obnovljeni rat s PKK-om (Kurdistanska radnička stranka) i grozni bombaški napad u Ankari 10. listopada dali su vjerodostojnost AKP-ovoj kampanji koja je građanima obećala stabilnost i sigurnost  kroz jednopartijsku vlast. Kao i pred izbore 2011, vladino suočavanje s PKK-om se isplatilo. Dva milijuna birača odlučilo je napustiti Stranku nacionalne akcije (MHP), čiji je udio smanjen s 16.3% na 11.9%, a broj njihovih  mjesta u parlamentu se prepolovio.

Prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) također je izgubila podršku, završivši na četvrtom mjestu s 10.7% glasova, u odnosu na 13.1% u lipnju. Većinu glasova izgubili su na jugoistoku zemlje, gdje su se konzervativni Kurdi otuđili od PKK-a. Taj dioTurske ušao je u sukob koji se proširio na urbana središta poput Cizre, a stanovništvo se nakon kratkotrajne podrške HDP-u vratilo u okrilje AKP-a. HDP je još jednom pokazao da izborni prag od 10% nije prepreka, ali stranka je izgubila zato što je od strane vlade prikazana  kao puki produžetak ‘terorističke organizacije’, tj. PKK-a. Mala utjeha i nagrada im je da će, s pedeset i devet zastupnika, HDP imati veću zastupljenost u budućem sazivu parlamenta nego MHP.

Također je upadljivo da glavna oporbena snaga, Narodna republikanska stranka (CHP), ne može pobjeći od svoje uloge promatrača u turskoj politici. Ne mogu povećati svoj udio od 25% glasova i naprosto ne mogu biti vjerodostojan protivnik AKP-u. HDP i MHP mogu konkurirati i uzimati glasove od AKP-a unatoč tomu što su po veličini manje od jedne trećine AKP-a, što nije slučaj s CHP-om, čak ni s osvojenom četvrtinom biračkoga tijela.

Stop the Genocide

Turskom predsjedniku zasada dobro ide. Jednostranačka vlada znači stabilnost, što je dobar znak međunarodnim investitorima. Turska lira je porasla 3% u odnosu na dolar, nakon ranijeg pada od 25% tijekom ove godine. Dionice istanbulske burze skočile su za pet posto 2. studenog. Barem kratkoročno, financijsko tržište – osim glasačke kutije jedina vjerodostojna kontrola Erdogana – se kreće u pravome smjeru. To se, naravno, može brzo promijeniti, pogotovo ako kratkoročne političke kalkulacije nove vlade dovedu do loše gospodarske politike ili ako bude uplitanja iz predsjedničke palače. Sastav sljedećeg kabineta i ravnoteža između Erdoganovih ljudi i tehnokrata ključni su signali na koje treba gledati. Tu je i premijer Ahmet Davutoglu, koji je dobio toliko potreban podstrek nakon jakih izbornih rezultata. On sada ima priliku izboriti se za vlastito polje djelovanja, iako to ne mora nužno značiti politički izazov Erdoganu, kao što se nadaju neki promatrači.

Veći izazov za Erdogana i AKP, nakon što su si vratili političku prevlast, je izvući zemlju daleko od ruba. Daleko najveći test je onaj koji se tiče ponovnog početka kurdskog mirovnog procesa. Nakon 1. studenog, predsjednik nema nikakve koristi od nastavka borbi. Međutim, smirenje situacije se može postići na različite načine. Erdogan može pružiti ruku isključivo Abdullahu Ocalanu i PKK-u, ili odlučiti da želi surađivati i s HDP-om. Iako  sporazum između dva lidera – Erdogana i Ocalana – bez sumnje može vratiti stabilnost, samo pomirenje ugrađeno u parlamentarnu politiku može generirati prijeko potreban širi proces političkih promjena.

Ponovno pokretanje kurdskog mirovnog proces također će ojačati Erdogana u regiji. Ankara se povlači iz Sirije. Ruska intervencija onemogućila je uspostavu zone zabrane leta, na zaprepaštenje Turske. Islamska država (IS) se pretvorila od tajnog saveznika u težak izazov za unutarnju stabilnost zemlje. Doista je ironično da kao premijer Davutoglu, arhitekt politike ‘nula problema sa susjedima’, mora voditi rat na nekoliko frontova – protiv Assada, PKK / PYD i IS. Povratak za pregovarački stol kod kuće će bez sumnje poboljšati reputaciju Turske u inozemstvu, u vrijeme kada se prvi krug pregovora vodi u Beču, s ciljem okončanja pokolja u Siriji.

Erdogan je pokazao da je neupitni gospodar turske politike. On sada mora otpočeti proces ozdravljenja otrovnih podjela svoje zemlje i posijati sjeme reformi i pomirenja.

Dimitar Bechev i Nathalie Tocci, Open Democracy