Poznati njemački filozof i sociolog Jürgen Habermas objavio je esej o slabljenju američkog vodstva i “novom kineskom poretku”, koji prisiljavaju Europu da se ujedini ili suoči s marginalizacijom. Ovaj tekst je prevedeni transkript predavanja održanog u Siemensovoj zakladi 19.11. ove godine.

Ruska invazija na Ukrajinu izazvala je, između ostalog, zakašnjelu spoznaju među europskim građanima o duboko promijenjenoj situaciji u svijetu. Međutim, ova transformacija događa se već neko vrijeme, usporedno s padom utjecaja glavne supersile dvadesetog stoljeća. Rani signal upozorenja bila je frenetična promjena raspoloženja unutar američkog društva nakon 11. rujna 2001. Ovu promjenu mentaliteta prestrašenog stanovništva dodatno je rasplamsala retorika američke vlade pod predsjednikom Georgeom W. Bushom i njegovim bezobzirno militantnim potpredsjednikom. Činilo se tada da svi na svojoj koži osjećaju opasnost međunarodnog terorizma. Tijekom propagandne kampanje u korist rata protiv Sadama Huseina i Iraka – rata koji je prekršio međunarodno pravo – ova se promjena mentaliteta radikalizirala i učvrstila. Iz institucionalne perspektive, ova je promjena prvenstveno utjecala na stranački sustav. Već tijekom 1990-ih pod vodstvom Newta Gingricha, ne samo da su se temeljno promijenile prakse Republikanske stranke već i društveni sastav njezine baze. Ipak, tendencije prema dubljoj i, sada se čini, teško reverzibilnoj transformaciji političkog sustava u cjelini prevladale su tek nakon što je predsjednik Obama iznevjerio nade u temeljito izmijenjenu američku vanjsku politiku.

Slabljenje međunarodnog položaja bivše supersile postalo je očito. To je još jednom signalizirano na najnovijem summitu APEC-a u Južnoj Koreji krajem listopada. Nesigurni saveznici SAD-a sada također traže sporazume s drugim susjedima, koji su ili neutralniji ili više ovisni o Kini. A nakon ranog odlaska američkog predsjednika – koji je više zainteresiran za brze dogovore nego za dalekovidnu stabilnost američkog utjecaja – kineski predsjednik Xi navodno je preuzeo inicijativu i promicao koncepcije multikulturalnog svjetskog poretka pod kineskim vodstvom. Otkad je Narodna Republika Kina primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju, razborite kineske vlade težile su tome da svoju zemlju učine ekonomski vodećom silom. Ali tek otkako je Xi Jinping preuzeo dužnost 2012. njihov deklarirani cilj – predstavljen s određenom „obrambenom agresivnošću“ – bio je zamijeniti liberalni svjetski trgovinski režim sinocentričnim svjetsko-političkim poretkom. S projektom Puta svile Kina već neko vrijeme teži dalekosežnijim strateškim i sigurnosno-političkim ciljevima. Najveći dobitnici su Rusija, Pakistan, Malezija i Indonezija. Ali i za zemlje u razvoju i zemlje u nastajanju, Kina je vjerojatno već sada najveći vjerovnik. Međunarodna promjena u raspodjeli moći općenito otkriva se činjenicom da će se, iz geopolitičke perspektive, odlučujući sukobi u budućnosti odigravati u jugoistočnoj Aziji.

Bit će zanimljivo promatrati kako će Trumpovo preuzimanje vlasti utjecati na unutarnju politiku Tajvana. Ali neovisno o ovom žarištu, ne suočavaju se samo Kina i njezini regionalni saveznici s jedne, te SAD i zapadno orijentirane države regije – prije svega Japan, Južna Koreja i Australija s druge strane. U neposrednoj blizini, Indija također slijedi vlastite težnje da postane svjetska sila. Promjena u geopolitičkim odnosima moći odražava se ne samo u pacifičkoj regiji već i u usponu srednjih sila poput Brazila, Južne Afrike ili Saudijske Arabije, koje samouvjereno teže većoj neovisnosti. Mnoge takve države u usponu sada traže pristup labavom, proširenom udruženju država BRICS-a. Kraj zapadne hegemonije također je naznačen dubokim geoekonomskim transformacijama liberalnog svjetskog gospodarskog poretka koji su SAD stvorile nakon Drugog svjetskog rata. Nije da se ovaj svjetski trgovinski poredak temeljen na pravilima – koji sada ugrožava i Trump – može naprosto likvidirati, što se može vidjeti u zanimljivom sporu oko opskrbe „rijetkim zemnim metalima“, ali teško da bi išta moglo bolje ilustrirati sada već rutinska sigurnosno-politička ograničenja svjetske trgovine od nedavne odluke njemačke vlade, koja se ponosi titulom svjetskog prvaka u izvozu, da državnim sredstvima podupre njemačku industriju čelika koja više nije konkurentna na međunarodnom tržištu.

Iako su promjene u geopolitičkim odnosima snaga evidentne već neko vrijeme te iako se Trumpov ponovni izbor nipošto nije mogao isključiti kada je počeo rat u Ukrajini, zapadne vlade nakon ruske invazije nisu shvatile da se ovaj sukob, nakon što njegovo izbijanje nije spriječeno, apsolutno morao zaključiti za vrijeme Bidenovog mandata. U međuvremenu, Trumpov drugi mandat donio je ono što je odavno najavljeno u programskom dokumentu Heritage Foundationa: sada već jedva reverzibilno demontiranje najstarijeg liberalno-demokratskog režima, slijedeći obrazac koji smo mi u Europi već vidjeli na primjeru Mađarske i drugih država.

Čini se da se za nastanak ove nove vrste autoritarnih režima ne mogu kriviti specifične okolnosti neuspjelog prijelaza s postsovjetskih oblika vladavine. Ti režimi vjerojatno su više poput preteča demokratski legitimiranog demontiranja najstarije demokracije na svijetu i ubrzane izgradnje i širenja tehnokratskog, libertarijansko-kapitalističkog oblika vladavine. Ono što promatramo u SAD-u jest isti prijelaz iz jednog „sustava“ u drugi, koji čak nije niti posebno usporen već prilično neupadljiv, s obzirom na manje-više paraliziranu oporbu: posljednji ili pretposljednji demokratski izbori bili su dugo najavljivani početak brzog, arbitrarno-autokratskog širenja izvršne vlasti, koja je istovremeno brojčano smanjena i pročišćena. Trump zlorabi tu moć ne obazirući se na prigovore pravnog sustava, koji se suočava s nepoznatim i postupno se prazni odozgo.

Predsjednik je prvo oduzeo zakonodavne ovlasti Kongresu svojom rigoroznom tarifnom politikom i pokušava postupno ograničiti neovisnost tiska i sveučilišnog sustava. Zatim je zastrašio oporbu neočekivanim raspoređivanjem Nacionalne garde u većim gradovima poput Los Angelesa, Washingtona i Chicaga. Sama njihova prisutnost signalizira spremnost vlade da po potrebi rasporedi vojsku – koja je već poslušna u svojim višim ešalonima – protiv svojih vlastitih građana.

Dok su unutar okvira EU stranački sustav i demokratski izbori još uvijek zaštićeni čak i u autoritarnim državama poput Mađarske, ili još ranije u Poljskoj, njihova sudbina u SAD-u zasad ostaje neizvjesna. Nakon selektivnih izbornih uspjeha demokrata, Trumpov cilj je marginalizirati i diskreditirati političku oporbu denuncijatorskim sredstvima. U vanjskoj politici, kao što pokazuju njegove proizvoljne vojne akcije protiv krijumčara uz obalu Venezuele, on također zanemaruje međunarodno pravo. Najnevjerojatniji i još uvijek neuvjerljivo objašnjen fenomen ovog puzajućeg, ali namjerno provedenog preuzimanja vlasti je prije svega malodušnost uglavnom neotpornog civilnog društva – a da ne spominjemo spremnost na prilagodbu studenata i profesora koji su do nedavno svoj besposljedični otpor navodnoj kolonijalnoj moći Izraela doveli do ekstrema na svojim kampusima.

Ne bih pretpostavio da bismo se mi u Europi ponašali drugačije. Samo, do danas ne vidim uvjerljive znakove preokreta na putu koji je sada krenuo prema politički autoritarno kontroliranom, tehnokratski upravljanom ali ekonomski libertarijanskom društvenom sustavu. Jer Trumpovi potencijalni nasljednici imaju još čvršće zatvoren “pogled na svijet” od patološki narcisoidnog predsjednika koji je orijentiran na kratkoročne osobne “dobitke” i afirmacije, i koji bi radije bio tajkun i dobitnik Nobelove nagrade za mir nego političar s vizijom.

Za prethodna razmišljanja ne mogu tvrditi da sam kompetentan iole više od običnog čitatelja novina. Ove stvari zanimaju me prije svega u vezi s pitanjem što ovaj geopolitički “pomak u snazi” i politička podjela Zapada, koja traje već dugo, znače za Europu u sadašnjoj situaciji. U nastavku polazim od pretpostavke da, uz izolirane iznimke, vlade EU i njezinih država članica još uvijek imaju čvrstu namjeru (zasad) pridržavati se normativnih temelja i odgovarajućih ustaljenih praksi svojih ustava. Iz toga slijedi politički cilj jačanja, u mjeri u kojoj se EU može nametnuti u svjetskoj politici i svjetskom društvu neovisno o SAD-u i neovisno o sustavno nekompatibilnim kompromisima sa SAD-om ili drugim autoritarnim državama kao autonoman igrač.

Što se tiče nastavka rata u Ukrajini, „mi“ – ako smijem od sada govoriti iz ove europske perspektive – ostajemo ovisni o američkoj podršci, ne samo zato što ne posjedujemo njihove tehnologije za potrebno zračno izviđanje. Bez američke podrške, ukrajinska fronta se ne bi mogla održati. Ali ove Sjedinjene Države, koje više normativno ne održavaju svoju ulogu proglašenu pod Bidenom kao međunarodno legitimni pomagač Ukrajine u ratu, i koje u najboljem slučaju isporučuju oružje koje Europa – a to de facto znači Savezna Republika Njemačka – plaća, postale su nepredvidljiv partner za svoje saveznike. Samo iz tog razloga, postoji i naš interes za brzim prekidom vatre koji traži ukrajinsko vodstvo.

Za Europu to ima neugodnu posljedicu koja do danas nije riješena. EU se ne može politički distancirati od SAD-a kao pasivne članice NATO-a. SAD-a koji je, tako reći, postao tek jedna od zemalja članica, iako to ima za posljedicu da Zapad još uvijek djeluje usklađeno, ali više ne govori normativno jednim glasom. Rat u Ukrajini prisiljava EU da održi savez sa SAD-om unutar okvira NATO-a, u kojem nadolazeća promjena režima njezine najvažnije i do sada vodeće članice znači da se više ne može vjerodostojno pozivati na ljudska prava kako bi opravdala svoju vojnu podršku Ukrajini. Svatko tko je čuo Trumpov posljednji govor pred Općom skupštinom UN-a mora priznati da je devalvirana retorika opravdanja prema međunarodnom pravu koju je tada ujedinjeni Zapad koristio od prvog dana sukoba za svoju pristranost prema okupiranoj Ukrajini.

Ovom sramotom nije pogođena samo ona skupina od izvorno 30 država koja se proteže izvan EU ali je, neovisno o SAD-u i pod vodstvom Francuske i Velike Britanije, udružila snage kako bi podržala Ukrajinu. Stoga je ironija, nadam se nenamjerna, da je upravo ta skupina država nepromišljeno sebi dala ime “Koalicija voljnih”: isto ime pod kojim je George W. Bush, uz pomoć britanskog premijera ali uz protivljenje Francuske i Njemačke, nekoć okupio koaliciju kako bi podržao svoju invaziju na Irak, kršeći međunarodno pravo.

Nakon ove letimične skice promijenjene situacije podijeljenog Zapada, dolazim do svog stvarnog pitanja: Koliko je realno težiti daljnjem političkom ujedinjenju EU s ciljem da bude prepoznata unutar svjetske zajednice ne samo kao jedan od ekonomski najznačajnijih trgovinskih partnera, već i kao zaseban, politički samopouzdan i sposoban subjekt? Iako novije države članice na istoku EU najglasnije pozivaju na ponovno naoružavanje, bile bi najmanje spremne ograničiti vlastite nacionalne ovlasti raspolaganja za takvo zajedničko jačanje. S obzirom na ovo, inicijativa bi morala doći od zapadnih, “središnjih” zemalja članica Unije, iako vlada premijerke Meloni ne bi bila dostupna u tom pogledu. Također, s obzirom na trenutnu francusku slabost, inicijativa treba doći prvenstveno od Njemačke. Izgradnja zajedničke europske obrane koja se upravo događa mogla bi dati poticaj za takvo što.

Bundestag je u međuvremenu odobrio sredstva za znatno proširenje i jačanje Bundeswehra, iako se ovdje neću baviti upitnim opravdanjem temeljenim na navodnoj trenutnoj opasnosti od ruskog napada na NATO. Pa ipak, njemačka vlada teži izgradnji „najjače vojske u Europi“ pod pretpostavkama postojećih ugovora – to jest, u konačnici u okviru svojih nacionalnih ovlasti raspolaganja. Time njemačka vlada nastavlja licemjernu europsku politiku koju je prakticirala kancelarka Merkel: retorički uvijek proeuropska, posljednjih je desetljeća odbacivala razne francuske inicijative za dublju ekonomsku integraciju, od kojih je najnovija  hitna inicijativa novoizabranog francuskog predsjednika Macrona. Ali euroobveznice su također vraški posao i za kancelara Merza, koji je u tom pogledu u potpunosti nasljednik Wolfganga Schäublea i njegove doktrine.

Nema ozbiljnih naznaka da njemačka vlada učinkovito teži Europi sposobnoj za djelovanje u svjetskoj politici. Svakako, pod zastavom desničarskog populizma koji svakodnevno raste u svim našim zemljama, tako dugo očekivani korak prema daljnjoj integraciji EU, a time i prema njezinoj globalnoj sposobnosti djelovanja, naišao bi na još manje spontane podrške nego prije. I u većini zapadnih država članica EU domaće političke snage za decentralizaciju ili smanjenje Unije – ili barem za slabljenje ovlasti Bruxellesa – jače su nego ikada. Iz tog razloga smatram vjerojatnim da će Europa biti manje sposobna nego ikada odvojiti se od vodstva SAD-a. Može li u ovoj propasti održati svoje normativno i do sada još uvijek demokratsko i liberalno samorazumijevanje tada će postati središnji izazov.

Na kraju politički prilično povlaštenog života, ipak mi uvjerljiv zaključak ne pada lako: daljnja politička integracija barem jezgre Europske unije nikada nije bila toliko važna za naš opstanak kao danas, i nikada nije bila manje vjerojatna.

---

Social Europe