Ljudi su bića navike: ista kafa ujutro, ista ruta do posla, ista iluzija da smo slobodni baš onda kad biramo između dvije vrste jogurta na polici. I premda sam, kako se to voli reći, odvajkada ulagao napore da unesem dinamiku u sopstvenu egzistenciju – vođen onim permanentnim FOMO sindromom koji bi i Seneku natjerao da kupi kartu za svaki opskurni party samo da ne bi propustio dobar dernek – što sam stariji, to me brže usisava centrifuga rutine.
Jedna od mojih tvrdokornijih navika jeste obilazak knjižara: razgledam police, listam naslove, pratim izdavaštvo u ostatku nekadašnje Jugoslavije, od beletristike do publicistike i sve između, pa čak i poneki strip, ako me stigne nostalgija.
U takvom jednom obilasku, nedavno, sjetio sam se perioda nakon što je Laguna, prije dobrih deset godina, objavila knjigu enigmatičnog naslova Kako biti Parižanka gde god da si, kolektivnog djela pet-šest autorki. Zavladala je tada prava pomama među ženama koje sam poznavao – a, vjerujte, nisam imao malo prilike da to promatram iz prvog reda. Posebno me fascinirao primjer jedne anarho-sindikalistkinje koju sam godinama sretao po studentskim protestima i plenumima, a koja je preko noći promijenila – kako bi današnji mudroseri rekli – rakurs.
Nastavi čitati “Kako je „novi primitivizam“ pretvoren u nekrolog naše propasti”
digitalnademokracija.com 