Raskorak je, po svojoj prirodi, neugodan položaj za održavanje. Stoga ne čudi što se kineski pokušaj da pomiri svoje sukobljene interese glede rata u Ukrajini  (da održava svoje “bezgranično partnerstvo” s Rusijom, a da pritom ne naruši previše svoj odnos sa zapadnim državama, kao i svoj okaljani globalni brend) pokazao nespretnim.

Radoznalost u međunarodnim krugovima porasla je kada se posebni kineski izaslanik za euroazijska pitanja, Li Hui, pridružio razgovorima u Jeddahu, nakon što je izbjegavao slične razgovore u Kopenhagenu ranije ovog ljeta. Europski dužnosnici opisali su sudjelovanje Kine “aktivnim” i rekli da se “doima konstruktivnim”. U ovom opisu glagol može biti jednako važan kao i pridjev: Kina se pozicionira oko sukoba, ali ništa se temeljno ne mijenja.

Xi Jinping napokon je telefonski razgovarao s Volodymyrom Zelenskim u travnju, ali tek nakon što je jedan visoki diplomat izazvao bijes dovodeći u pitanje suverenitet bivših sovjetskih republika. Nakon pregovora u Jeddahu uslijedila je poruka Moskvi da se ništa nije promijenilo.

Mnogi u Kini na invaziju na Ukrajinu ne gledaju kroz moralnu dimenziju, već više cinično, posebno s obzirom na sumnje prema SAD-u, i šire prema NATO savezu. Međutim, ovaj sukob je za Kinu koristan, u smislu da je odvratio američku pozornost od bavljenja napetim bilateralnim odnosima. Osim toga, ukrajinski rat Moskvu je učinio još više ovisnom o Pekingu, i na očigledniji način je stavio u podređenu ulogu. Kina osim toga uviđa da Rusija ne traži brzi izlaz već da se sprema za dugi rat, i to ne samo zato što bi drugi mandat Donalda Trumpa dramatično poboljšao rusku poziciju i što ukrajinska protuofenziva ne postiže napredak kakvom su se mnogi nadali. Ovakva situacija Pekingu omogućuje da u isto vrijeme prati kako se odvija moderan ratni sukob i kako Zapad reagira na njega. To je informacija koja će svakako biti korisna ako Kina krene u rat protiv Tajvana.

Richard Moore , šef MI6-a (britanske obavještajne službe, op. prev.), rekao je prošlog mjeseca da je Peking “apsolutni sukrivac” za rat u Ukrajini, da diplomatski podržava Moskvu i nameće ruske teme za razgovor na međunarodnoj sceni. Kina nije kritizirala invaziju, niti ju je čak priznala kao takvu, ali zato napada “jednostrane sankcije”. Takav stav Rusiji je poslužio kao slamka spasa. Kineske tvrtke Rusiji isporučuju opremu koja je korisna vojsci ali i civilima, poput pancira i dronova.

Ipak, Kina nije Rusiji isporučila oružje, ne želi da sukob eskalira ili da se proširi na širu regiju. Niti želi vidjeti daljnju konsolidaciju zapada, kako zbog sigurnosnih tako i zbog ekonomskih razloga. Kina zna da je njeno partnerstvo s Rusijom očvrsnulo europske stavove prema njoj. Nedavna pobuna postrojbi Wagner također je zabrinula Kinu. Ona zapravo želi da ju se, posebno od strane predstavnika globalnog juga koji su bili prisutni u Jeddahu, smatra mirotvorcem koji stoji iznad podjela.

Kineske izjave o zabrinutosti zbog moguće uporabe nuklearnog oružja doimaju se kao nagovještaji Zapadu, ali i upozorenja Moskvi: nemojte previše pritiskati Vladimira Putina. Ipak, ako ova upozorenja imaju bilo kakvog učinka u obuzdavanju Rusije, to je onda dobrodošlo. Kao najveći uvoznik ukrajinskog žita, Kina također ima i posve pragmatične razloge za poticanje Rusije da se vrati crnomorskom dogovoru o žitu. Istaknuta je i potreba za rješavanjem pitanja sigurnosti nuklearnih elektrana. A neki se nadaju da bi Kina na kraju mogla odigrati korisnu, iako marginalnu ulogu u pregovorima. Najvažnije stvar mogla bi ipak biti ono što Kina ne uradi: npr. suzdrži li se od povećanja potpore Rusiji. Zato i Kijev nastupa oprezno, jer nastoji izbjeći antagoniziranje Pekinga.

The Guardian