Libija, regionalna kriza i međunarodna intervencija

Siriji i Iraku se posvećuje velika pozornost, ali ne smijemo zaboraviti na Libiju. Ta država bi mogla biti dio rješenja za širu regiju. 

Libija naprosto ne smije biti prepuštena sama sebi. Ta zemlja je postala propala država (failed state, op. a.) čiji su građani preživjeli strašne patnje u posljednje četiri godine. Osim toga, do prije nekoliko mjeseci izbjeglice iz Sirije i Iraka, na užasan način iskorištavane od strane krijumčara ljudima, putovale su u Europu upravo iz Libije, riskirajući svoje živote i stavljajući samu Europu pod ogroman pritisak. Sada je došlo vrijeme da se nešto učini, i to odlučno. Unatoč razumljivome strahu, ne treba biti obeshrabren prethodnim neuspjelim pokušajima koji nisu donijeli željene rezultate, nego učiti iz njih.

Iako je međunarodna zajednica – s pravom – fokusirana na Irak i Siriju, Libija također zaslužuje našu pozornost: i kao jedan od izvora problema i kao potencijalno značajan dio rješenja za trenutačnu krizu katastrofalnih razmjera širom Bliskog istoka. U Libiji traje krvavi građanski rat od prošle godine, postoje dvije vlade, a islamisti su također prisutni u značajnome broju. Pozivi za pomoć izvana već su upućivani iz Libije. Međunarodno priznata vlada je bojkotirala nedavne mirovne pregovore pod okriljem UN-a. Ipak, za nadati se je da se može postići kakav-takav mir jer svi ostali scenariji su puno gori. Međutim, ako rezultata ne bude uskoro, bit će potrebno intervenirati vojno.  Ako se ne poduzme ništa, to će neizbježno dovesti do nove katastrofe, i to ne samo humanitarne.

Međunarodna zajednica je razmišljala  o uplivu prije nekoliko mjeseci, na vrhuncu operacije krijumčarenja izbjeglica preko Libije, ali se na kraju ograničila na pojačano prisustvo u Mediteranskome moru. Početkom kolovoza izgledalo je da će Britanija, SAD, Francuska, Španjolska i Njemačka poslati vojnike u Libiju da pomognu međunarodno priznatu vladu i njezine trupe, međutim ni od toga nije bilo ništa. Sada je pak došlo vrijeme kada se nešto mora uraditi, ali treba dobro razmisliti kako pristupiti intervenciji i koje trupe poslati u Libiju. Ako je ikako moguće, intervencija treba biti odobrena u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, bez obzira što je zadnja rezolucija ovoga tijela o Libiji nažalost samo hrpa floskula. Ulogu Rusije, koja je vojno angažirana u Siriji, treba pažljivo razmotriti i ocijeniti (usput, ako vojna suradnja s tom zemljom smanji napetosti sa Zapadom oko Ukrajine i stvori uvjete za iskrene razgovore o svim otvorenim pitanjima, tim bolje). Većina vojnika koji bi bili poslani u Libiju trebala bi doći iz zemalja Arapske lige i Turske (Egipat se već zalagao za intervenciju). Iako većina libijskog naroda možda priželjkuje intervenciju izvana, zbog iračkoga iskustva mogli bi se protiviti prisustvu zapadnih vojnika u svojoj državi. Intervencija uglavnom bez zapadnih trupa ne bi prošla bez svojih partikularnih problema jer neke od zemalja iz šire regije podržavaju jednu od strana u sukobu u Libiji, što zasigurno može otežati uspjeh intervencije i mirovni proces koji bi uslijedio, ali to je rizik s kojim se treba računati.

Potrebno je planirati što će događati dugoročno. Svaka međunarodna vojna nazočnost mora biti podržana od strane većine Libijaca (prilično je sigurno da nikada neće svi biti složni). Politički proces nakon intervencije bit će od presudne važnosti. Strani političari i diplomati morat će raditi sa svojim kolegama u zemlji i stvoriti minimalne uvjete za izbore. To samo po sebi neće biti dovoljno – treba postojati i vjerodostojna vojna prijetnja protiv bilo koga tko bi želio zaustaviti politički proces. Ovisno o situaciji na terenu, broj stranih vojnika mogao bi varirati, ali morali bi postojati vojnici spremni da budu upućeni u Libiju po potrebi. Najvažniji dio političkog procesa ovisit će o samiim Libijcima, i to je nešto u čemu uglavnom nema pomoći izvana. Naime, oni moraju pronaći način kako uskladiti različite političke opcije, a i stranačke milicije. Dakako, to je lakše reći nego učiniti. I najbolje namjere se ponekad osujete nakon prvog susreta s ratobornim lokalnim poglavicom. Konzekventno, međunarodni vojnici bi se mogli naći u situaciji da u ime običnih Libijaca ratuju s raznim lokalnim milicijama.

Ako uspije, intervencija bi mogla biti od ogromne koristi za Libiju i za širu regiju. Mir u Libiji ojačao bi sigurnost i stabilnost u regiji, a mnoge libijske izbjeglice bi se napokon mogle vratiti kući. Zemlja bi mogla poslužiti kao utočište i sirijskim i iračkim izbjeglicama – a zemljopisno i kulturološki im je bliža od Europe, što bi značilo putovanje bez ogromnog rizika prelaska Mediteranskog mora. Nadalje, bezakonje pomaže krijumčarenju ljudi – s funkcionalnijom državom ta strašna trgovina bila bi znatno ograničena. Gospodarstvo bi se vrlo vjerojatno poboljšalo, a životni standard mnogih bi porastao i pokrenula bi se prijeko potrebna obnova zemlje.

Intervencija u Libiji je nešto o čemu međunarodna zajednica mora dobro razmisliti i napokon nešto i učiniti, nadajmo se preko Ujedinjenih naroda. Ako situacija u ovoj zemlji ostane nepromijenjena to bi samo produžilo agoniju u Libiji i stvorilo dugoročne probleme u euro-mediteranskoj regiji.

Dražen Šimić

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s