Kriza podjele vlasti u Bosni i Hercegovini: teorija i praksa

 

Foto: Vijeće ministara BiH

U zadnjih dvadeset godina podjela vlasti je postala dominantan pristup transformaciji i rješavanju sukoba, omiljen od strane nacionalnih i međunarodnih aktera kao sveobuhvatan i pragmatičan način da se završe ratovi i izgradi mir. Unatoč rastućoj popularnosti, nekoliko dugoročnih političkih sustava baziranih na podjeli vlasti – države poput  Bosne i Hercegovine, Sjeverne Irske, Makedonije, Libana i Burundija – suočilo se s jednom od svojih najvećih političkih kriza u 2015. godini.

Najrasprostranjeniji model podjele vlasti je konsocijalnost. Taj model osigurava širu uključenost i izravnu zastupljenost svih etnopolitičkih skupina u procesima upravljanja putem izvršne podjele vlasti, proporcionalne zastupljenosti, grupne autonomije i prava na veto. Mirovni sporazum koji zaraćenim stranama nudi udio u vlasti ima bolje izglede da bude usvojen (Walter 2002) i da dovede do trajnoga mira (Hartzell i Hoddie 2003). Podjela vlasti također je prepoznata kao demokratsko sredstvo koje adresira identitetske razlike i potiče suradnju (McGarry & O’Leary 2009.; Lijphart 2008). Iako do podjele vlasti često dolazi zbog kratkoročnog pragmatizma (Sriram & Zahar 2009), pristaše ove metode tvrde da podjela vlasti postavlja temelje dugoročnome miru, stabilnosti i demokraciji.

Međutim, ne postoji opća suglasnost s ovakvim razmišljanjem. Neki eksperti tvrde da konsocijalnost ne može proizvesti dugoročnu stabilnost. Oni smatraju da takva podjela vlasti podržava međuetničko nadmetanje i da može doći do toga da “etničke vođe napuste bojno polje, ali da nakon kratkoga zatišja pregovaračku sobu pretvore u novo bojno polje” (Roeder & Rothchild 2005., 9). U trenutku kada međuetničko nadmetanje dosegne vrhunac strane se suočavaju s dvije mogućnosti: popustiti ili napustiti (vlast). Rezultati popuštanja mogu biti štetni: pristane li na previše ustupaka, jedna od strana (ili stranka) riskira da bude označena kao izdajnička i gubi potporu birača. Odlazak s vlasti može biti još opasniji, jer čest rezultat ovakvoga scenarija bude smrtonosno nasilje (SISK & Stefes 2005. godine).

Tu dolazimo i do “problema imobilizacije” (Horowitz 2014. godine). Naime, konsocijalnost često dovodi do usporenog procesa odlučivanja: dobrovoljne međuetničke koalicije se teško stvaraju, a pregovori se mogu jako odužiti. Aranžmani podjele vlasti su problematični, u smilsu da “imaju tendenciju da zacementiraju sukobe i ne dopuštaju pregovore” (Horowitz 2014: 12). Kratkoročne prednosti završetka rata sukobljavaju se s dugoročnim željama za nečim boljim od puke odsutnosti rata, ali strane u sukobu ipak nisu spremne promijeniti pravila sustava od kojeg trenutno imaju koristi. Opcije su im opet ograničene: popustiti ili napustiti. Protivnici konsocijacije kao društvenog uređenja tvrde da učesnici u vlasti počinju misliti da im može biti bolje u nekoj drugoj vrsti uređenja tek onda kada se suoče sa stalnim zastojima, te nakon toga traže izlaz iz takve situacije. Iz ove perspektive, stranke na vlasti koje su tu po principu podjele vlasti će vjerojatno prebjeći kada budu suočeni s potpunim zastojem.

Uzmimo primjer Bosne i Hercegovine koja je sada već dugogodišnja konsocijacijska država. Bosna i Hercegovina je usvojila kruti oblik podjele vlasti 1995. godine  kao način da se završi višegodišnji rat. Nastale su institucije poput rotirajućeg tročlanog predsjedništva, s po jednim mjestom u njemu rezerviranim za predstavnika svakog od tri priznata konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi). Međutim, većina političkih ovlasti u zemlji je prenesena na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine (kojom zajedno upravljaju Bošnjaci i Hrvati) i Republiku Srpsku (RS) gdje dominiraju srpske stranke. Za nadgledanje podjele vlasti zadužen je Visoki predstavnik, međunarodni namještenik koji osigurava da se domaći akteri pridržavaju uvjeta iz Daytonskog mirovnog sporazuma. Ovaj dogovor, napravljen da bi se zaštitili vitalni interesi sva tri konstitutivna naroda, doveo je do jednog kontinuiranog niza sukoba između političkih predstavnika.

Zadnja kriza, koja je započela u srpnju 2015, kulminirala je time da je predsjednik RS-a Milorad Dodik pozvao (ne po prvi puta) na referendum o legitimnosti i nadležnosti pravosudnih institucija na državnoj razini. Način na koji je referendumsko pitanje postavljeno otklonilo je svaku sumnju u to kako se od građana očekuje da glasaju: glasači se pitaju da li podržavaju  “neustavno i neovlašteno nametanje zakona” od strane Visokog predstavnika, Suda BiH i državnog tužiteljstva. Dodik je ostao odlučan pri svome stavu usprkos osudama od strane međunarodne zajednice, a odlučni su ostali i Bošnjaci koji žive u RS i koji tvrde da je odluka prekršila njihove vitalne nacionalne interese. Referendum je odgođen sudskim putem, ali do kraja studenog već smo imali novu krizu. Ustavni sud BiH donio je odluku da je nacionalni praznik RS-a diskriminirajući prema drugim etničkim skupinama. Dužnosnici RS-a su uprkos tome održali blagdanske proslave. Dodikova referendumska retorika (također je izjavio da će raspisati referendum o neovisnosti RS-a 2018. godine) osmišljena je tako da donosi ustupke za RS i da drži Bosnu i Hercegovinu na rubu. Svaka nova kriza čini se sve gorom. Nakon donošenja odluke o neustavnosti nacionalnog praznika RS-a, kriza je dodatno pogoršana nakon uhićenja pet bosanskih Srba zbog navodnih ratnih zločina počinjenih 1992. godine . Ovakve odluke, legitimne ili ne, vjerojatno će dati vjetar u leđa tvrdnjama dužnosnika bosanskih Srba da je na djelu “napad na ustavni poredak.” Međunarodna zajednica ima nekoliko opcija na raspolaganju. Visoki predstavnik bi se mogao pozvati na svoje tzv. bonske ovlasti, s namjerom da smiri situaciju. Ove ovlasti su proširene od strane međunarodne zajednice na sastanku u Bonnu u Njemačkoj 1997. Uloga Visokog predstavnika je ojačala i on je od posrednika postao onaj koji donosi obvezujuće odluke koje nadjačavaju odluke bosanskohercegovačkih političara ako oni krše uvjete Daytonskog mirovnog sporazuma. Iako je zadnjih nekoliko visokih predstavnika bilo odlučno u primjeni bonskih ovlasti, sada je na sceni jedna vrsta nevoljkosti da ih se upotrijebi. EU može kao alternativu ponuditi daljnje ustupke kroz svoj Strukturalni dijalog o pravosuđu, kao što je učinjeno zadnji put kada je Dodik prijetio referendum o pravosudnoj legitimnosti 2011.

Kao i u slučaju mnogih drugih kriza, Bosna i Hercegovina će vjerojatno riješiti svoju trenutnu krizu bez otcjepljenja ili upotrebe sile, ali može biti i da će se to dogoditi samo uz pomoć jednog dobro tempiranog vanjskog posredovanja.

Allison McCulloch (prilagođeno), E-International Relations

Reference:

Hall, Peter and Rosemary Taylor. 1996. Political Science and the Three New Institutionalisms. Political Studies XLIV: 936-957.

Hartzell, Caroline and Matthew Hoddie. 2003. Institutionalizing Peace: Power-sharing and Post-Civil War Conflict Management. American Journal of Political Science 47, 2: 318-332.

Horowitz, Donald L. 2014. Ethnic Power-Sharing: Three Big Problems. Journal of Democracy 25, 2: 5-20.

Lijphart, Arend. 2008. Thinking About Democracy: Power-Sharing and Majority Rule in Theory and Practice. London: Routledge.

McGarry, John and Brendan O’Leary. 2009. Power Shared after the Death of Thousands. InConsociational Theory: McGarry & O’Leary and the Northern Ireland Conflict, Rupert Taylor, ed. London: Routledge, pp. 1-60.

Papagianni, Katia. 2010. Power-Sharing, Transitional Governments and the Role of Mediation. Geneva: Centre for Humanitarian Dialogue.

Roeder, Philip G. and Donald Rothchild. 2005. Power-Sharing as Impediment to Peace and Democracy. In Sustainable Peace: Power and Democracy after Civil Wars, Donald Rothchild and Philip G. Roeder, eds. Ithaca: Cornell University Press, pp. 29-50.

Sisk, Timothy D. and Christoph Stefes. 2005. Power-sharing as an Interim Step in Peacebuilding: Lessons from South Africa. In Sustainable Peace: Power and Democracy after Civil Wars, Donald Rothchild and Philip G. Roeder, eds. Ithaca: Cornell University Press, pp. 293-318.

Sriram, Chandra Lekha and Marie-Joëlle Zahar. 2009. The Perils of Power-sharing: Africa and Beyond.African Spectrum 44, 3: 11-39.

Toal, Gerard. 2013. ‘Republika Srpska Will Have a Referendum’: The Rhetorical Politics of Milorad Dodik. Nationalities Papers 41, 1: 166-204.

Walter, Barbara. 2002. Committing to Peace: The Successful Settlement of Civil Wars. Princeton: Princeton University Press.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s