Prošlog mjeseca, na početku korizme, patrijarh Kiril, poglavar Ruske pravoslavne crkve, propovijedao je na temu uloge Rusije u borbi za “Božju istinu”. Crkva, istaknuo je, mora odigrati svoju ulogu u borbi protiv sekularizacijskih sila liberalnog zapada kako bi se sačuvao “Sveti Rus i naš narod koji živi po Božjem zakonu”.
Patrijarh Kiril zasluženo je postao izopćenik u pravoslavnoj crkvi širom svijeta, a što je rezultat njegovog navijačkog odnosa spram rata koji je Vladimir Putin pokrenuo u Ukrajini. Njegova potpora ne pokazuje znakove slabljenja, bez obzira na cijenu u ljudskim životima i na patnju dok Putinove snage nastavljaju sa svojim operacijama. Međutim, nedavni događaji pokazuju da je patrijarhova borba u ime “Svetog Rusa”, definiranog kao duhovno ujedinjeni teritorij koji uključuje Ukrajinu i Bjelorusiju, zapravo već izgubljena.
S obzirom na dokaze o simpatijama prema Putinu u dijelovima Ukrajinske pravoslavne Crkve (UPC), koja je pod jurisdikcijom Moskovske patrijaršije, kao i na slučajeve otvorene nelojalnosti prema Kijevu od strane nekih svećenika, ukrajinskom parlamentu podnesen je prijedlog zakona koji bi UPC potpuno zabranio. Diljem Ukrajine, crkve i samostani povezani s UPC-om prenose se na manju, neovisnu Pravoslavnu crkvu Ukrajine. U samostanu Kijevsko-pečerska lavra iz 11. stoljeća, jednom od najcjenjenijih mjesta u pravoslavnom kršćanstvu, svećenicima i redovnicima povezanim s Moskvom uručena je obavijest o deložaciji. I dok se oko tri četvrtine Ukrajinaca identificira kao pravoslavci, u nedavnoj anketi, samo 4% formalno se poistovjećuje s UPC-om. Daleko više vjernika sada se poistovjećuje s neovisnom Crkvom, kojoj je carigradski patrijarh Bartolomej I. dao autokefalni status 2019.
Za Vladimira Putina ovo je još jedan težak slučaj s neželjenim posljedicama. Baš kao što je NATO savez proširio svoj geografski doseg (nakon invazije kojoj je cilj bio suprotstaviti se njegovom regionalnom utjecaju), Putinove revanšističke ambicije također su postigle ishod suprotan željenom u sferi religije. Gospodin Putin, a i patrijarh Kiril, nadali su se da bi verzija konzervativnog kršćanstva koju je definirala Moskva mogla poslužiti kao duhovni kamen temeljac nasilno rekonstruiranog “ruskog svijeta”, koji uključuje i Kijev. Umjesto toga, UPC, koja je u prošlosti bila instrument ruske meke moći i utjecaja u Ukrajini, te opipljiv izraz zajedničke vjerske povijesti koja seže tisuću godina unatrag, sada je uvelike umanjena i diskreditirana.
Usred oštrih reakcija protiv proruskih “agenata u mantijama” (nekoliko prominentnih svećenika optuženo je za izdaju), bilo bi razumljivo da je ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskiy odlučio podržati potpunu zabranu UPC-a. To bi, međutim, moglo biti i nepotrebno i nerazborito. Većina svećenika i članova crkve lojalno je poduprla ukrajinsku stvar, a postoje i dokazi da mnogi napuštaju UPC i prelaze u neovisnu crkvu. Zabrana bi također nosila opasnost od stvaranja mučeničkog narativa koji bi Kremlj mogao iskoristiti, te bi postavila pitanja u vezi s vjerskom slobodom izražavanja.
Putinova ludost učinila je perspektivu jedinstvene Ukrajinske pravoslavne Crkve, oslobođene bilo kakve povezanosti s Moskvom, daleko vjerojatnijom. Međucrkveni dijalog koji bi vodio prema tom cilju bio bi najbolji odgovor na percipiranog unutarnjeg neprijatelja, ali i najbolji odgovor na podmuklu viziju patrijarha Kirila o imperijalnoj crkvi koja prima naredbe iz Kremlja.
digitalnademokracija.com 