Oznaka: Milorad Dodik

Bosanskohercegovačko postizborno stanje

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Dvije su svari sigurne u dejtonskoj Bosni i Hercegovini: prva, da patriotsku histeriju ne slijedi predviđena katastrofa, i druga, da ta činjenica neće spriječiti novu histeriju za koji dan. Kada je Milorad Dodik 9. januara izazvao posljednju, profesionalni dušebrižnici su opleli po njemu, ali i još više po partijama skraćene „Osmorke“ koja je potpisala koaliciju sa SNSD-om i HDZ-om na državnom nivou, visokom prestavniku Šmitu i svima onima koji podržavaju odlazak SDA u opoziciju. Ko biva da nisu potpisali, ne bi bilo okupljanja u Lukavici, što, naravno, nije tačno iz jednog prostog razloga. Probosanski dio BiH nema ni vojnu, ni ekonomsku niti političku moć da to spriječi.

Nastavi čitati “Bosanskohercegovačko postizborno stanje” →

Kandidatski status je prilika – za nove populističke besmislice

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Europska komisija je preporučila da Bosna i Hercegovina – napokon – dobije status zemlje kandidata. Ovo je rijetko dobra vijest, koja dolazi nakon što je nacionalističko-populističko bratstvo još jednom pobijedilo na općim izborima.  

Nastavi čitati “Kandidatski status je prilika – za nove populističke besmislice” →

Neprimjereni predizborni cirkus

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Gledajući direktan prenos iz Narodne skupštine Republike Srpske, očigledno je da će novoimenovani njemački ambasador u BiH dobiti agreman, što je jedini logičan rezultat našeg djetinjastog poigravanja s državom i državnim poslovima. Ostaće samo još jedan u nizu osjećaj gorčine zbog našeg amaterizma i neozbiljnosti jer ne prestajemo običnim tehničkim pitanjima davati politički karakter. A za to nije kriv samo Dodik već i ostala dva člana Predsjedništva BiH jer je u ovo predizborno vrijeme svima odgovaralo da se digne prašina oko jednog pitanja koje se u politički uređenom svijetu rješava izvan dometa javnosti. Da su htjeli, Džaferović i Komšić bi to i uradili. Ali nisu htjeli.

Nastavi čitati “Neprimjereni predizborni cirkus” →

Vladajući će učiniti sve da se u izbornoj godini ništa ne promijeni

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Kad ste na vlasti, pogotovo kad ste na vlasti jako dugo, zadnja stvar koju želite je promjena vašeg statusa. Ako ste na vrhu, u državi poput BiH doživljava vas se kao nekog bitnog, makar van granica zemlje bili šarlatan i zadnja rupa na svirali.

Nastavi čitati “Vladajući će učiniti sve da se u izbornoj godini ništa ne promijeni” →

Zloćudan Dan Republike

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Politička i društvena kriza u Bosni i Hercegovini zaoštrila se povodom prošlotjednog obilježavanja Dana Republike Srpske, praznika koji su zbog odabranog datuma Ustavni sud BiH i Venecijanska komisija proglasili neustavnim i diskriminatornim, a koji je ove godine pratio niz incidenata, u atmosferi već zatrovanoj hazarderskim političkim potezima srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Nije toliko sporna činjenica da RS ima svoj praznik, mada se i to može lako problematizirati, koliko je konkretni datum 9. siječnja posebno traumatičan za Bošnjake i Hrvate. Tog su dana 1992. poslanici takozvane Skupštine srpskog naroda u BiH proglasili “Republiku srpskog naroda BiH”, s ciljem njenog ostanka u krnjoj Jugoslaviji. Bio je to uvod u masovne pokolje i progone širom teritorija budućeg RS-a, kao i genocid, zbog čega su brojni politički i vojni vođe RS-a u Hagu osuđeni kao ratni zločinci. Logično je da je taj datum nesrpskom stanovništvu neprihvatljiv, štoviše, da izaziva jezu. Ove je godine to podcrtano vrijeđanjem, provociranjem i zastrašivanjem Bošnjaka u nizu gradova: u Prijedoru i Foči su grupe šovena javno slavile Ratka Mladića, u Brčkom je uništen mural posvećen žrtvama Srebrenice, u Gackom su puštane nacionalističke pjesme, u Janji su ispred džamije vrijeđani vjernici i čuli su se pucnji iz vatrenog oružja.

Nastavi čitati “Zloćudan Dan Republike” →

Čekajući razum u BiH

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Pod uticajem pobjede Oktobarske revolucije u Rusiji, u evropskim zemljama bilo je više pokušaja da radnici i seljaci preuzmu ključnu ulogu u društvu. Od 1919. do 1920. u Italiji, naročito na sjeveru, bilo je mnogo demonstracija, protesta, kao i konkretnih preuzimanja fabrika od strane radnika. Ovaj period istoriografija pamti kao “biennio rosso”, dvije crvene godine.

Nastavi čitati “Čekajući razum u BiH” →

Područje bez morala

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i zamjenik predsjedavajućeg u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, sasvim je privatizirao ono što se naziva hrvatskom politikom u Bosni i Hercegovini: ta privatizacija ne podrazumijeva samo odbacivanje principa, skrupula i šire političke slike u korist vlastitih interesa, već i obračun s dobrim ukusom te bezdušno ruganje ekonomskim i socijalnim okolnostima u kojima živi preostalih tristotinjak tisuća bosanskohercegovačkih Hrvata, odnosno četiri milijuna građana BiH.

Prošlotjedna proslava Čovićevog šezdeset petog rođendana u luksuznom ljetnikovcu kod Mostara utoliko je bila manifestacija političke autarkičnosti te osjećaja nedodirljivosti i nezamjenjivosti, uza sve prateće izljeve malograđanštine i kiča, uključujući i javno pokazivanje novoizrađenog grba obitelji Čović, heraldičke sklepotine koja ne svjedoči ni o čemu drugom doli o tome da je naručitelj tog rada pogubio veze s realnošću, sa svojom biografijom i s elementarnom ljudskom pristojnošću.

Nastavi čitati “Područje bez morala” →

Dodik i njegove korisne budale

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Milorad Dodik je populist i provokator. To bi dosad trebali znati svi u BiH. Vjerojatno je dovoljno inteligentan da ne uradi nešto ozbiljno protiv države od koje sjajno živi. S druge strane, dovoljno je bahat da nastavi provocirati, kad treba i koliko god treba. Tako si održava i bilda popularnost kod svojih glasača. Pod uvjetom da mu pali. Nastavi čitati “Dodik i njegove korisne budale” →

Gdje je nestao čovjek: Zašto šuti Dragan Čović?

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Piše: Franjo Šarčević

Razumljivo je kada je bilo kome od tzv. običnih građana preko glave bilo kojeg radovana karadžića i kada ne žele dopustiti da im 24 godine nakon rata, a to je nečiji čitav život, neko takav pokvari dan. U osobne motive bilo kojeg običnog građana bilo bi bezobrazno ulaziti: možda se radi o nekome kome je ideologija Karadžić Radovana ili nekog drugog karadžića donijela mnogo patnje i nesreće, ko je barem svjestan toga da je on kriv što je odrastao u zemlji u kakvoj nije zdravo odrastati, ali baš zato je želio provesti 20. mart 2019. u šetnji obalom ili šumom, a ne u proklinjanju i (b)analiziranju na društvenim mrežama.

Nije razumljivo kada neko ko je profesionalni političar i pri tome još tobože jedini legalni, legitimni i stožerni predstavnik jednog konstitutivnog naroda u BiH, a ime mu je Dragan Čović, na drugostepenu presudu Haškog suda koja Radovana Karadžića osuđuje na kaznu doživotnog zatvora zbog ratnih zločina, etničkog čišćenja i genocida u BiH, nema reći niti jednu riječ. Na službenoj stranici HDZ-a BiH, kako stvari stoje do momenta kad pišem ovaj redak (17:00 po srednjoevropskom vremenu) nema vijesti, saopćenja ili izjave koja se dotiče jučerašnje presude. Nema je ni na drugim mjestima, jer je jednostavno nije ni bilo.

Možda će do reakcije doći nekad kasnije, kada mediji iznude poneku riječ od Čovića, pa od njega ili njegove stranke dođe neka poruka načelne osude svih ratnih zločina koja više neće značiti ništa, no pogledajmo što su do sada prešutjeli tobožnji zaštitnici hrvatskog naroda u BiH.

Ne želim se u tekstovima ponavljati, stoga za opširnije uvide u odnose hadezeovske i dodikovske politike, prethodno – odnose dviju velikodržavnih politika, srpske i hrvatske, koje su obje došle glave bosanskim Hrvatima, upućujem na tekst Što je Hrvatima Republika Srpska? objavljen 10. januara. Dovoljno je ovdje reći: Više od 150 tisuća Hrvata protjerano je iz Republike Srpske, tisuće njih su prošli kroz logore, na desetke i stotine je ubijano u brojnim masovnim zločinima. HDZ i Čović su to prešutjeli, njima nestali Hrvati iz Republike Srpske ne znače onoliko koliko im znači Milorad Dodik. Pokazalo se to i na portalu novina koje služe kao neslužbeni bilten HDZ-a BiH: jedina vijest objavljena nakon presude bila je prenošenje Dodikove izjave kako je „presuda Radovanu Karadžića prilično arogantna i cinična“. Sve se udesilo kao da se to Hrvata ne tiče. A i da se ne tiče, tiče se drugih, Bošnjaka, kojima je Karadžićeva ideologija bila namijenila sudbinu nestanka.

Iz HDZ1990 jučer je stiglo saopćenje koje odudara od čovićevske šutnje. Pod naslovom Presuda velikosrpskoj ideologiji, iz te stranke poručuju:

Niti jedna presuda, a ni ova današnja Radovanu Karadžiću, u Haagu osuđenom na doživotni zatvor, ne može vratiti u život ubijene i ublažiti bol njihovih obitelji, ali mora jasno osuditi pogubnost zločinačke ideologije. Ideologije koja je na ove prostore prije 28 godina donijela nemjerljive količine bola, patnje i stradanja.

Ideologije koja je, nažalost zauvijek, raselila stotine tisuća Hrvata iz velikog dijela Bosne i Hercegovine. Ovakve presude su podjednako važne za suočavanje sa prošlošću, izgradnju pravednijeg društva i bolje budućnosti.

Pravo i pravda su vrlo često suprotni pojmovi, no današnja presuda ipak je djelomična satisfakcija žrtvama te ideologije.

Bilo bi dobro kada u HDZ1990 ne bi stali na osudi velikosrpske ideologije i kada bi smogli hrabrosti za kritički odnos prema onom dijelu hrvatske politike koji je – kako tada, tako i danas – bio vjerni sluga i saveznik rečenog velikosrpstva.

Haški sud utvrdio je neke činjenice kroz višegodišnje sudske procese i to je najjači fakttest vezan za rat 1991-1995. Neprihvaćanje tih činjenica, laganje i izvrtanje, za Milorada Dodika znači demonstraciju moći koja se temelji na trenutnom rasporedu snaga na geostrateškoj mapi svijeta, koji jamči opstanak Karadžićeve tvorevine kojom Dodik trenutno gazduje.

Za Dragana Čovića i većinsku hrvatsku politiku u BiH, šutnja vezana za ovu presudu i – vidjeli smo ranije nakon presude herceg-bosanskoj šestorci – njihovo neprihvaćanje činjenica, laganje i izvrtanje, znači ruganje nad sudbinom nestalih bosanskih Hrvata i delegitimiranje svih hrvatskih političkih zahtjeva u BiH. Čovićeva politika dovela je Hrvate u BiH ispod civilizacijskog minimuma. Nakon mnogo godina praćenja politike i društva u BiH, s iskustvom stotina tekstova, mogu reći jednu jasnu i jednostavnu rečenicu: Nisu ni drugi za pohvaliti, ali Dragan Čović i HDZ su najveći neprijatelji hrvatskog naroda.

P.S. Kraj je 21. marta, Čović i HDZ još ne znaju što bi rekli.

Tekst je objavljen i na portalima Prometej.ba i Fokus.ba

Dodikova lista

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Krajem 90-ih godina prošlog stoljeća Madleine Albright, šefica diplomacije SAD-a, tadašnju politiku Milorada Dodika definirala je kao ‘’dašak sviježeg vjetra na Balkanu’’. Bilo je to vrijeme kada je Dodik bez izbornog legitimiteta, voljom SAD-a, preuzimao vlast u Republici Srpskoj. Onda je on poželio da vlast osvoji na izborima, tj da si osigura izborni politički legitimitet. Izgleda da je vrlo lako zaključio da je za to jedini siguran put nacionalistička retorika. Nastavi čitati “Dodikova lista” →

Sve može… pred izbore

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U motelu u Konjicu Bakir Izetbegović i Milorad Dodik dogovorili pitanja koja su do tada bila višekratno i viseštrano opstruirana. Na tom sastanku 31. jula dogovoren je mehanizam koordinacije na koji se predugo i bezrazložno čeka, a konačno je potpisano i pismo namjere prema MMF-u za novu tranšu kredita. U prvi mah to je ocijenjeno kao odličan rezultat i naznaka pozitivnih kretanja, tj mogućnost dogovora i o naizgled teškim pitanjima. Nastavi čitati “Sve može… pred izbore” →

Kriza podjele vlasti u Bosni i Hercegovini: teorija i praksa

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Allison McCulloch

U zadnjih dvadeset godina podjela vlasti je postala dominantan pristup transformaciji i rješavanju sukoba, omiljen od strane nacionalnih i međunarodnih aktera kao sveobuhvatan i pragmatičan način da se završe ratovi i izgradi mir. Unatoč rastućoj popularnosti, nekoliko dugoročnih političkih sustava baziranih na podjeli vlasti – države poput  Bosne i Hercegovine, Sjeverne Irske, Makedonije, Libana i Burundija – suočilo se s jednom od svojih najvećih političkih kriza u 2015. godini.

Najrasprostranjeniji model podjele vlasti je konsocijalnost. Taj model osigurava širu uključenost i izravnu zastupljenost svih etnopolitičkih skupina u procesima upravljanja putem izvršne podjele vlasti, proporcionalne zastupljenosti, grupne autonomije i prava na veto. Mirovni sporazum koji zaraćenim stranama nudi udio u vlasti ima bolje izglede da bude usvojen (Walter 2002) i da dovede do trajnoga mira (Hartzell i Hoddie 2003). Podjela vlasti također je prepoznata kao demokratsko sredstvo koje adresira identitetske razlike i potiče suradnju (McGarry & O’Leary 2009.; Lijphart 2008). Iako do podjele vlasti često dolazi zbog kratkoročnog pragmatizma (Sriram & Zahar 2009), pristaše ove metode tvrde da podjela vlasti postavlja temelje dugoročnome miru, stabilnosti i demokraciji.

Međutim, ne postoji opća suglasnost s ovakvim razmišljanjem. Neki eksperti tvrde da konsocijalnost ne može proizvesti dugoročnu stabilnost. Oni smatraju da takva podjela vlasti podržava međuetničko nadmetanje i da može doći do toga da “etničke vođe napuste bojno polje, ali da nakon kratkoga zatišja pregovaračku sobu pretvore u novo bojno polje” (Roeder & Rothchild 2005., 9). U trenutku kada međuetničko nadmetanje dosegne vrhunac strane se suočavaju s dvije mogućnosti: popustiti ili napustiti (vlast). Rezultati popuštanja mogu biti štetni: pristane li na previše ustupaka, jedna od strana (ili stranka) riskira da bude označena kao izdajnička i gubi potporu birača. Odlazak s vlasti može biti još opasniji, jer čest rezultat ovakvoga scenarija bude smrtonosno nasilje (SISK & Stefes 2005. godine).

Tu dolazimo i do “problema imobilizacije” (Horowitz 2014. godine). Naime, konsocijalnost često dovodi do usporenog procesa odlučivanja: dobrovoljne međuetničke koalicije se teško stvaraju, a pregovori se mogu jako odužiti. Aranžmani podjele vlasti su problematični, u smilsu da “imaju tendenciju da zacementiraju sukobe i ne dopuštaju pregovore” (Horowitz 2014: 12). Kratkoročne prednosti završetka rata sukobljavaju se s dugoročnim željama za nečim boljim od puke odsutnosti rata, ali strane u sukobu ipak nisu spremne promijeniti pravila sustava od kojeg trenutno imaju koristi. Opcije su im opet ograničene: popustiti ili napustiti. Protivnici konsocijacije kao društvenog uređenja tvrde da učesnici u vlasti počinju misliti da im može biti bolje u nekoj drugoj vrsti uređenja tek onda kada se suoče sa stalnim zastojima, te nakon toga traže izlaz iz takve situacije. Iz ove perspektive, stranke na vlasti koje su tu po principu podjele vlasti će vjerojatno prebjeći kada budu suočeni s potpunim zastojem.

Uzmimo primjer Bosne i Hercegovine koja je sada već dugogodišnja konsocijacijska država. Bosna i Hercegovina je usvojila kruti oblik podjele vlasti 1995. godine  kao način da se završi višegodišnji rat. Nastale su institucije poput rotirajućeg tročlanog predsjedništva, s po jednim mjestom u njemu rezerviranim za predstavnika svakog od tri priznata konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi). Međutim, većina političkih ovlasti u zemlji je prenesena na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine (kojom zajedno upravljaju Bošnjaci i Hrvati) i Republiku Srpsku (RS) gdje dominiraju srpske stranke. Za nadgledanje podjele vlasti zadužen je Visoki predstavnik, međunarodni namještenik koji osigurava da se domaći akteri pridržavaju uvjeta iz Daytonskog mirovnog sporazuma. Ovaj dogovor, napravljen da bi se zaštitili vitalni interesi sva tri konstitutivna naroda, doveo je do jednog kontinuiranog niza sukoba između političkih predstavnika.

Zadnja kriza, koja je započela u srpnju 2015, kulminirala je time da je predsjednik RS-a Milorad Dodik pozvao (ne po prvi puta) na referendum o legitimnosti i nadležnosti pravosudnih institucija na državnoj razini. Način na koji je referendumsko pitanje postavljeno otklonilo je svaku sumnju u to kako se od građana očekuje da glasaju: glasači se pitaju da li podržavaju  “neustavno i neovlašteno nametanje zakona” od strane Visokog predstavnika, Suda BiH i državnog tužiteljstva. Dodik je ostao odlučan pri svome stavu usprkos osudama od strane međunarodne zajednice, a odlučni su ostali i Bošnjaci koji žive u RS i koji tvrde da je odluka prekršila njihove vitalne nacionalne interese. Referendum je odgođen sudskim putem, ali do kraja studenog već smo imali novu krizu. Ustavni sud BiH donio je odluku da je nacionalni praznik RS-a diskriminirajući prema drugim etničkim skupinama. Dužnosnici RS-a su uprkos tome održali blagdanske proslave. Dodikova referendumska retorika (također je izjavio da će raspisati referendum o neovisnosti RS-a 2018. godine) osmišljena je tako da donosi ustupke za RS i da drži Bosnu i Hercegovinu na rubu. Svaka nova kriza čini se sve gorom. Nakon donošenja odluke o neustavnosti nacionalnog praznika RS-a, kriza je dodatno pogoršana nakon uhićenja pet bosanskih Srba zbog navodnih ratnih zločina počinjenih 1992. godine . Ovakve odluke, legitimne ili ne, vjerojatno će dati vjetar u leđa tvrdnjama dužnosnika bosanskih Srba da je na djelu “napad na ustavni poredak.” Međunarodna zajednica ima nekoliko opcija na raspolaganju. Visoki predstavnik bi se mogao pozvati na svoje tzv. bonske ovlasti, s namjerom da smiri situaciju. Ove ovlasti su proširene od strane međunarodne zajednice na sastanku u Bonnu u Njemačkoj 1997. Uloga Visokog predstavnika je ojačala i on je od posrednika postao onaj koji donosi obvezujuće odluke koje nadjačavaju odluke bosanskohercegovačkih političara ako oni krše uvjete Daytonskog mirovnog sporazuma. Iako je zadnjih nekoliko visokih predstavnika bilo odlučno u primjeni bonskih ovlasti, sada je na sceni jedna vrsta nevoljkosti da ih se upotrijebi. EU može kao alternativu ponuditi daljnje ustupke kroz svoj Strukturalni dijalog o pravosuđu, kao što je učinjeno zadnji put kada je Dodik prijetio referendum o pravosudnoj legitimnosti 2011.

Kao i u slučaju mnogih drugih kriza, Bosna i Hercegovina će vjerojatno riješiti svoju trenutnu krizu bez otcjepljenja ili upotrebe sile, ali može biti i da će se to dogoditi samo uz pomoć jednog dobro tempiranog vanjskog posredovanja.

***

Reference:

Hall, Peter and Rosemary Taylor. 1996. Political Science and the Three New Institutionalisms. Political Studies XLIV: 936-957.

Hartzell, Caroline and Matthew Hoddie. 2003. Institutionalizing Peace: Power-sharing and Post-Civil War Conflict Management. American Journal of Political Science 47, 2: 318-332.

Horowitz, Donald L. 2014. Ethnic Power-Sharing: Three Big Problems. Journal of Democracy 25, 2: 5-20.

Lijphart, Arend. 2008. Thinking About Democracy: Power-Sharing and Majority Rule in Theory and Practice. London: Routledge.

McGarry, John and Brendan O’Leary. 2009. Power Shared after the Death of Thousands. InConsociational Theory: McGarry & O’Leary and the Northern Ireland Conflict, Rupert Taylor, ed. London: Routledge, pp. 1-60.

Papagianni, Katia. 2010. Power-Sharing, Transitional Governments and the Role of Mediation. Geneva: Centre for Humanitarian Dialogue.

Roeder, Philip G. and Donald Rothchild. 2005. Power-Sharing as Impediment to Peace and Democracy. In Sustainable Peace: Power and Democracy after Civil Wars, Donald Rothchild and Philip G. Roeder, eds. Ithaca: Cornell University Press, pp. 29-50.

Sisk, Timothy D. and Christoph Stefes. 2005. Power-sharing as an Interim Step in Peacebuilding: Lessons from South Africa. In Sustainable Peace: Power and Democracy after Civil Wars, Donald Rothchild and Philip G. Roeder, eds. Ithaca: Cornell University Press, pp. 293-318.

Sriram, Chandra Lekha and Marie-Joëlle Zahar. 2009. The Perils of Power-sharing: Africa and Beyond.African Spectrum 44, 3: 11-39.

Toal, Gerard. 2013. ‘Republika Srpska Will Have a Referendum’: The Rhetorical Politics of Milorad Dodik. Nationalities Papers 41, 1: 166-204.

Walter, Barbara. 2002. Committing to Peace: The Successful Settlement of Civil Wars. Princeton: Princeton University Press.

(E-International Relations)

Tekst je prilagođen u smislu da su izostavljeni pojedini dijelovi koji nisu relevantni za primjer BiH.