Bosna i Hercegovina je protektorat. Država koja stoji na prote(k)tičkim nogama, ali ne hoda i ne ide nikud. Država koja nije jedinstvena, ali je po mnogo čemu jedinstvena u svijetu. Rascjepkana po entitetima i etnicitetima i dozlaboga nefunkcionalna.

Zemlja koju kontinuirano prate najapsurdniji pehovi i maleri, a kojih nikako da se riješi ni u najnovijem vremenu. Neko je to dobro opisao zanimljivom dosjetkom: ”Gdje počinje Bosna, prestaje logika”. Nažalost, to je zaista tako. Historija se poigrala s ovom zemljom. Od nekada jednog naroda istog jezika, konstituisana su tri naroda koji govore istim jezikom, ali se ne razumiju. Religija je bila i ostala važnija od jezika, pa je dominantna percepcija takva da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati bliži Turskoj, Rusiji ili Vatikanu nego jedni drugima.

Umjesto jednog – državnog, nacionalnog, nadkonfesionalnog, nadetničkog (id)entiteta zvanog BiH, u ratnoj kataklizmi konstituisana su dva: Republika Srpska, koja nije republika i Federacija BiH, koja nije federacija. Barem nisu u klasičnom smislu tih pojmova. Dug je niz tih antilogičnih konstrukcija na maloj površini između Save i Jadrana, Une i Drine. Jedna od takvih je i Dan nezavisnosti BiH i prateće kotroverze oko njega.

Teško je zaista reći od koga je i od čega je Bosna i Hercegovina kao međunarodno priznata država zapravo nezavisna. Iako je međunarodno priznata, BiH kao takva nije priznata među njenim narodima. S njom i u njoj niko nije izgleda ni sretan niti zadovoljen. Niko osim političko-tajkunske oligarhije koja se lažno predstavlja kao predstavnik i zaštitnik narodne političke volje i interesa, a ustvari je čuvar i zaštitnik onoga što je od tog istog naroda pokrala.

Međutim, nisu baš sve te ‘apsurdistanske’ nelogičnosti domaće i autohtone. Ima mnogo toga dopremljenog izvana. Licemjerni čuvari svjetskog mira, reda i poretka dali su 1992. zeleno svjetlo BiH da održi referendum na kojem će se njeni građani izjasniti o budućem statusu Republike. A kada je neko ko nije bio zadovoljan tim rezultatom i voljom građana odlučio da tenkovima skrši taj rezultat i tu volju, čuvari svjetskog mira, reda i poretka su to tretirali kao unutrašnji građanski konflikt, a ne kao napad susjedne države na državu čiji su građani na referendumu izglasali nezavisnost. Potom su uvođenjem embarga na oružje toj novoj nezavisnoj državi uskratili mogućnost i pravo da se brani. Državi napadaču su uveli sankcije zbog agresije, ali je kasnije ta država oslobođena te odgovornosti i krivice. Krajem 1995, prekinuli su rat u BiH i servirali mirovni sporazum kojim BiH prestaje biti republika, a čine je novoformirane etničke teritorije (entiteti) koje su zapravo ratni teritorijalni plijen. Građani su ukinuti, a na pijadestal (po)stavljeni konstitutivni narodi, odnosno entiteti i njihovi politički predstavnici. Paradoksalno, države napadači su potpisnice tog mirovnog sporazuma po kojem je njihova obaveza da čuvaju mir u BiH. I tako je jedna ratom satrana država postala protektorat međunarodne zajednice, u kojoj se na jednoj polovini (ili preciznije: jednoj trećini) njenog teritorija obilježava Dan nezavisnosti.

Teško je, skoro i nemoguće, govoriti o suštinskoj nezavisnosti (nekadašnje Republike) Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je napustila tadašnju Jugoslaviju (već uveliko načetu Miloševićevim djelovanjem), odnosno službeni Beograd, pa se pod bh. nezavisnošću podrazumjeva nezavisnost od tog i takvog političkog Beograda. Taj službeni ili politički Beograd danas vješto i manipulantski, preko republičkosrpskog entiteta, vrši politički utjecaj na BiH i odluke koje donose ili odbijaju da donose bh. državne (pseudo zajedničke) institucije. Bosanskohercegovački entiteti, u prvom redu RS, koristeći tzv. paralelne (ljubavničko-švalerske) veze sa susjednom Srbijom, pružaju mogućnost političkim i drugim utjecajima iz susjedstva na stanje u BiH. Nešto slično u zadnje vrijeme radi i službeni (politički) Zagreb pod izlikom zabrinutosti za Hrvate u BiH i njihova politička prava zbog slučaja poznatog kao Komšić case. Taj slučaj već godinama proizvodi negativne društveno-političke posljedice u BiH i glavni je povod i alibi Hrvatskoj da se miješa i uspješno lobira za hrvatsku stvar u BiH. U tom smislu slučaj Komšić je jedan od spektakularnijih autogolova bošnjačke politike.

Besmislena i pogubna politička fiks-ideja da Željko Komšić (u nekim krugovima poznat i kao Želimir Susjedić) bude isturen i izabran u Predsjedništvo BiH, u kojem će biti član Predsjedništva iz reda Hrvata (već je u četvrtom mandatu), imala je direktan utjecaj na rast moći HDZ BiH i Dragana Čovića, koji je sahranio politički pluralizam kod Hrvata u BiH. Zanimljivo, nekadašnji ljevičar Milanović je podržavao svog socijaldemokratskog druga Susjedića, a danas desničar Milanović (predsjednik Hrvatske) podržava Čovića i Dodika. Čović i HDZ BiH, uvijeno ali i lukavo, traže entitet za Hrvate (tj. za sebe) u kojem gotovo svi građani Hrvati imaju putovnice susjedne Republike Hrvatske. Da li bi to bio entitet ili proširena Republika Hrvatska?

Čudna je ta bosanskohercegovačka državna nezavisnost. Pored činjenice da politike Beograda i Zagreba prema BiH nisu uopće dobronamjerne, ne mogu se ignorisati greške i suludi potezi ‘domoljubnih’ i ‘integracionih’ političkih snaga. Recimo, Silajdžićeva budalaština iz 2006, poznata kao ”100 BiH”. Tada je oboren tzv. aprilski paket ustavnih reformi. Da je potpisan i prihvaćen taj reformski aprilski paket, sigurno bi ova država danas bila sređenija i funkcionalnija. Međutim, od ”100% BiH” dobili smo (kako je rekao rahmetli Tihić) 100% Republiku Srpsku i vrlo jakog, moćnog i opakog Dodika.

S druge strane nezavisnosti, imamo pojavu turkofilije među Bošnjacima, kao i divljenje (neo)sultanu Erdoanu i njegovoj autokratiji. To je na tragu one čudne poruke i želje koju je osnivač SDA i njen prvi predsjednik pred smrt ostavio turskom satrapu, a koja je glasila: ”Ostavljam ti Bosnu u amanet”. Prije nešto manje od 150 godina Osmanoturci su Bosnu ostavili u amanet kršćanskoj Autrougarskoj monarhiji.

Prošle godine u ova doba – 1. marta 2022, dakle – SDA je izdala naredbu svojim članovima, funkcionerima, simpatizerima i drugima da upale svoje automobile i naprave krug po Šeheru. Naravno, da to i snime. Atmosfera je bila čudna i turobna, jer je nekoliko dana ranije krenula ruska invazija (”specijalna vojna operacija”) na Ukrajinu. Bijesni automobili i (o)bijesni ljudi taj dan su se provozikali i bibikali. Pokazalo se kasnije da je to bio počasni krug bezidejnih političkih maratonaca.

Bosna i Hercegovina ima formalnu, ali nema suštinsku nezavisnost. Sve politike (izuzev možda ‘zavnobihovske’, pa i austrougarske) koje su se vodile u Bosni i vanjske politike prema Bosni, bile su uglavnom nezavisne i odvojene od logike i zdravog razuma. Gubitkom srednjovjekovne (tada feudalne) nezavisnosti u XV stoljeću, mentalitet ovdašnjih ljudi i naroda sve više je postajao robovski, kmetovski, sluganski, pa takav narod, takvi narodi, takva državna organizacija nisu spremni za samostalan i nezavisan život. Za slobodan život. To je sudbina malih. Sudbina nevažnih državica u kojima su na vlasti najčešće oni najbeskrupulozniji.

Niti je BiH suštinski nezavisna, niti je u BiH išta nezavisno i slobodno. Njeni ljudi su sabijeni u etničke entitete i dobrovoljno zarobljeni od strane političkih kartela. Jedinu stvarnu nezavisnost imaju upravo ti politički karteli. Sjetimo se samo kada te iste vlasti nisu bile u stanju da nabave vakcine za vlastite građane, pardon vlastite narode, pa su mnogi građani, dakle i Srbi i Hrvati i Bošnjaci morali ići da se vakcinišu u Srbiju, u Beograd, u državu od koje su građani BiH prije tačno 31 godinu izglasali nezavisnost.

Draga moja Be i Ha, ti si nezavisna od logike i zdravog razuma. I da, nezavisna si najviše od sebe same. Ti nisi prava država, nego si ratni plijen etnonacionalno-crkvenjačko-džamijskih političkih kartela.

Vedad Hasanović