Jutros sam si obećala da neću pisati ništa vezano za ovo potpuno odsustvo objektivnosti, razuma i empatije koje se trenutno odvija u susjednoj nam Srbiji, jer moje mišljenje neće promijeniti tuđe nemišljenje niti potaknuti neku produktivnu promjenu. Ali, avaj, u naletu migrenske groznice i količine bijesa koji kulja u meni svaki put kad se javnost dotakne ove teme odlučila sam da ipak ne održim to blaženo obećanje od jutros.

Gledajući jezovite snimke iz Beograda, na kojima masa hipnotizirano ponavlja „Sveti Savo srpski, moli Boga za nas“ kao u nekoj tragičnoj monty-pythonovskoj parodiji, prvo što sam pomislila je: „zaboga, ovo je stvarnost.“ Ovo nisu snimci „iza kamera“ sa snimanja nekog satiričnog filma, ovo su stvarni ljudi ubijeđeni, što je najgore, potpuno ubijeđeni u to da „čine pravu stvar“, da „štite porodične vrijednosti“, da „spašavaju svoju djecu“ i slične jednako ridikulozne mantre kojima se politička desnica dobacuje kao ping-pong lopticom kad god im krene opadati popularnost. A masa koja se svako malo oglasi, opet ubijeđena u to da je u pravu, kao da odbija ili naprosto ne može vidjeti da je potpuno izmanipulirana i da politikanerima služi samo kao alat kojim će si graditi karijeru i zgrtati novac, naravno.

Sveti Sava se vjerojatno prevrće u grobu i u nevjerici udara po čelu gledajući kako narod za čije se obrazovanje zalagao čitav život postaje jedna suluda masa koja se usudila zazivati njegovo ime u svojim mrzilačkim i diskriminatornim pothvatima.

No, što je zapravo pride i zašto se održava? Zašto to toliko smeta divnim, porodičnim ljudima koji mrava ne bi zgazili, ali bi vrlo rado i bez imalo razmišljanja vrijeđali svoje LGBT sugrađane ili čak fizički nasrnuli na njih? Koji su to problemi s kojima se LGBT zajednica u Srbiji i BiH suočava i čije bi rješenje toliko naškodilo porodičnim ljudima i njihovoj djeci?

Tko uopće ima pravo da kritizira nečije postojanje? Pobožni ljudi? Don’t think so…

Gledam i čitam i slušam potpune neistine koje frustrirana masa tako olako bljuje po društvenim mrežama i u javnosti. „Imaju sva prava“, kažu. „Čak su privilegovani u odnosu na nas normalne“, kako molim? De ponovi to još jednom…

I toliko me ljuti ta nesvijest s kojom su se oni, čini se, pomirili. „Imaju sva prava“. Prije par godina s drugom plešem u klubu, on i ja, muško i žensko, pomalo netipični muško i žensko, ali opet muško i žensko. „Čak su privilegovani u odnosu na nas“. Nepoznati momak me zove da priđem, i ja priđem. „Reci drugu da odmah napusti lokal ako neće da ga prebijem“, kaže. Kako molim? „Reci drugu da odmah napusti lokal jer ću prebiti pederčinu jebem mu ja mater“, kaže. Koja su to sva prava? Kako su to LGBT ljudi privilegovani kad ne mogu ni plesati u klubu, a da ih neka okorjela budaletina ne uvjetuje: ili prekini provod i idi kući ili popuši batine. Naredne godine s prijateljicom s faksa plešem u tom istom klubu. Prilazi nam grupa pijanih momaka i kreće da pipa, drapa i trlja se od moju prijateljicu. Ona im govori da prestanu i izmiče se, ali su nas okružili. „A tko ti je ova mala“, pitaju. Ona, u pokušaju da ih otjera, govori: „To je moja cura.“ „Ahaaa, pa tebi onda ovo i treba“ i nastavljaju da je drapaju. Ja stajem između njih. „’Oćeš i ti malo“, govore i počinju nas obje dirati sve dok nismo uspjele dozvati konobara koji nas je kasnije zarad naše sigurnosti smjestio iza šanka.

Te iste godine u kafiću u Banjaluci, u kojem se ponekad okuplja banjalučka LGBT scena, usred žurke upadaju navijači koji prijete da će sve zapaliti. Par mjeseci kasnije drug mi priča kako je tu sjedio na kavi s prijateljicom i u lokal je upao čovjek noseći Bibliju i stavljajući je pred njih na stol uz: „Ja znam da vi niste krivi za to što ste, ali pročitajte, možda nađete spas.“

Sva prava? Privilegovani? Doduše, Biblija zna biti skupa, ovisno u kojoj knjižari i koje izdanje kupujete, tu je možda i postojala neka vrste privilegije, ali iz potpuno pogrešnih razloga. Nakon homofobnog napada u jednom zagrebačkom lokalu, zbog kojeg je jedan momak završio na hitnoj, nas nekoliko se okuplja u gradu noseći LGBT zastavu ne bismo li tako izrazili solidarnost sa žrtvom napada. Zvižde za nama, pomahnitali vozači automobila koji su tuda prolazili nam sviraju, spuštaju prozore, pokazuju nam srednji prst, pljuju, viču „crkniteee“, nitko ne reagira, čak ni policija koja je bila u blizini, nitko od građana, ništa, baš ništa…

Prije pet godina s prijateljicom koja je butch hodam kroz centar grada. „Jes’ ti muško“, dobacuje joj momak otromboljene, masne face. Nastavljamo hodati i pravimo se da se ga ne čujemo. „De m’ reci, jes’ muško il’ žensko“, on nastavlja. Riješile smo ga se tek kad smo ušle u kafić. U kafiću sjede dva hetero para. Momak je facu zaburio djevojci u vrat, ona se smješka. Druga djevojka svom dečku sjedi u krilu i pokazuje mu nešto na telefonu, on je drži oko struka. Sva prava? Privilegovani? Ma daj. Kakva je to privilegija kad ne možeš proći centrom grada, a da ti se neka budaletina ne nakači za vrat? Unosi u facu? Pita te jesi li muško ili žensko kao da je to njegova stvar i kao da je uopće bitno?

I tko se tu onda nameće? Osoba koja je sjedila u kafiću i pila svoju poslijepodnevnu kavu ili gospodin koji je upao u kafić i toj osobi poklonio Bibliju ne bi li se „izliječila”? Nameće li se djevojka kratke kose dok šeta centrom grada ili uspuhani momak koji ide za njom i ponavlja „jes’ muško il’ žensko”? Nameće li se grupa jedva punoljetnih klinaca koji žele javno pokazati solidarnost sa svojim vršnjakom ili grupa odraslih tradicionalista koji pljuju po njima? Da li se taj vršnjak nametao plešući u kafiću ili su se pak nametali momci koji su ga prebili? Nameće li se momak koji pleše u klubu ili nepoznati lik koji mu prijeti da će ga prebiti ako ne napusti lokal? Nameću li se dvije djevojke u klubu ili grupa pijanih divljaka koji ih ispipavaju iako su im jasno rekle da prestanu? Tko se nameće? I šta se to nameće? Nameću li se nečija privatnost i želja za normalnim životom ili pak nasilna masa koja je spremna da tuče, kolje, kamenuje?

Zato je osnova svakog prajda sigurnost. To je prvi zahtjev. Sigurnost u zemlji u kojoj čitav život moraš glumiti da si netko drugi ako ne želiš batine i šaku uvreda sasutih u facu svaki dan svog života. Poslije sigurnosti dolazi ozakonjenje istospolnih zajednica. Zašto? Zato što je naprosto nelogično i okrutno da parovi koji su zajedno godinama ne mogu zajedno podići kredit u banci ili posjedovati zajedničku imovinu bez kompliciranih procedura. Zato što je potpuno apsurdno da ljudi koji su u vezi po tko zna koliko godina u slučaju bolesti jednog od njih ne mogu imati pristup osnovnim informacijama u vezi sa stanjem svog partnera jer po Zakonu oni nisu obitelj, nisu zajednica, a opet zbog toga što su zajedno njihovi ih sugrađani vrijeđaju i maltretiraju na svakodnevnom nivou.

I tko se sad ovdje nameće? Ljudi koji su u Zakonu nevidljivi, a u društvu previše vidljivi jer „odskaču“ od ostatka ili to društvo koje će ih zbog toga ugnjetavati?

I ako se LGBT zajednica ikad ikom bude nametala, to će biti kako bi zaustavila konstantno nametanje od strane drugih. Nametanje određene vrste zajednice, nametanje religije, nametanje definicija ljubavi, nametanje ličnih uvjerenja, nametanje tradicionalnih vrijednosti koje su „iznjedrile“ više frustriranih, istraumiranih i nesretnih ljudi nego bilo što drugo.

No ljudi koji bi ovo trebali čuti i pročitati su selektivno gluhi i slijepi. Radije će u svom monty-pythonovskom zdanju defilirati Beogradom ubijeđeni u to da su u pravu. Ali nisu. Zaista nisu.

Mihaela Šumić