Ulice velikih hrvatskih gradova posljednjih su godina postale prostor nove prometne, ali i društvene dinamike. Na biciklima, motociklima i u automobilima s logotipima globalnih dostavnih i prijevoznih platformi voze se tisuće stranih radnika – dostavljača i taksista, uglavnom iz Nepala i Indije, ali i iz drugih geografski i kulturološki udaljenih zemalja. Njihov je rad postao važan za svakodnevno funkcioniranje naših gradova: oni dostavljaju hranu, prevoze ljude i robu te održavaju ritam i puls urbanog života. No istodobno, njihova je prisutnost u javnom prostoru gotovo neprimjetna. Hrvatsko društvo, iako sve ovisnije o stranoj radnoj snazi, tek povremeno tematizira te radnike, i to najčešće u ekonomskim ili birokratskim terminima – kroz broj izdanih dozvola ili potrebu za ‘popunjavanjem’ tržišta rada. S druge strane, čest je i politički i javni narativ o stranim radnicima kao prijetnji sigurnosti i gospodarstvu zemlje, a među marginalnim političkim i civilnim skupinama sve je prisutnije i plasiranje opasnih teorija zavjere povezanih s migracijama poput one o velikoj zamjeni stanovništva.

Ovaj tekst predstavlja teorijski sociološki okvir istraživanja stranih taksista i dostavljača u Zagrebu. Budući da cjeloviti empirijski nalazi još nisu službeno objavljeni, ovdje se iznose isključivo teorijski uvidi i konceptualni naglasci rada. Cjelovito istraživanje prihvaćeno je za objavu u znanstvenom časopisu te će uskoro biti dostupno javnosti. Cilj istraživanja bio je upoznati ovaj segment populacije stranih radnika te razumjeti kako oni doživljavaju svoj položaj, kako organiziraju svakodnevicu te kako njihovo iskustvo odražava šire procese prekarizacije rada i globalnih migracijskih nejednakosti.

Hrvatska kao prilika u Europi

Proces migracija nije slučajan ni linearan – on proizlazi iz dugotrajne transformacije globalne ekonomije, u kojoj se radna snaga premješta onamo gdje su potrebe veće, a regulacije slabije. Hrvatska, koja je još donedavno bila zemlja iseljavanja, u posljednjih je nekoliko godina postala prostor dolaska – tranzitna, ali ponekad i odredišna točka za tisuće radnika iz Azije i Afrike. Da bismo razumjeli zašto netko iz Nepala, Bangladeša ili Indije dolazi raditi upravo u Zagreb ili Split korisno je osloniti se na koncept Heina de Haasa, koji migracije tumači kao rezultat međudjelovanja težnji (aspirations) i mogućnosti (capabilities).¹ Suprotno pojednostavljenim ekonomskim objašnjenjima, migracije ne pokreće samo siromaštvo ili nezaposlenost već kombinacija osobnih ambicija i društvenih okolnosti koje ih čine ostvarivima. Ljudi ne migriraju isključivo stoga što su ekonomski ugroženi, nego zato što imaju barem minimalne resurse – znanje, kontakte, mreže ili kapital – koji im omogućuju da poduzmu migraciju.

U de Haasovu okviru, težnje označavaju ono što pojedinac želi – bolji posao, obrazovanje, sigurnost, ukratko – prosperitet. Mogućnosti pak definiraju što pojedinac može – koliko ima sredstava, informacija, političke slobode ili pristupa legalnim kanalima migracije. U slučaju radnika koji dolaze u Hrvatsku, težnje su najčešće ekonomske: zaraditi dovoljno da se otplati dug agenciji, pomogne obitelji, eventualno utaba put za preseljenje u zapadniju zemlju EU-a. Mogućnosti, pak, proizlaze iz kombinacije globalnih i lokalnih faktora: liberalizacije hrvatskog tržišta rada, ukidanja kvota za zapošljavanje stranaca 2021. godine te aktivnog posredovanja agencija koje su u pojedinim azijskim zemljama počele nuditi Hrvatsku kao „novu priliku u Europi“. Drugim riječima, Hrvatska se u migrantskim narativima ne pojavljuje kao san, nego kao prohodan koridor – zemlja u kojoj se može legalno raditi, ući u Schengen i akumulirati resurse za idući korak. Upravo ta prohodnost stvara specifičan tip pokretljivosti: privremenu, kružnu, često eksperimentalnu. Radnici dolaze, ostaju godinu ili dvije, pa pokušavaju otići dalje ili se vratiti kućama.

De Haas naglašava da migracija nije samo bijeg iz siromaštva, nego i izražavanje mogućnosti djelovanja (agency). Ona pretpostavlja aktivnost, izbor i strategiju, pa i onda kada su okolnosti izrazito ograničene. Strani dostavljači i taksisti u Zagrebu stoga nisu samo pasivne žrtve globalnog tržišta, nego i akteri koji se snalaze unutar njegovih pravila, iako se ta pravila često mijenjaju i uglavnom su krojena na njihovu štetu. U tom se smislu može reći da je suvremena Hrvatska postala laboratorij de Haasove teorije: zemlja u kojoj migracijske težnje globalnog Juga susreću mogućnosti europske periferije. I dok središte Europske unije i dalje regulira i ograničava ulazak niskokvalificiranih radnika, periferne zemlje – poput Hrvatske, ali i Bugarske, Rumunjske ili Mađarske – preuzimaju ulogu ulaznih točaka i amortizacijskih zona europskog tržišta rada. U tim zemljama liberalizacija zapošljavanja stranaca, niži troškovi života i institucionalna fleksibilnost čine migraciju dostupnijom i privremeno održivom, što ih pozicionira kao most između globalnog Juga i zapadnog tržišta rada.

Među njima se Hrvatska trenutačno ističe kao najprivlačnija destinacija zahvaljujući relativno povoljnoj ekonomskoj situaciji, stabilnosti tržišta rada te dobrim prometnim i institucionalnim koridorima prema zapadnoeuropskim zemljama. No iza priče o pokretljivosti i mogućnostima stoji i ona druga – o nesigurnosti i višestrukoj ranjivosti stranih radnika.

Višestruka ranjivost stranih radnika

Bridget Anderson² upozorava na koncept migracijske ranjivosti – stanje u kojem se pravni status, jezik, kulturna udaljenost i ekonomska ovisnost o poslodavcu preklapaju i proizvode višestruku nesigurnost. Riječ je o vrsti strukturalne ranjivosti koja ne proizlazi samo iz pojedinačnih okolnosti, nego iz načina na koji države i tržišta organiziraju rad i pokretljivost. Migrant nije slab zato što je nekompetentan, nego zato što su njegov pravni i radni status povezani u sustav koji mu ostavlja vrlo malo prostora za djelovanje. U hrvatskom se kontekstu ta ranjivost očituje na više razina. Prva je pravna ovisnost – dozvola za boravak i rad najčešće je vezana uz konkretnog poslodavca ili agenciju. Gubitak posla automatski znači i gubitak prava na boravak, što radnika prisiljava na poslušnost. „Ako kažem da mi je plaća mala, mogu me vratiti kući. Onda gubim sve“, rekao je jedan strani radnik iz Bangladeša u provedenom istraživanju. Takva situacija ne omogućuje klasičan oblik pregovaranja o radnim uvjetima – jer se svaka pritužba može tumačiti kao rizik deportacije. Srećom, taj je dio ranjivosti donekle ublažen izmjenama Zakona o strancima iz 2025.

Druga razina odnosi se na jezične i kulturne barijere. Većina ispitanika ne govori hrvatski, a engleski koristi samo u osnovnoj komunikaciji. To otežava pristup informacijama, pravima i službama – od zdravstvenog sustava do administrativnih procedura. Mnogi ne znaju kome se mogu obratiti u slučaju kršenja radnih prava niti imaju povjerenja u institucije koje ih, prema njihovim iskustvima, ionako ne štite. „Kad ne razumiješ što ti ljudi govore, samo kimneš glavom“, rekao je jedan dostavljač iz Nepala, objašnjavajući kako često potpisuje dokumente čiji sadržaj ne razumije. Treća razina tiče se društvene distance i simboličke percepcije. Iako su stranci sve prisutniji u svakodnevici, njihova je vidljivost selektivna: oni su prepoznatljivi po uniformama i logotipima aplikacija i platformi, ali društveno nepostojeći izvan radnog konteksta. Malo je kontakta s lokalnim stanovništvom; rijetki su trenuci u kojima bi ih netko vidio kao susjede, a ne samo kao dostavljače ili taksiste. Ta socijalna izolacija dodatno produbljuje osjećaj nesigurnosti i otuđenosti.

Konačno, migracijska ranjivost pojačana je ekonomskom ovisnošću o posrednicima. Većina stranih radnika u Hrvatsku je došla putem privatnih agencija kojima su platili nekoliko tisuća eura za posredovanje, često uz zaduživanje. Dug koji nose iz zemlje podrijetla pretvara se u dug poslušnosti: radnik ne može riskirati gubitak posla jer mora otplatiti ono što je posudio da bi uopće stigao. Time ranjivost postaje i moralno-ekonomska – osjećaj obveze prema obitelji i straha od neuspjeha djeluje kao oblik samodiscipline koji održava sustav bez potrebe za formalnom prisilom.

Segmentacija tržišta rada

Na tržištu rada ta kombinacija pravne, jezične, kulturne i ekonomske ovisnosti dovodi do onoga što su Doeringer i Piore³ još 1970-ih nazvali segmentacijom tržišta rada. Hrvatsko tržište rada danas ima svoj jasni primarni i sekundarni segment: prvi čine domaći radnici u stabilnijim sektorima, a drugi migranti u najnesigurnijim, nisko plaćenim poslovima – građevini, ugostiteljstvu, dostavi i prijevozu. Strani radnici čine jezgru tog sekundarnog segmenta. Njihov je rad nužan, ali zamjenjiv; društveno potreban, ali simbolički, financijski i kulturološki podcijenjen. Guy Standing⁴ ovaj fenomen smješta u širi proces nastanka prekarijata – nove društvene klase obilježene nesigurnim zaposlenjem, niskim prihodima, nedostatkom sindikalne zaštite i fragmentiranim identitetom rada. Za razliku od tradicionalne radničke klase, prekarijat ne posjeduje „klasnu svijest“ jer su mu identiteti raspršeni i privremeni. Strani dostavljači i taksisti u Zagrebu utjelovljuju upravo takav oblik novog radništva: oni su fizički prisutni, ali politički nijemi; međusobno solidarni, ali institucionalno nezaštićeni.

Platformski rad dodatno pojačava taj status. Prema istraživanjima Marka Grahama i Jami Woodcock⁵, digitalne platforme zamagljuju granicu između samostalnosti i podređenosti, nudeći radnicima „slobodu“ koja se u praksi pretvara u algoritamsku kontrolu. Radnik formalno bira kada će raditi, ali ga aplikacija ocjenjuje, rangira i kažnjava, stvarajući sustav u kojem je svaka pogreška mjerljiva, a svaka slabost evidentirana. „Ako kasnim s dostavom, aplikacija mi smanji ocjenu. Ako imam lošu ocjenu, manje narudžbi dobijem“, kaže jedan dostavljač iz Indije. U spoju migracijske ranjivosti i digitalne prekarizacije oblikuje se nova radnička klasa – globalno pokretna, ali društveno zarobljena. Riječ je o ljudima koji prelaze tisuće kilometara da bi radili poslove koji omogućuju svakodnevicu drugima, ali im istodobno onemogućuju vlastiti društveni uspon. Njihova pokretljivost, paradoksalno, ne vodi slobodi, nego novoj vrsti ograničenja: što više se kreću, to su više nadzirani; što su dostupniji, to su lakše zamjenjivi.

U tom smislu, stranim radnicima u Hrvatskoj ne prijeti samo materijalna nesigurnost, nego i nevidljivost – ona društvena tišina u kojoj nestaju njihova imena, jezici i priče. Migracijska ranjivost tako nije tek sociološki pojam, nego svakodnevna činjenica života u zemlji koja ih treba, ali ih još uvijek dovoljno ne prepoznaje.

Platformska ekonomija kao ogledalo suvremenog rada

Platformska ekonomija nije tek tehnološka inovacija ili privremeni trend. Ona predstavlja novu fazu kapitalizma u kojoj se rad fragmentira, individualizira i digitalno nadzire. Dostavljači i taksisti rade posredstvom aplikacija koje određuju njihovu rutu, brzinu, ocjenu i zaradu. U tom odnosu između čovjeka i algoritma brišu se granice između rada i nadzora, slobode i ovisnosti. Formalno, radnik ima mogućnost biranja radnog vremena i opsega angažmana, no u stvarnosti je njegov prihod podređen matematici platforme – bodovima, ocjenama i nevidljivim pravilima koja definira algoritam. Takva vrsta rada može radnike nagnati u sumanutu trku za većom zaradom koja potencijalno dovodi i do sigurnosno-prometnih izazova. Razmislimo samo o slici stranca koji juri nekvalitetnim mopedom gradom koji slabo poznaje i u prometnoj kulturi na koju nije naviknut.

Ono što se naziva fleksibilnošću u praksi znači potpunu neizvjesnost. Radnici preuzimaju rizik bolesti, nezgoda, promjena u potražnji i tehničkih problema. Platforma postaje nevidljivi poslodavac – uvijek prisutna, ali nikada odgovorna. Taj oblik rada ne prekarizira samo strane radnike, nego i samo poimanje rada: pretvara ga u privremenu aktivnost lišenu društvenog priznanja. U tom smislu, platformska ekonomija funkcionira kao ogledalo suvremenog društva – pokazuje do koje mjere smo se navikli na to da su rad i nesigurnost sinonimi, a da se autonomija radnika mjeri njegovom dostupnošću. Dostavljači i taksisti postaju simboli nove paradigme rada: stalno pokretni, ali strukturalno zarobljeni u prostoru ograničenih mogućnosti. Njihov je pokret fizički, ali ne i društveni, a nama osvještava činjenicu da smo kao društvo tehnološki napredovali, a socijalno i moralno idemo smjerovima koji nisu obećavajući.

Periferija unutar centra

Hrvatska se posljednjih godina suočava s paradoksom koji prelazi okvire ekonomije. Iz zemlje iseljavanja pretvara se u zemlju ovisnu o uvozu radne snage. Ta promjena nije samo statistička, nego civilizacijska: otvara pitanje tko zapravo održava društvo i na kojim temeljima počiva naš pojam rada, pripadnosti i dostojanstva. Strani dostavljači i taksisti nisu samo nova radna snaga, nego ogledalo društva koje se tek uči nositi s posljedicama nekih pogrešaka u vlastitom razvoju. Njihova prisutnost otkriva koliko je hrvatski sustav rada krhak i koliko se oslanja na one koji nemaju pregovaračku moć. U tom smislu, oni nisu samo „stranci“ u sociološkom smislu, već i pokazatelj šire strukturalne ovisnosti – o jeftinom radu, o digitalnim platformama i o globalnim lancima koji omogućuju funkcioniranje svakodnevice.

Dok govorimo o demografskim krizama, iseljavanju i nedostatku radne snage, rijetko govorimo o onima koji su taj nedostatak već popunili. U njima vidimo ekonomski resurs, ali ne i društvenu činjenicu. Time Hrvatska postaje primjer onoga što sociolog Immanuel Wallerstein naziva „periferijom unutar centra“ – prostorom koji istodobno proizvodi i uvozi radnu ovisnost. „Pokretni, ali nepomični“ nisu samo dostavljači i taksisti koji voze zagrebačkim ulicama. To je metafora šire društvene situacije u kojoj se svi, na različite načine, krećemo, ali rijetko napredujemo. Pokretljivost je postala simbol suvremenosti, ali i mjera nove nejednakosti: neki se kreću zato što mogu birati, drugi zato što nemaju izbora.

Sociološki pogled na taj fenomen ne traži senzaciju, nego razumijevanje. On podsjeća da iza svake dostave, svake vožnje taksijem i svake aplikacije stoje ljudi čiji se životni putovi križaju s našima. U njihovom svakodnevnom kretanju – između posla, umora i tišine – zrcali se lice suvremenog rada i našeg glavnoga grada.

---

Ivan Perkov, sociologija.hr

---

¹ de Haas, H. (2021) A Theory of Migration: The Aspirations-Capabilities Framework.² Anderson, B. (2010) Migration, Immigration Controls and the Fashioning of Precarious Workers.³ Doeringer, P. & Piore, M. (1979) Internal Labor Markets and Manpower Analysis.⁴ Standing, G. (2011) The Precariat: The New Dangerous Class.⁵ Woodcock, J. & Graham, M. (2020) The Gig Economy: A Critical Introduction.⁶ Tassinari, A. & Maccarrone, V. (2020) Riders on the Storm: Workplace Solidarity Among Gig Economy Workers.