Avraham Burg, bivši predsjednik izraelskog Knesseta, napisao je članak za britanski The Observer o ratu koji ovih dana gledamo na svojim ekranima.

Opet avioni na nebu, sirene, borbeni komentatori u studijima, mnoštvo klišeja opasnih za zdravlje i Churchillovski govori koji lebde zrakom. Velika većina Izraelaca podržava ovaj rat, iako smo prije samo nekoliko mjeseci već apsolutno “pobijedili” u tom ratu. A ja? Još jednom, ja sam protiv toga. Protivim se ovom ratu. Znam tko je ispleo mrežu u koju je uhvaćen predsjednik Trump. Razumijem njegove cinične i zlonamjerne motive i znam da ni on ni njegov prijatelj u Washingtonu nemaju ni najmanju ideju što žele da se ovdje dogodi dan poslije. Kako onda netko može ovo podržati?

Izraelsko društvo je ranjeno 7. listopada 2023. Osjećaj da nema alternative emocionalno je razumljiv. Usred kolektivne traume, Izraelci nastoje ušutkati sve kritike. Svaka sumnja se prikazuje kao nedostatak lojalnosti, a javni diskurs se opasno suzio. Upravo u ovom trenutku gotovo potpunog konsenzusa, postoji dužnost podići drugačiji glas – onaj koji zastaje i pita ne samo možemo li udariti, već i s kojim ciljem. Zašto?

Ratovi ništa ne završe. Oni samo započinju ili nastavljaju lanac. Ovo nije ideološki slogan, već dosljedan povijesni obrazac. Gotovo svaki sukob započinje uvjerenjem da je ovo posljednja runda, da će ovaj put odlučujuća pobjeda donijeti duge godine mira. U praksi, vojne pobjede stvaraju sljedeći val, generaciju mržnje. Na kraju ima više ranjenih i daleko više ekstremista. Ovo nije plitka pacifistička naivnost, već trezveno čitanje onoga što se događa društvima koja postanu ovisna o moći i ne prepoznaju nijedan drugi jezik osim jezika sile.

Izraelska javna svijest nije slučajno poprimila ovaj oblik. Jedna, dosljedna naracija hranila je našu svijest: Iran je apsolutna egzistencijalna prijetnja, bez adekvatnog odgovora osim uništenja. Ovo je bio životni projekt Benjamina Netanyahua. Od govora u Ujedinjenim narodima do pojavljivanja pred američkim Kongresom, od melodramatičnih prezentacija do neumoljivog pritiska na svaku administraciju u Washingtonu, izgrađen je emocionalni i intelektualni okvir koji je rat učinio jedinom prirodnom opcijom. Kada je došao trenutak i Trump se osjećao primoranim pokazati globalnu odlučnost, tlo je već bilo pripremljeno. Trump je bio uhvaćen u zamku koju je Netanyahu postavio. Rezultat je jasan: američko uplitanje služilo je Netanyahuovom političkom opstanku više nego bilo kojem ostvarivom i jasno definiranom strateškom cilju.

Ne gajim iluzije o Teheranu. Iranski režim tlači svoje građane, progoni disidente i raspoređuje nasilne posrednike diljem regije. Svatko tko je svjedočio gušenju prosvjeda na iranskim ulicama ne može ostati ravnodušan. Ali pitanje nije je li režim užasan. Pitanje je nalaže li njegov užas rat ove vrste. Gdje ste bili na Krimu i u Ukrajini, u Etiopiji i Sudanu? Gdje je bio taj vojni žar kada je Sjeverna Koreja izgradila svoj nuklearni arsenal i izvela interkontinentalne balističke testove? Tamo je svijet odabrao politiku odvraćanja, sankcije, izolaciju, oprezno angažiranje. Ne iz divljenja prema tom režimu, već iz razumijevanja da bi totalni rat mogao prerasti u katastrofu. Zašto se ta logika primjenjuje u Pjongjangu, a ne u Teheranu?

Postoji još jedna dimenzija, neugodna za javnu raspravu. Sam Izrael već dugi niz godina živi pod politikom nuklearne dvosmislenosti. Arsenal je nedeklariran, ali nije prava tajna. To je srž izraelskog odvraćanja. Ako vjerujemo u svoje pravo da se oslanjamo na odvraćanje kao temelj sigurnosti, teško je tvrditi da je odvraćanje besmisleno kada su u pitanju naši protivnici. Ova selektivnost otkriva da se manje bavimo univerzalnim načelom protiv širenja nuklearnog oružja, a više ciničnim geopolitičkim manevrom umotanim u retoriku egzistencijalne nužnosti. I istini za volju, teško da me mogu dirnuti krokodilske suze američkog predsjednika i izraelskog premijera za „jadne Irance“, kada 40 km od moga doma Gaza umire, a ova dvojica uopće ne mare.

Rat s Iranom nije još jedna ograničena runda. Taj rat mogao bi otvoriti paralelne fronte, destabilizirati regionalna gospodarstva i uvući Izrael u dugotrajni sukob sa zemljom ogromnog teritorija i ogromne populacije. Čak i u scenariju u kojem se nuklearni objekti ovaj put uspješno napadnu, rezultat ne bi bila stabilnost, već poniženi i bijesni režim i fanatici koji traže osvetu. Razlomljena iranska javnost mogla bi se okupiti oko poderane zastave. A kada dođe odgovor, ponovno će nam se reći da nema alternative. Tu imate začarani krug u početku, eskalacija koja hrani samu sebe.

Dižem ovaj glas jer upravo sada, prikladna šutnja je prelak izbor. Patriotizam nije samo sposobnost borbe. Ponekad je to i hrabrost pitati se je li rat zaista jedini način obrane vlastitog doma. I ovaj put, još jednom, odgovor je ne. S velikim N.