Jedna od optužbi koje su se u prethodnim desetljećima najčešće upućivale Sjedinjenim Američkim Državama jest da ova zemlja postupa kao svjetski žandar ili svjetski policajac, ili da bar ima ambiciju da to bude. Uporedo, te optužbe bile su popraćene – ne samo na »antiimperijalističkoj ljevici« – izrazima nesumnjivog zadovoljstva svaki puta kada bi se američke vanjskopolitičke akcije prepoznate kao »svjetskopolicajske« završile neuspjehom.
Zanimljivo je da uglavnom niko od tih kritičara ne osporava potrebu policijske funkcije na unutrašnjem planu. Turist iz neke visokorazvijene i demokratske skandinavske zemlje kome su u Alžiru ili Tajlandu ukrali novčanik s gotovinom, kreditnim karticama i dokumentima najprije će se obratiti tamošnjoj policiji, iako je možda svjestan da je vlast u toj zemlji nedemokratska, da policija ne štiti građane već prvenstveno postojeći poredak i da je najvjerovatnije korumpirana od vrha do dna… U proteklih pet-šest hiljada godina pisane historije nije bilo države bez oružane sile koja je osiguravala javni red i mir, a djelovanje te sile teško da bi zadovoljilo ijedan od današnjih liberalno-demokratskih kriterija. Naime, države u kojima bi policija bila pod kontrolom građana tj. njihovog predstavničkog tijela bile su, za sve to vrijeme, u ubjedljivoj manjini; one su, historijski gledano, skorašnji izum, upravo kao i instrumenti koji građanima stoje na raspolaganju da se zaštite od moguće policijske samovolje. Ako se, dakle, usaglasimo (uvažavajući povijesnu građu) da je svakom politički organiziranom društvu, slobodnom kao i hijerarhijskom, potreban policajac, moramo razvidjeti vrijedi li to trebanje i za društvo državâ tj. za međunarodni poredak. Pitanje o svjetskom policajcu tada se nužno ukazuje kao dvojako:
- je li uopšte potreban (u moralnom smislu!) svjetski policajac, i
- ako jest, ko to može/treba da bude?
Protivnici svake instance koja bi raspolagala monopolom prisile u uređivanju svjetskih odnosa (jer taj je monopol sama bit policijske funkcije), dakle oni koji na prvi dio pitanja odgovaraju odrečno, u pravilu su vrlo suzdržani kada treba da ocrtaju alternativno rješenje. Oklijevaju čak i da nazovu pravim imenom jedino koje je povijesno potvrđeno: slobodna konkurencija sila u međunarodnim odnosima. Doveden do krajnjih konsekvenci, ovaj potonji koncept pretpostavlja da svako političko društvo za sebe odlučuje o akcijama koje će preduzimati na vanjskom planu: ono na vlastitu odgovornost ratuje i sklapa mir, ulazi u saveze s drugim političkim društvima i izlazi iz njih, sklapa i razvrgava sporazume… Svaka zemlja izložena agresiji neke druge zemlje može računati samo na sebe, i ne postoji »policijska« instanca od koje može zatražiti zaštitu.
Protivnici ovakvog tumačenja odmah će primijetiti da je ono pogrešno jer sasvim prenebregava međunarodno pravo i mnogobrojne instance međunarodnog poretka uspostavljene radi mirnog razrješavanja sukoba, no taj prigovor ne vodi računa o bitnoj kvalitativnoj razlici između nacionalnog i internacionalnog prava. Unutrašnje pravo neke države je djelo suverena (a historijski to može biti pojedinac, skupina ili izabrano zakonodavno tijelo), dok je pravo među državama rezultat običaja, ugovora i pristajanja.
Bit unutrašnjeg ili nacionalnog pravnog poretka jest da postoji instanca koja, u krajnjemu, sankcionira kršenje norme. Neko traženje potvrđuje se kao norma upravo zbog svoje djelotvornosti: ako većina subjekata od kojih norma zahtijeva neko ponašanje poštuje taj zahtjev, ona je primarno djelotvorna, a ako je manjina koja zahtjev ne poštuje sankcionirana, norma je i sekundarno djelotvorna. Drukčije je s internacionalnim pravom: u slučaju ruske agresije na Ukrajinu, naprimjer, neke norme međunarodnog prava pokazale su se kao primarno nedjelotvorne; no kako ne postoji instanca koja Rusiju može sankcionirati zbog njihovog kršenja, one nemaju ni sekundarnu djelotvornost. (Ovdje je neophodno izbjeći homonimiju: sankcije o kojima je riječ, i koje izostaju, nisu one mjere koje protiv Rusije donose zapadne zemlje – često nakon mukotrpnih usaglašavanja –, već imaju uže značenje kažnjavanja počinilaca i obeštećenja žrtve. Internacionalno pravo to ne jamči, i upravo po tome se razlikuje od nacionalnih prava.)
Moguće je da ćemo u narednim godinama biti svjedoci radikalne transformacije međunarodnih odnosa u kojima će najmoćnije države kršiti norme međunarodnog prava kada im to odgovara, ne strahujući od sankcija tj. »žandara«. Ta transformacija nije od jučer i ne počinje u februaru 2022, samo što predznaci nisu bili tako drastični: naprimjer, prema zajedničkoj kinesko-britanskoj izjavi iz decembra 1984, Velika Britanija je preuzela obavezu da 1997. Kini vrati cjelinu teritorija Hong Konga (što nije morala!), a Kina se obavezala da će narednih 50 godina zadržati u Hong Kongu politički i ekonomski sistem i način života (»jedna zemlja, dva sistema«), i Velika Britanija je svoju obavezu izvršila a Kina nije – no ko da je sankcionira?
Moguće je i da će se pokazati, dugoročno, da najmoćnije države krše norme međunarodnog prava na vlastitu štetu, no političke analize prema kojima će se Ruska Federacija zbog toga na kraju raspasti nisu nikakva utjeha ni Ukrajincima koji su žrtve agresije ni Rusima koje njihov autoritarni režim u talasima šalje kao topovsko meso u besmislena osvajanja »strateških« ukrajinskih sela. Vjerovatno zbog te ogoljene i zastrašujuće realnosti multipolarnog svijeta, gdje je opadanje američkih svjetskopolicajskih kapaciteta više nego evidentno, među zapadnim ljevičarima, nacionalistima i suverenistima koji su, svaki iz svojih razloga, predviđali ili priželjkivali »kraj američkog carstva«[1] kao da izostaje očekivani trijumfalizam. Isto tako, izostaju i analize objektivnih autora od kojih bi se očekivalo da revidiraju svoje ocjene otprije dvadesetak godina. Od svih, odlučujem se za cijenjenog historičara Emmanuela Todda, koji je svojevremeno pisao da »Sjedinjene Države upravo postaju problem za svijet. Bili smo navikli da u njima vidimo rješenje. Jamac političke slobode i ekonomskog poretka tokom pola stoljeća, Sjedinjene Države sve više se ukazuju kao činilac međunarodnog haosa koji održava, tamo gdje može, neizvjesnost i sukob«[2]. Stoji li ta ocjena i danas? Naravno da će uvijek biti zapadnih ljevičara, neutješnih zbog propasti socijalističkog projekta, koji će – pristajući na ulogu Putinovih korisnih idiota – u koordiniranim istupima predstavljati bestijalnu agresiju na Ukrajinu kao rat koji je NATO poveo protiv Rusije, no niko ne može ozbiljno tvrditi da su SAD krive za najkrvaviji sukob u Evropi nakon 1945. i svjetsku (nuklearnu!) neizvjesnost. Štaviše, odvažit ću se da ustvrdim, ostajući dužan argumentaciju koju ću ponuditi na drugom mjestu, da međunarodni haos (le désordre international) na koji je prije dvadeset godina upozoravao Emmanuel Todd a koji se danas ukazuje u svem svom užasu nije uzrokovan ponašanjem Sjedinjenih Američkih Država kao svjetskog policajca, već je posljedica njihove nemogućnosti da to i dalje budu.
S gornjom tezom se izvjesno ne bi složili kritičari tog ponašanja. Međutim, nijedan od njih još nije ponudio normativno uvjerljiv model ostvarivog »svjetskog poretka bez svjetskog policajca«. Globalna moć SAD opada, to više nije plemenita humanistička želja već potvrđena činjenica, no šta dalje? Ko će popuniti prazninu? I treba li je popunjavati? Ovo »treba« ne pita o moralnoj osnovanosti, već o instrumentalnoj. Šta bi za alžirsko ili tajlandsko društvo značilo ukidanje policije, s obrazloženjem da je korumpirana od vrha do dna, i da ne štiti građane već postojeći poredak bez demokratskog legitimiteta? Sve to moglo bi se, mutatis mutandis, prireći i Sjedinjenim Državama, i nema nikakve sumnje da je ovoj zemlji učvršćivanje vlastite političke, ekonomske i kulturne hegemonije i prečesto bilo važnije od »širenja slobode«. No ta konstatacija ne daje odgovor na naše pitanje. Dakle, ko osigurava poredak kada više nema američkog (tajlandskog, alžirskog…) ideološki pristranog i korumpiranog policajca?
Idealistički projekt svijeta bez prisile vrlo brzo će se razbiti o hridi političke stvarnosti: problemi u kojima se današnji svijet nalazi su globalni, a rješavanje globalnih problema, kako podsjeća Habermas, potrebuje aktere s globalnim kapacitetom djelovanja. Kada takvih aktera (više) nema, spontano će se izgraditi sistem dogovaranja aktera s regionalnim kapacitetom djelovanja: uz SAD i EU, tu su još Rusija, Indija i Kina, pa onda Brazil, Pakistan, Iran, Saudijska Arabija ili Turska… Hoće li slobodna interakcija tih sila u svijetu oslobođenom američkog jarma rezultirati poretkom stabilnijim i pravednijim od onoga što bi ga ostvario američki monopol na upotrebu prisile na međunarodnom planu? Kakvu budućnost možemo očekivati od ekspanzionizma Rusije ali i Kine koja klizi u totalitarizam, od islamofobne Indije i teokratskog Irana, ili Brazila u kojem u svakom trenutku, s pola procenta prednosti, može doći na vlast ekstremna desnica?
Slika tog budućeg svijeta već se nazire. I već sada se pokazuje dalekovidost posmatračâ kakav je Gideon Rachman, komentator Financial Timesa, koji je još 2013, povodom sukoba u Siriji, predviđao da će »svijet poželjeti američkog policajca«.
[1] Produkcija je toliko bogata da je teško naći originalan naslov: »The US Empire Is Crumbling Before Our Eyes«, »Life at the End of American Empire«, »Is the U. S. Withdrawal from Afghanistan the End of the American Empire?«, »Why the fall of the American empire will happen by 2030«…
[2] Emmanuel Todd, Après l’Empire, Gallimard, Pariz, 2002, s. 9.
Tarik Haverić, tarikhaveric.com
Ranije nastavke imate OVDJE.
digitalnademokracija.com 