I dok geopolitički (polu)svijet marljivo radi na globalnom haosu, na nekom parčetu planete, na dalekoj periferiji Evrope, u središtu brdovitog i nepredvidivog poluostrva Balkan, neki fudbalski mladobosanci pucaju svojim protivnicima iz Italije penaltik-projektile koje ne može zaustaviti niti jedan proturaketni štit, pa ni živi vratar Donnarumma. Ti fudbalski novi klinci su u noći s 31. marta na 1. april sa Bilinog Polja u Rim ispratili neke nove Azzurre, reprezentaciju čiji su fudbalski preci nekada bili veliki i moćni, nogometna imperija i fudbalska velesila takorekući.

Mnogo mi se, dakle, dopadaju ti mladobosanski „krivovjerci“ s Bilnog Polja što u nogama drže loptu, a među nogama ogroman simbol hrabrosti. E upravo je taj simbol hrabrosti, nalazio se on među nogama, u grudima ili u glavi kao centralnoj jedinici našeg kognitivnog sistema i svijesti, ono što nedostaje ovoj naciji bosanskohercegovačkoj (šta god pod tim pojmom podrazumijevali), naročito onim njenim pojedincima koji posjeduju etičke, a ne etničke, kvalitete i vrijednosti.

Dakako, duboko svjesni činjenice da ovdašnji politički mentalitet i mudrost često nisu u prijateljskim odnosima, povremeno se ipak dese ohrabrujući i dragocjeni incidenti. Nismo uvijek ta neka stereotipna blatnjava selendra u balkanskom gorju na periferiji evropskog kontinenta, ostavljena i izgubljena između i istočnih i zapadnih svjetova. Nego prostor i mentalitet sa kvalitetom i dignitetom kojeg ne treba omalovažavati, kojeg treba njegovati i bodriti.

Teško je nažalost i u ovim rijetko lijepim trenucima odvojiti sport i fudbal kao najvažniju sporednu stvar na svijetu od maligne lokalne i regionalne političke svakodnevnice, pa i šizoidne globalne geopolitike. Spomenuta malignost u našem je slučaju zalijepljena na sve životne i društvene segmente, kao „žvakaća guma na trotoaru glavnog kolodvora u Zagrebu“- rekao bi Zoran Milanović*, predsjednik susjedne Hrvatske izlažući jedne prilike svoj stav o HDZ-u i Udbi.

Pa da. Kako odlijepiti tu toksičnu političku žvaku od lijepih životnih segmenata i pojava? Fudbal kao najvažnija sporedna stvar na svijetu naprosto je u ovim tako rijetkim, tako lijepim i dragocjenim trenucima sada važniji i od plina i od dizela i od svih negativnom energijom napunjenih ludih glava koje bi da grade luksuzne rivijere na grobnici pregažene Gaze i da čitavu planetu nabiju i sabiju u ambis Hormuškog tjesnaca.

Domaći politički otpadnici, njihove politike i čitav sistem su iz ove zemlje otjerali koga su stigli. Mahom kvalitetne, vrijedne, potentne i talentirane pojedince. Mnogobrojne. Jedan od njih je i Edin Džeko. Dok je bio mladi fudbaler u Bh ligi, ovdašnji puk i sredina dali su mu pogrdni nadimak Kloc. Kada je otišao iz BiH, postao je Edin Džeko, svjetska faca. I, naravno, prestao je biti Kloc i postao – Dijamant. Da bi od kloca postao dijamant, potrebno je valjda da napustiš ovu sredinu.

Slična stvar je i sa više od pola današnjih bosanskohercegovačkih reprezentativaca, fudbalskih mladobosanaca koji su silom ratnih ili postratnih tranzicijskih (ne)prilika rođeni u Sloveniji, Austriji, Švedskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, SAD-u. Ili su rođeni u domovini, ali su morali emigrirati. Da li bi postali nešto slično da su ovdje rođeni i da su ostali? Glupo pitanje!

Mladobosanski fudbalski Zmajevi, predvođeni selektorom i dugogodišnjim kapitenom Sergejom Barbarezom, koji je također zbog ratnih (ne)prilika kao mladić morao napustiti BiH, pobijedili su u zadnje dvije utakmice baraža na penale Vels (i oni su Zmajevi!), pa onda i tu prijateljsku i neprepoznatljivu Italiju. Ovog puta poražen je i taj naš malerozni i luzerski mentalitet koji nas je decenijama ukopavao. Do izražaja je konačno došao taj čvrsti karakter i samopouzdanje, pozitivna energetska vrijednost koju smo imali možda samo jednom, i to u vrijeme Papeta u kvalifikacijama za Mundijal u Brazilu 2014.

A Edin Džeko, sadašnji kapiten većinski mlade fudbalske momčadi, onaj kojemu je ova sredina prije 22 godine dala pogrdni nadimak Kloc, sa terase pobjedničke „Vječne vatre“ ispod koje je bilo možda i 50 hiljada ljudi, prisutne je pozdravio riječima: „Vozdra Rajvosa, šta mai.“

Edin Džeko, ljudina od 40 godina, pokazao je da bez starca nema udarca. Dijamant!

P.S. I ne samo to. Dijamant je prije utakmice jasno poručio da se himna Prijatelja pozdravi aplauzom. Tako je i bilo. Jer, Italija je dokazani i nepatvoreni Prijatelj! Tako to rade istinski asovi. Nakon utakmice, Ambasada Italije u BiH saopćila je: „Prijatelji, navijat ćemo za Vas, jer to rade Prijatelji!“

* Teško je odlijepiti tu kvarnu i trulu političku žvaku od cjelokupnog života. Ali ipak, za razliku od mnogih bjelosvjetskih premijera i državnika, predsjednik Hrvatske je bio glasan i jasan po pitanju izraelskog gaženja Gaze i njenog ravnanja sa zemljom. Kao i po pitanju izraelskog nasrtaja na Iran i uvlačenja u taj ratni ambis SAD.

---

Vedad Hasanović

Foto: Armin Durgut