Uoči predsjedničkih izbora u Turskoj održanih u nedjelju, činilo se da postoje dobri razlozi za povjerovati da će birači okrenuti leđa autoritarnom nacionalizmu Recepa Tayyipa Erdoğana. Njegovo preuzimanje kvazimonarhijskih predsjedničkih ovlasti 2018. uspjelo je ujediniti višegodišnje podijeljenu opoziciju. Ankete su ukazivale na tijesnu utrku, ali i da glavni Erdoğanov rival, Kemala Kılıçdaroğlu, ima značajnu prednost. Iako treba dobiti više od 50% glasova da bi pobijedio i izbjegao drugi krug, gospodin Kılıçdaroğlu je izjavio da stvari želi “završiti u prvom krugu”.

Taj se optimizam nažalost pokazao neutemeljenim. Erdoğan bio je taj koji je zamalo pobijedio u prvom krugu, osvojivši više od 49% glasova naspram Kılıçdaroğlua i njegovih 45%. Koalicija koju predvodi predsjednikova Stranka pravde i razvoja (AKP) također bi trebala osvojiti (iznenađujuću) većinu u Velikoj narodnoj skupštini. Taj će ishod spriječiti pokušaje oporbe da vrati parlamentarnu demokraciju u Tursku, bez obzira na rezultat drugog kruga predsjedničkih izbora za dva tjedna.

Šanse gospodina Kılıçdaroğlua još uvijek postoje. Međutim, kombinacija prednosti koju imaju političari na vlasti, te impulsa koji mu je pružila pobjeda AKP-a u parlamentu, znači da će gospodin Erdoğan vjerojatno produžiti svoju sve autokratskiju vladavinu na treće desetljeće. I to usprkos stopi inflacije koja se kreće blizu 50%, kao rezultat njegovog odbijanja da podigne kamatne stope, te općeg razočaranja sporim odgovorom vlade na razorne potrese prije tri mjeseca.

Za Europu i SAD koji su se nadali da će pobjeda opozicije dovesti do toga da se Turska više okrene prema zapadu, još pet godina Erdoğana bio bi krajnje nepoželjan razvoj događaja – osobito uoči odlučujućeg razdoblja u ratu u Ukrajini. Za one koji će vjerojatno trpjeti daljnju eroziju svojih građanskih prava u Erdoğanovoj sve neliberalnijoj demokraciji, ovaj neuspjeh predstavlja gorko razočaranje i zlokoban znak. Manjinsko kurdsko stanovništvo, disidenti, novinari, borci za prava žena i LGBTQ+ bili su podvrgnuti političkoj represiji posljednjih godina, dok je predsjednik jačao svoju popularnost kulturnim ratovima i fokusom na terorizam i sigurnost. Ako Erdoğan preživi ovaj najujednačeniji i najjedinstveniji demokratski izazov njegovoj vlasti do sada, iskušenje da Tursku još više pomakne prema potpunoj autokraciji bit će značajno.

Obeshrabreni savez koji je podržao gospodina Kılıçdaroğlua ima sada dva tjedna da promijeni dinamiku ove predsjedničke utrke koja je pobila njihova očekivanja. U kontekstu neprijateljski nastrojenih medija koji su velikom većinom pristrani u korist gospodina Erdoğana, to će biti vrlo težak zadatak. Ako oporba želi uspjeti, morat će napraviti prodor među manje imućnim i nacionalistički nastrojenim glasačima koji žive izvan gradova. Ti glasači su, čini se, reagirali na predizborne mjere ublažavanja krize uzrokovane ogromnom inflacijom. Erdoğan je prošli tjedan najavio povećanje plaća od 45% za radnike u javnom sektoru, što je posljednji u nizu poteza, uključujući smanjenje cijena električne energije i ponudu jednomjesečnog besplatnog prirodnog plina za kućanstva. Bez obzira na ekonomsku bol uzrokovanu inflacijom koja je izvan kontrole, gospodin Erdoğan je uvjerio religioznu konzervativnu radničku klasu da je on i dalje najbolji zaštitnik njihovih interesa. Osim ako ih gospodin Kılıçdaroğlu ne uspije u dovoljnoj mjeri uvjeriti u suprotno, srednjoročni izgledi za tursku demokraciju izgledaju sumorno.

The Guardian