2015. je bila teška godina za Europu. Grčka, masovne migracije i terorizam su neki od brojnih problema koji su suštinski opteretili kontinent i Uniju. U trenutku kada EU srlja iz jedne krize u drugu, pitanja poput ‘što EU predstavlja’ i’ što je zapravo EU’ postaju sve značajnija. Iako je ovaj tekst samo jedan reflektivni pogled na prošlu godinu, ne može se oteti zaključku da postoji nešto duboko kumulativno u svim ovim pritiscima na EU.

Carstva padaju, zemlje propadaju i režimi se slamaju kada su izloženi višestrukim pritiscima koji gomilaju probleme i koji postaju sve složeniji. Kada  problemi nadmaše sposobnost upravljanja takvih organizacija, one se obično raspadaju i ustupaju mjesto novim povijesnim oblicima. Da li je Europska unija danas u takvome položaju?

Sposobnost upravljanja obuhvaća niz različitih stvari. To zahtijeva mehanizme upravljanja koji mogu riješiti goruće probleme, te kulturna i simbolička dobra koja povezuju građane. U slučaju Europske unije, njezini mehanizmi upravljanja dosada su obično bili dobro prilagođeni svijetu rastućeg blagostanja. Poslijeratni razvoj  bio je takav da su sve europske zemlje mogle rasti istovremeno. Osim toga, europska zajednica je u poslijeratnim godinama bila povezana s dva ključna društvena i simbolička iskustva. Prvi od njih bio je Drugi svjetski rat i njegova katastrofalna ostavština. Drugi je bio hladni rat koji je Europi dao jak osjećaj ‘negativne integracije’.  Međutim, kada je hladni rat završio i kada je došao kraj sovjetskoj prijetnji, što je moglo biti to što bi ujedinilo  Europu u budućnosti? U 1990-ima i ranim 2000-ima, suočena s rastućim ekonomskim i društvenim poteškoćama, EU je trebala pozitivne ideale i integracijske norme: npr. privrženost društvenoj pravdi, održivosti i dobrobiti. Ta privrženost često je bila ili latentna ili odsutna.

EU se suočava s nizom kriza koje zajedno prijete infrastrukturi same Unije te dovode u sumnju njenu sposobnost upravljanja situacijom. Kao prvo, globalna financijska kriza prošla je Europom poput rikošeta, stvorivši dugogodišnje ekonomske probleme, spor rast, velike dugove i nezaposlenost. Nakon što je globalna financijska kriza postala kriza Eura, bilanca mnogih europskih država bila je tako loša da je došla do prijelomne točke.

Europske banke, ohrabrene fikcijom da je rizik bio podjednako distribuiran diljem eurozone i izvan nje kupile su  velike količine javnoga i privatnog duga od svojih susjeda i od SAD-a. Kako se ekonomska kriza produbljivala taj dug je postajao ‘otrovan’, a u mnogim slučajevima i bezvrijedan. Europske države su intervenirale da bi zajednički podnijele teret ovoga duga i ubrzo ustanovile da je njihova fiskalna pozicijana na rubu propasti. Nakon toga slijedi začarani krug štednje i prosvjeda. Doba financijske deregulacije je došlo na naplatu. Ako je ova kriza potaknula pitanja o gospodarskoj sposobnosti EU-a, slučaj Grčke stvorio je prekretnicu u ekonomskom i moralnom vodstvu Unije. Kantovski  projekt miroljubivog saveza država koje su stoljećima bile u ratu jedne s drugima bio je utemeljen na Marshallovom planu koji je usmjerio resurse svake vrste u ratom opustošenu Europu. Međutim, inzistirajući na tome da se Grčka suoči sa svojim ‘Versaillesom’ EU je odustala od svoje moralne vizije u korist restriktivnih i kažnjavajućih financijskih pravila. Paradoksalno je da je Njemačka, zemlja koja je imala vjerojatno najviše koristi od poslijeratnih dogovora, postala ta koja inzistira na mjerama štednje kao i na kaznenim mjerama protiv Grčke.

U okolnostima gospodarskog pritiska, europsko društvo – koje je doseglo svoj vrhunac sredinom 1990-ih prema podacima euro-barometra – počinje ispoljavati podjele po nacionalističkim linijama. U Grčkoj je napredovala ekstremna desničarska stranka Zlatna zora, u Velikoj Britaniji UKIP (stranka koja se zalaže za izdvajanje Britanije iz EU-a), a u Francuskoj je Nacionalna fronta dobila značajnu podršku (iako je u drugome krugu zadnjih izbora poražena, op. prev.). Danska narodna stranka nastavlja rasti u toj zemlji. Izolacionistička i ksenofobična retorika postaje opće mjesto u cijeloj europskoj regiji. U ovakvim okolnostima političari se teško nose s iznenadnim i ogromnim migracijskim tokovima u Europi. Ova situacija dodatno intenzivira osjećaj da je EU-ov krhki sustav društvene integracije pod velikim pritiskom.

Predanost kancelarke Merkel otvaranju vrata Njemačke izbjeglicama može se promatrati kao herojski stav u najboljoj tradiciji humanitarnih načela i ljudskih prava, ali takvu predanost ne dijeli velika većina europskih zemalja. Rezultat je jedna vrsta šizofrenog odnosa spram osoba koje traže utočište u Europi. Svi dosadašnji pokušaji unije da osmisli učinkovite politike spram migracije su propali i nastavlja se pritisak na više ulaznih točaka u Europi: od Španjolske do Italije, od Mađarske do Grčke. Neki od tih pritisaka su sada postali toliko veliki da ih je postalo gotovo nemoguće držati pod kontrolom. Dok stotine tisuća ljudi dolaze u Europu s juga i istoka, ono što je ranije opisivano kao ‘mediteranska kriza ‘ ubrzo je postala europska kriza izbjeglica koja prijeti da ‘preplavi’ postojeće politike EU-a.

Još dublji paradoks podcrtava migracijsku krizu u Europi. Pritok izbjeglica u mnogo čemu je druga strana, tj. posljedica pogrešnih ratova pokrenutih nakon 11. rujna i trajne nestabilnosti diljem Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Iako su neke europske zemlje bile protiv ovih ratova, mnoge su bile za. Potpuni neuspjeh ratova u Afganistanu, Iraku i Libiji stvorio je u tim zemljama prazninu u koju je potom stigla brutalna oružana sila. Ljudi koji napuštaju domove i bježe iz Sjeverne Afrike, Iraka i Sirije dolaze u Europu po pomoć. Europa snosi izravnu odgovornost za katastrofalnu situaciju u njihovim matičnim zemljama. Ali,s izuzetkom Njemačke i Švedske, EU je digla ruke pred njihovim patnjama.

Mnogi od globalnih sigurnosnih izazova u sada su na pragu Europe.  Teroristički napad u Parizu označio je nove sigurnosne dileme koje će EU teško riješiti. S jedne strane postoji značajna razlika između vojnog kapaciteta koji Europa posjeduje i na koji se oslanja, te sigurnosnih izazova  s kojima se regija suočava u dvadeset i prvom stoljeću s druge. Nikakva količina borbenih zrakoplova i krstarećih raketa ne može spriječiti malu skupinu naoružanih ljudi da upadnu u koncertnu dvoranu. Pa ipak, još uvijek se čuju ratni bubnjevi. Francuski predsjednik Hollande je pozvao na ‘nemilosrdni rat’  protiv Isila, što je očajničko ponavljanje retorike koju znamo još od vremena Blaira, Sarkozyja i ostalih. Začarani krug nasilja od 11. rujna pa do intenziviranih zračnih napada u Siriji eskalirao je u širi sukob koji je sve dalje od političkoga rješenja.

Tu nije kraj problemima s kojima se Unija suočava. Odluka da se uvede zajednička valuta  dovela je do radikalno povećane ekonomske međuovisnosti.  To se donekle i željelo i planiralo – npr. povećanje obima trgovine i ulaganja u Europi. Međutim, drugi elementi nisu predviđeni. Najvažnije od svega, i kao što smo već rekli, mnoge velike europske banke su počele propadati , s posljedicama koje su se osjetile širom Europe. Veća ekonomska međuovisnost zahtijeva značajnu razinu političke integracije, ali problem je u tome što je  upitno da li je takva integracija izvediva. Kratkoročno, takva integracija nalaže da njemački poreski obveznici pristanu jamčiti za zaduživanje Grčke i drugih zemalja dužnika, te nalaže dužnicima da novac posuđuju i troše na način koji je prihvatljiv za njemačke poreske obveznike. Dugoročno gledano, veća fiskalna koordinacija je potrebna na razini EU-a. Za neke to podrazumijeva sposobnost EU-a da nametne fiskalnu disciplinu. Za druge pak to podrazumijeva sposobnost EU-a za fiskalne transfere.  Razlika između ove dvije perspektive se lako može uočti u zajedničkim institucijamu u Briselu i diljem kontinenta. Rješavanje ovih izazova, kao i način na koji se rješenja traže, počiva na nestabilnim temeljima paneuropske vlasti. U temelje Europe ugravirane su greške koje pod pritiskom mogu prouzročiti kvar i lom između društava i i političkih centara koji čine EU. Podjele se otvaraju između zemalja članica i unutar njih samih te prijete idealu harmoničnog europskog društva.

EU su, kao što njeni kritičari često i tvrde , napravile europske elite (premda nadahnute plemenitim idealima). Kao takvoj, Uniji je nedostajao legitimitet, koji je najčešće počivao na ekonomskom uspjehu i stabilnosti. U demokratskome smislu, legitimitet Unije nema duboke korjene u političkom tkivu država članica. Osim toga, mnoge europske odluke prečesto su bile rezultat borbe između najjačih političkih interesa, a danas to sve više poprima oblik interesa Njemačke. Zbog tih i mnogih drugih razloga, donošenje odluka u EU se često doživljava kao odveć birokratsko, sporo i teško prihvatljivo jer nitko ne polaže račune građanima Europske unije. EU je sada pod pritiskom i postoji jasna opasnost da propadne politički temelj cijeloga projekta.

Europska kultura, kao i sve kulture prije nje, ne smije biti samo rezultat napora elite. Ona mora biti izgrađena na temeljima zajedničkih vrijednosti i uvjerenja koje treba dugoročno stvarati. Bilo je prilika da se počne s tim procesom u razdoblju poslije Drugog svjetskoga rata, ali malo pravih pokušaja. Čelnicima Njemačke i Francuske te njihovim saveznicima bilo je lakše oblikovati Europu u skladu s vlastitom slikom i interesima. Upravljanje Europom uvijek je bilo rezultat kompromisa i interesa vodećih zemalja a rijetko, ako uopće, produkt sveobuhvatne ‘horizontalne komunikacije’ između naroda. Veliki projekti europske kulturne integracije bili su iznad svih infrastrukturalni projekti i izgradnja institucija. To je važno, ali ne zadire u maglovitu i kompliciranu jezgru nacionalnih kultura.

Ovo priznanje znači da će biti  teško zadržati viziju Europe kao Kantovskog mirovnog ujedinjenja, kao primjer združenog suvereniteta i primjer kako demokratska vlast može biti uzdignuta iznad nacionalne države. Važno je također ne izgubiti iz vida činjenicu da je EU postigla mnogo, i da je u boljim vremenima bila blizu ostvarivanju tih ideala. Međutim, sada kad se Unija suočava s ranije opisanim problemima i poteškoćama, vezivna nit koja ju povezuje čini se sve tanjom. Ono što su zamislili arhitekti EU-a bio je jedan čvrst i snažan ideal Europe. Sada pak ostaje da se vidi da li je EU na prekretnici. Neće bili lako, ali nedavni pokušaji reforme institucija mogu biti od pomoći.

Kratkoročno, EU može opstati samo kao metoda rješavanja zajedničkih problema. Takvu EU vrijedi imati ukoliko zaustavi krizu i zaštiti ekonomsko blagostanje svojih građana. Dugoročno gledano, EU ne može opstati bez svojih najvažnijih ideala jer bez njih neće biti ni političke niti društvene integracije koja bi nas povezivala.

David Held i Kyle McNally, Open Democracy