Hijerarhija kontra anarhije i obratno

Piše: Nedžad S Hadžimusić

Na vrhuncu moći, Napoleon Bonaparte koji je Evropi podario temelje pravne drzave uvođenjem postulata evropskog građanskog prava (‘Code Civile’) svojim podanicima je svojevremeno poručio : “Ustav treba biti kratak i nejasan” (!) Nastavi čitati “Hijerarhija kontra anarhije i obratno”

Ukrajinsko-ruska granica: prolaz je zabranjen, ali tko će vas zaustaviti?

Nedavno sam bila na ukrajinsko-ruskoj granici, malo izvan sela Volfine u oblasti Sumy. Granica je bila obično polje i neko vrijeme nisam uopće mogla vidjeti gdje je. Naš vozač nije nas želio odvesti do nje jer je put bio daleko od glavne ceste i pun rupa: nije želio oštetiti svoj automobil.

Govorio je: “granica je tamo”, pokazujući kroz prozor.

“Gdje?”, upitali smo. Ali on je samo ponavljao iste fraze i pokazivao preko polja.

Na kraju smo tražili da se zaustavi i odlučli prošetati.

“Imaš dobre cipele za hodanje?” Antoine je upitao.

“Da, naravno, idemo!”, odgovorio sam i krenuli smo.

Antoine i ja bili smo kanadski izborni promatrači. U Ukrajini smo došli nadgledati prijevremene parlamentarne izbore u listopadu i bili smo raspoređeni u oblast Sumy. Srećom, područja koja su nam dodijeljena graniče s Rusijom. Dobar broj biračkih mjesta nalazio se u selima uz granicu. Otišli smo u posjet da vidimo kako teku pripreme za izbore. Dok smo boravili u selu Pavlivka pitali smo šefa seoskog izbornog povjerenstva koliko smo blizu granici s Rusijom.

“Oko tri kilometra” odgovorila je nasmiješena, krupnija žena. “Sljedeće selo je djelomično u Rusiji”, dodala je. Pitali smo je da objasni i rekla je da se zbog načina na koji su granice izvučene pojedini vrtovi i bašte dijelom nalaze na teritoriju Ruske Federacije. Seljani imaju posebne dokumente koji im dozvoljavaju da rade i provode vrijeme u svojim vrtovima.

“Možemo li otići vidjeti?”, upitao sam nestrpljivo.

“O ne, treba ti viza”, odgovorila je mirno.

Zaintrigirani, odlučili smo istražiti kako ukrajinsko-ruska granica izgleda u ruralnome dijelu oblasti. Uostalom, teška vojna oprema mjesecima je prenošena iz Rusije u Ukrajinu: u dvije pogranične oblasti, Donjeck i Lugansk, gdje je bjesinio rat.

Bio je sunčan, ali hladan dan. Dok smo se vozili bila sam opijena ljepotom prirode i činjenicom da je tako pusto. Nije bilo ljudi, zgrada ili prometa: samo polja, drveće i nebo. Zimska pšenica bila je posijana u urednim redovima u crnoj zemlji. Međutim, nije bilo ni traga granici.

Dok smo hodali stazom između polja, Antoine i ja smo se pitali kako znati gdje je granica. Šalili smo se o sirenama koje vrište nakon što se spotaknemo o nevidljivu žicu. No, umjesto toga, pas je počeo lajati i trčati prema nama iz seoske kuće u daljini. Stali smo. Nakon nekog vremena iz kuće je izašla žena. Mahnula sam i zvala je, ali nije odgovorila; međutim, zovnula je psa koji se onda vratio prema njoj. Nastavili smo se približavati farmi. Pojavio se mladić kojem sam se javila i pitala gdje je granica.

Kao i naš vozač, rekao je “Odmah tu.”

“Gdje?” pitali smo, osjećajući se kao izgubljeni turisti jer sve što se moglo vidjeti bilo je polje i nekoliko stabala.

“Tamo”, pokazao je prstom.

“Koliko je daleko i kako ćemo znati da smo stigli?”, inzistirali smo.

“Oko 20 metara, vidjet ćete crnu liniju na zemlji”, rekao je na način kao da smo pitali nešto glupo. Zahvalila sam mu i pružila ruku. Rukovao se, što nije učinio kad sam mu se predstavila. Nastavili smo hodati. Bilo je veoma hladno ali znala sam da smo blizu.

ukrajina granica

Antoine je primijetio crnu liniju na tlu. Put je izgledao kao i svaki drugi kojim smo prošli. Je li ovo stvarno granica? Pregledala sam horizont i ugledala znak. Bio je predaleko da bi se vidjelo što je napisano. Nije pomogao ni zoom na Antoineovoj kameri.

“Idemo vidjeti što kaže” predložio je. Po prvi put u ovoj našoj pustolovini oklijevala sam. Odjednom sam imala viziju šiljaka koji se pojavljuju ispod zemlje, sirena i helikoptera. “Idi ti prvi”, rekla sam. Tako je i učinio. Ništa se nije dogodilo pa sam ga slijedila.

Došli smo do plavo-bijeloga znaka. Pisalo je: “Pažnja. Državna granica Ukrajine. Zabranjen prolaz”.

Snimili smo par fotografija, na ukrajinskoj strani (mislimo). Onda smo počeli hodati natrag.

Antoine je primijetio automobil parkiran uz put kojim smo hodali. Gledajući udesno uočila sam dvojicu muškaraca u maskirnim uniformama. Imali su mitraljeze i išli su u suprotnom smjeru. “Slikaj i idemo”, rekla sam. Usnimili smo ih s leđa i nisu nas vidjeli.

Tada je zazvonio telefon. “Jeste li dobro?” pitala nas je prevoditeljica. “Sve je u redu osim što smo se smrzli” uvjeravao ju je Antoine.

Kad smo se vratili u auto bilo im je vidno lakše. Vidjeli su automobil s dva naoružana muškaraca u uniformi ubrzo nakon što smo otišli tražiti granicu. Antoine i ja bili smo sretni što smo se vratili u topli automobil i šokirani koliko su stvari izgledale ležerno na granici dviju država koje vode neobjavljeni rat.

Marta Dyczok, E-International Relations

Tekst je odlomak iz knjige Ukrajinski Euromaidan. Knjiga se (na engleskome) može kupiti na Amazonu, u boljim knjižarama ili preuzeti kao besplatni PDF dokument ovdje.

Bezgrešno rusko proljeće

Rusija obilježava drugu godišnjicu aneksije Krima. Osim likovanja, postoji li i osjećaj krivnje?

Na Krimu je opet proljeće. Rusi sebe i dalje vide kao najneviniji narod na svijetu, potpuno čist i neokaljan. Smatraju da su kroz cijelu svoju povijest uvijek bili žrtve – mučenici, paćenici, oni koji nose breme. U njihovim zamislima Rusija je okružena grabežljivim i prijezira vrijednim susjedima kojima su Rusi otvorili svoja srca i pružili ruku, a ovi su ih zauzvrat iskoristili i povrijedili. Ruski popis pritužbi protiv njih beskrajan je. Ovi susjedi duguju Rusiji zbog njene ‘velike kulture’, zbog Jurija Gagarina i ruskih mistika. Rusi pak susjedima ne duguju niti jednu kopejku. Zato, ako zatreba, Rusija će sva sretna uzvratiti udarac, jer se osjeća prevarena od svih.

Krivnja je neugodna stvar s kojom je teško živjeti. Nijemci su joj se uporno i dugo odupirali. Povjesničar i teoretičar Aleida Assman pisao je da je Nijemcima bilo lakše izmisliti ispriku za svoje postupke nego, naprosto, priznati da su bili u krivu. Među političkim autorima jedno je vrijeme bilo popularno naciste predstaviti kao bezprizorna čudovišta, kao krvožedne zvijeri koje su pokrenule globalno krvoproliće. Prema ovom gledanju, obični Nijemci nisu imali nikakve veze s nacizmom. Druga vrsta pristupa ovoj temi bila je ta da se Nijemci sjećaju svih zlodjela prouzrokovanih od strane nacista: milijuna ubijenih ljudi, sravnjenih drevnih njemačkih gradova, okupacije i podjele svoje zemlje na dvije države. Zatim, tu je bio njihov ugled – nakon nacista, Njemačka se više nije mogla posmatrati isključivo kao domovina Martina Luthera. U ovome viđenju, patnje koje su Nijemci proživjeli pod nacističkim režimom stavljaju ih u istu razinu s Židovima koji su preživjeli holokaust. Nakon što su se riješili tih zlih Nacista, Nijemci sada ponovno mogu prigrliti narode koji su trpili pod nacističkim jarmom. Nijemci su dakle bili žrtve, kao i svi ostali.

Ipak, bez obzira na sva izbjegavanja odgovornosti i pogreške, Nijemci su prihvatili svoju krivnju.

Sličan proces kao da se događao i u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Bilo je pokušaja da se prizna vlastita prošlost onakvom kakva je doista i bila – i to ne samo komunistička prošlost nego i ona  ruskoga carstva koje je živjelo od iskorištavanja svojih kolonija. Međutim, ako je suditi po onome što se govori sada, kolektivno sjećanje Rusa funkcionira na vrlo različit način od onoga u Nijemaca. Evo nekoliko primjera: streljana Butovo gdje je ubijeno više od 20 000 političkih zatvorenika za vrijeme Staljinove strahovlade, potresni film ‘Tajni policajac’ snimljen 1992. (u kojem se radnja događa ubrzo nakon boljševičke revolucije) te spisi Solženjicina i Shalamova možda su otkrili i pokazali strahote toga vremena, ali nisu imali željeni učinak.

Kao prvo, Rusi općenito smatraju da nemaju nikakve veze sa zločinima počinjenim tijekom sovjetske ere. Što se većine Rusa tiče, zločini su počinjeni od strane komunista, a komunisti nisu bili Rusi. Estonci, Židovi, Gruzijci i Kinezi bili su odgovorni za sve. Oni su bili financirani iz njemačke ‘centrale’ i od neke vrste globalne zavjereničke klike. Neka onda ti ljudi preuzmu krivicu.

Isto tako, Rusi nisu krivi za deportaciju Krimskih Tatara 1944., a način na koji Tatari još uvijek jadikuju o tome je u najmanju ruku neukusan. Rusi su propatili ništa manje od Tatara. Iz ruske perspektive gledano, kada se Tatari žale na svoju patnje koju su prouzročili Rusi, trebali bi također spomenuti i patnje Rusa pod komunizmom, inače se radi o običnim lažima i provokaciji. Osim toga, zapravo nije ni bilo zločina. Naprosto se radilo o teškim vremena, okrutnoj vojnoj logici i bilo bi zapravo najbolje da se sve to davno zaboravilo.

Najveći problem je što Rusi svoje probleme objašnjavaju manjkom nacionalističke svijesti i imperijalnih ambicija, tj smatraju da je to zbog toga što su ‘loši Rusi’. Posljedica takvog razmišljanja je da jedini spas vide u više autokracije, više državnog pravoslavlja, više Kozaka, antisemitizma, ratova i pripajanja teritorija. Slijedeći ovakvu logiku, Rusija pod dinastijom Romanova nije uspjela jer je bila premekana, tj. prestala je biti svoja. Stoga se nameće očigledan zaključak da Rusi ne bi trebali skretati sa svoga ‘pravoga puta’. Taj pravi put znači biti supersila. Sve što su Shalamov, Solženjicin i drugi učinili jeste da su naučili Ruse da moraju opet postati imperij i ići do kraja. Kao što kaže engleska poslovica, ako se prvi puta ne uspije – nastavi pokušavati.

Streljana Butovo (sada spomenik Staljinovim žrtvama), koja je trebala braniti Ruse od povratka u prošlost na isti način kao što holokaust štiti Nijemce od povratka u nacional-socijalizam, pretvorila se u ulazna vrata u još dalju i krvaviju prošlost. Sjećajući se ‘crvene’ represije koja je bila loša, Rusi čekaju novu, ‘bijelu’ represiju koja će biti dobra. U njihovom kolektivnom slavlju zbog osvajanja Krima, Rusi ne samo da slave svoju pobjedu nego i svoj nedostatak krivnje. Između to dvoje možda i nema razlike.

Maxim Goryunov, Open Democracy

Foto: Alexander Aksakov / Getty Images