“Čekaj, Srbi su sada dobri momci?” glasio je nedavno naslov u briselskome izdanju magazina Politico, a koji se odnosio na humani tretman bliskoistočnih i afričkih izbjeglica koji prolaze preko granica Srbije.

Mnogi promatrači, kao i same izbjeglice, svjedočili su humanom postupanju prema izbjeglicama u Srbiji, što je u suprotnosti s načinom na koji su neke susjedne vlade (ali ne nužno i narodi) rješavale ovu situaciju. Srbijansko društvo nije imuno na ksenofobiju uperenu prema izbjeglicama. Zabilježeni su slučajevi pljačke i verbalnog zlostavljanja migranata od strane policije i običnog svijeta, međutim to su periferne i rijetke pojave. Nekoliko čimbenika može pomoći objasniti ovu ‘srbijansku iznimku’.

Kao prvo, izbjeglice samo prolaze kroz Srbiju i ne namjeravaju ostati, što može objasniti relativni nedostatak animoziteta prema njima. Međutim, iako izbjeglice također samo traže prolaz kroz Mađarsku i Hrvatsku , njihov tretman tamo se pokazao znatno drugačijim. Da li je to tako jer su ove Srbiji susjedne zemlje već članice EU-a i kao takve možda više ne moraju dokazivati svoje ‘europejstvo’, za razliku od države kandidatkinje poput Srbije?

Srbijanski politički karikaturisti često prikazuju premijera Srbije, Aleksandra Vučića, kao omiljenog štrebera kancelarke Merkel. On je očito potaknut misijom da Srbiju uvede u Europsku uniju, tako što će, na primjer, riješiti spor oko statusa Kosova. Međutim, da je Srbija već zemlja članica EU, Vučić bi se možda ponašao kao njegove kolege populisti u regiji.

Pozitivan stav srbijanske vlade prema izbjeglicama također se ogleda i u stavovima uglavnom provladinih sredstava informiranja, kao i kod mnogih ‘običnih’ Srba, bez obzira na njihova politička uvjerenja. Za vrijeme nedavnog boravka u Beogradu svjedočio sam spontanim, dirljivim primjerima suosjećanja s ljudima koji bježe od rata i siromaštva. Ovaj progresivni pristup izbjeglicama možda proizilazi iz činjenice da je Srbija dom za više izbjeglica iz drugih dijelova bivše Jugoslavije od bilo koje druge države nastale iz jugoslavenskih ratova 1990-ih.

Nadalje, mnogi Srbi su potomci izbjeglica iz Drugog svjetskog rata, a još od vremena Titove Jugoslavije i pokreta nesvrstanih Beograd tradicionalno gleda pozitivno na bliskoistočne Arape i Muslimane. Općenito govoreći, Srbi nisu anti-muslimanski raspoloženi u onoj mjeri u kojoj se to ponekad vjeruje. Anti-albanski i anti-bošnjački (te u manjoj mjeri anti-turski) nacionalistički osjećaji nažalost postoje, ali to treba shvatiti u lokalnom povijesnom kontekstu. U novije vrijeme pojavio se osjećaj solidarnosti s žrtvama vojnih intervencija NATO-a pod vodstvom SAD-a, od kojih je jedna, naravno, bila i Srbija 1999. godine. Još jedan mogući razlog jeste da Srbi sada mogu istaknuti da su se pokazali kao dobri momci, za razliku od nekih svojih susjeda. U svom izvrsnom novom filmu Dnevnik Serbistan, Želimir Žilnik slijedi živote izbjeglica u Srbiji, u odmaralištima iz doba socijalizma koja su sada pretvorena u izbjegličke logore. Donedavno nezaposleno osoblje povratilo si je osjećaj važnosti i samopoštovanja pružajući sigurnost, hranu, odjeću i liječničku pomoć izbjeglicama.

Dakle, kombinacija osnovne ljudske solidarnosti i specifičan povijesni i društveni kontekst mogu pomoći objasniti ponašanje Srbijanaca tijekom izbjegličke krize – što im je sada pribavilo simpatije.

Međutim, tvrdnje Beograda da su prigrlili ‘europske vrijednosti’, za razliku od nekih drugih zemalja članica EU-a, su samo donekle točne.  Europska povijest, kao i povijest Srbije, bogate su primjerima ksenofobije, etničkog i rasnog nasilja i pune su prepreka i ograda – stvarnih i zamišljenih podjednako.

Ako pak Hrvatska ispuni svoju navodnu prijetnju da će izgraditi zid na svojoj granici sa Srbijom po uzoru na Mađarsku, tada bi deseci tisuća izbjeglica mogli ostati nasukani u Srbiji. To bi nesumnjivo moglo promijeniti raspoloženje u Srbiji na gore, pogotovo zato što je sposobnost zemlje da pod kontrolom drži stalne nove dolaske već sada ozbiljno testiran.

To što se neki pitaju kako je moguće da Srbija – naizgled ‘permanentni negativac’ – izbjeglice tretira bolje od mnogih svojih susjeda može se vidjeti kao primjer negativnih nacionalnih stereotipa koji preživljavaju u Europi.

Izbjeglička kriza pruža Srbiji i ostatku Europe mogućnost okretanja novog lista i konačnog napuštanja tamne strane svoje povijesti. Nadajmo se, ne samo zbog izbjeglica nego radi svih nas, da će ova prilika biti iskorištena.

Dejan Đokić, NZZ