Kako su stoljeća samoizolacije Japan pretvorila u jedno od najodrživijih društava na svijetu

Početkom 17. stoljeća japanski su vladari strahovali da će se zemljom raširiti kršćanstvo, koje su europski misionari nedavno donijeli u južne dijelove zemlje. Kao odgovor, oni su 1603. u praksi izolirali Japan od vanjskog svijeta: Japanci nisu mogli odlaziti, dok je vrlo malo stranaca moglo ući u zemlju. Ovaj period postao je poznat kao japansko Edo razdoblje, a granice su ostale zatvorene gotovo tri stoljeća, do 1868.

Izolacija je omogućila procvat jedinstvene kulture, običaja i načina života, od čega je velik dio zabilježen u umjetničkim oblicima koji su i danas živi, poput haiku poezije ili kabuki kazališta. Izolacija je također značila da su se Japanci, koji su živjeli pod sustavom velikih trgovinskih ograničenja, morali u potpunosti oslanjati na materijale već prisutne u zemlji, što je stvorilo uspješnu ekonomiju ponovne upotrebe i recikliranja. Japan je bio samodostatan u pogledu resursa, energije i hrane i održavao je populaciju od oko 30 milijuna, bez upotrebe fosilnih goriva ili kemijskih gnojiva.

Ljudi iz Edo razdoblja živjeli su u skladu s onim što je danas poznato kao “spori život” – skup održivih običaja koji se temeljio na trošenju što je manje moguće stvari. Čak se ni svjetlo nije trošilo uzalud – dnevne aktivnosti započinjale su izlaskom i završavale zalaskom sunca.

Odjeća je popravljana i ponovno korištena toliko puta sve dok ne bi završila kao pohabane krpe. Pepeo od kremacija i ljudski izmet korišteni su kao gnojivo, što je stvorilo uspješan biznis za trgovce koji su išli od vrata do vrata skupljajući te dragocjene tvari kako bi ih prodali poljoprivrednicima. Ovu praksu mogli bismo nazvati ranom kružnom ekonomijom.

Još jedna karakteristika sporog života bila je upotreba sezonskog vremena, što znači da se mjerenje vremena mijenjalo zajedno s godišnjim dobima. U predmodernoj Kini i Japanu, 12 znakova zodijaka (poznatih na japanskom kao juni-shiki) korišteno je za podjelu dana u 12 dijelova od otprilike dva sata svaki. Duljina tih dionica varirala je ovisno o promjeni vremena izlaska i zalaska sunca.

Tijekom Edo razdoblja korišten je sličan sustav, koji je dijelio vrijeme između izlaska i zalaska sunca u šest jedinica. Kao rezultat, jedan “sat” se jako razlikovao ovisno o tome je li mjeren ljeti, zimi, noću ili danju. Ideja o reguliranju života nepromjenjivim vremenskim jedinicama poput minuta i sekundi jednostavno nije postojala.

Umjesto toga, ljudi iz Edo razdoblja, koji nisu posjedovali satove, procjenjivali su vrijeme prema zvuku zvona postavljenih u dvorcima i hramovima. Dopuštanje prirodnom svijetu da diktira život na ovaj način dovelo je do razumijevanja godišnjih doba i njihovih obilnih prirodnih bogatstava, pomažući u razvoju ekološki prihvatljivog skupa kulturnih vrijednosti .

Rad s prirodom

Od sredine Edo razdoblja procvjetale su ruralne industrije, uključujući proizvodnju pamučne tkanine i ulja, uzgoj dudova svilca, izrada papira i proizvodnju sakea i miso paste. Održavali su se festivali godišnjih doba s bogatom i raznolikom ponudom lokalne hrane, zazivala se plodnost tijekom sezone cvata trešnje i slavila jesenska žetva.

Ovaj jedinstveni, ekološki prihvatljiv društveni sustav nastao je dijelom zbog potrebe, ali i zbog snažnog kulturološkog iskustva života u bliskom skladu s prirodom. Ovo se mora ponoviti u današnje vrijeme kako bi se stvorila održivija kultura. Dobra vijest je da već postoje određene suvremene aktivnosti koje mogu pomoći.

Na primjer, zazen ili “sjedeća meditacija”, praksa je koja dolazi iz budizma i koja ljudima može pomoći da stvore prostor mira i tišine kako bi doživjeli i osjetili prirodu. U zadnje vrijeme brojni urbani hramovi nude zazen sesije.

Još jedan primjer je “šumsko kupanje”, izraz koji je skovao glavni direktor japanske agencije za šumarstvo 1982. Postoji mnogo različitih stilova šumskog kupanja, ali najpopularniji oblik sastoji se od provođenja vremena bez elektronskih aparata, uronjeni u mir šume.  Aktivnosti poput ovih mogu pomoći razumijevanju ritmova prirode, koji nas zauzvrat mogu odvesti ka održivijem načinu života, onom koji bi stanovnici Edo razdoblja znali cijeniti.

U doba kada je potreba za održivijim načinom života postala globalni problem, trebali bismo poštovati mudrost ljudi iz Edo razdoblja koji su s vremenom živjeli na način na koje se ono mijenjalo s godišnjim dobima. Koji su cijenili dostupne materijale i višekratnu upotrebu istih kao nešto prirodno, i koji su prakticirali način života usmjeren ka recikliranju. Učenje na njihovom primjeru moglo bi nam dati učinkovite smjernice za budućnost.

Hiroko Oe, The Conversation

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s