Enver Hoxha: luđak koji je upravljao ludnicom

‘’Enver Hoxha: željezna pesnica Albanije” je čudesna priča o tome kako je jedan čovjek nekažnjeno držao cijelu zemlju taocem punih četrdeset godina.

Između 1944. i 1985. Albanijom je vladao jedan čudni, zapravo potpuno ludi sociopat i diktator po imenu Enver Hoxha. Iako je staljinizam u Europi nestao sa smrću svoga osnivača (ili barem s Hruščovljevim reformama) u Albaniji je ostao neupitan sve do 1990. Kada je Hoxha umro 1985., Albanija je službeno bila treća najsiromašnija zemlja u svijetu. BNP je bio veličine maloga grada a prosječna primanja bila su petnaest američkih dolara mjesečno. Četiri desetljeća kolektivizacije dovelo je skoro do gladi na selu, gdje je Hohxin agresivni izolacionizam značio da su ljudi za poljoprivredu još uvijek koristili tehnologiju iz 1920-ih. Kada se režim konačno srušio, nekoliko godina nakon Hoxhine smrti, za sobom je ostavio umorno, gladno, konfuzno i preplašeno stanovništvo.

Dok su Albanci i albansko društvo uspostavljali demokratsko društvo malo tko je imao vremena ili volje razmišljati o čovjeku koji je vladao zemljom s nezamislivom okrutnošću više od četiri desetljeća. “Enver Hoxha: željezna pesnica Albanije”, knjiga novinara Blendi Fevziua, prvi je pravi životopis diktatora. Iznimno popularna i veoma kontroverzna knjiga u Albaniji prevedena je na engleski, a za nadati se uskoro i na druge jezike.

Enver Hoxha rođen je 1908. u gradu Gjirokasteru na jugu Albanije (tada dijelom Otomanskoga carstva). Čini se da je izbjegavao oca, prostodušnog hodžu koji ga je napustio I otišao raditi u SAD, ostavivši sina svome ujaku Hysenu Hoxhi, gradonačelniku i radikalnome ateistu i anti-kolonijalistu. Fevziu tvrdi da Hoxha nije pokazivao interes za politiku. Otišao je studirati botaniku na sveučilištu u Montpellieru unatoč tome što ga, prema vlastitim riječima, ova oblast nije zanimala. Napustivši studije otputovao je u Pariz gdje se uspješno predstavljao kao predstavnik albanskog komunističkog pokreta te se priključio društvenom krugu komunističkih izdavača i avangardnih umjetnika. Ostao je frankofil cijeloga života, a Francuska je bila jedna od rijetkih zemalja s kojom je Albanija imala bilo kakve odnose.

Nakon povratka u Albaniju Hoxha je imao nekoliko poslova prije nego se priključio pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata. U roku od nekoliko godina, malo poznati i još manje omiljeni Hoxha nekako je uspio doći u vodstvo komunističke stranke. Kako je to ostvareno ostaje, po priznanju autorice životopisa, “jedna od najvećih misterija albanske povijesti”.  Čini se da je dobar dio tajne njegova uspjeha bilo slučajno prijateljstvo s dva jugoslavenska tajna agenata koji su albansku komunističku stranku vodili kao podružnicu jugoslovenske partije i Titovih partizana. Fevziu je posvetila puno vremena ovome poglavlju, tvrdeći da su Jugoslaveni bili ključni u dovođenju Hoxhe na vlast i da su mu pomogli da je učvrsti u nemirnim poslijeratnim godinama. Unatoč tome, Hoxha je prekinuo veze s Titom 1948. zajedno s ostatkom Varšavskog pakta. Poslije se razišao i sa SSSR-om (tvrdio je da je Hruščhov bio izdajica i revizionist), stvorivši neobično savezništvo s Kinom koje je trajalo sve do otvaranja te zemlje prema Zapadu 1970-ih. Kad se razišao s Kinom 1978., Hoxha je uistinu ostao sam.

Jedan depresivni lajtmotiv koji se ponavlja kroz cijelu knjigu su Hoxhine paranoidne čistke. U početku, one imaju nekog kontekstualnog smisla: naravno da će ukloniti suradnike okupatora i političke protivnike – stvari su se naprosto tako rješavale. Međutim, uskoro počinje ubijati suparnike u vlastitoj stranci, uključujući one koje je samo nekoliko godina ranije hvalio kao ratne heroje. Disidenti su bili uklonjeni, a isto će se desiti i svećenstvu i aristokraciji. Stari školski prijatelji i simpatije iz srednje škole također su eliminirani. Osoba koja je Hoxhi dala stipendiju za studij u Francuskoj je pogubljena, kao i prijatelj koji mu je dao besplatno živjeti u svome pariškom stanu. Bivši premijeri, potpisnici albanske Deklaracije o neovisnosti 1912. i osnivači komunističkg pokreta bili su među mnogim žrtvama smaknuća koja su bila uobičajena sve do kasnih 1980-ih.

Hoxha je intelektualce eliminirao u toj mjeri da u vrijeme njegove smrti gotovo nitko u Politbirou Komunističke stranke nije imao više od srednjoškolskog obrazovanja. Jedna od najopasnijih funkcija tijekom Hoxhine vladavine bio je ministar unutarnjih poslova – ubio ih je sve osim jednoga. Kao što jedna žena – čiji je muž bio pogubljen od strane Hoxhe – objašnjava u knjizi: mnogi Albanci imali su grandiozne ideje o tome kako voditi zemlju nakon oslobođenja, ali samo je Hoxha bio spreman ubiti vlastitoga šuru da ih i ostvari.

1967. Hoxha je pretvorio Albaniju u prvu ateističku državu na svijetu. Zatvorio je sve crkve i džamije, a čak je uništio i nekoliko vjerskih građevina od neprocjenjive kulturne vrijednosti. Svećenstvo je bilo jedna od najugroženijih skupina i malo ih je preživjelo strahovladu. U jednoj depresivnoj epizodi, svećenik je likvidiran za „zločin“ krštenja u privatnome domu. Hoxha je čak zabranio i brade zbog njihove povezanosti s islamom i pravoslavljem. Albanski diktator njegovao je kult ličnosti usporediv možda samo s Kim Jong-ilom u dvadesetome stoljeću. Njegovi pisani radovi bili su obvezni čitanja u školama. Hoxha – ili „ujak Enver“ kako je preferirao – poticao je svoj kult tako što je dao pomno prepisati povijesne knjige da bi se,između ostalog, predstavio kao osnivač albanskog komunizma, osnivač albanske Komunističke partije i najvažnija figura partizanske borbe protiv okupatora. To je, naravno, izazvalo ogorčenje među veteranima tih pokreta, ali jedini koji su preživjeli čistke bili su oni koji su živjeli izvan zemlje.

Hoxha je svoj narod držao u konstantnome strahu pozivajući se na opasnost od strane invazije. Dao je izgraditi oko 750 000 betonskih bunkera diljem zemlje, uglavnom na obali i duž granice s Grčkom i Jugoslavijom, ali i u gradovima, parkovima i drugim naizgled slučajnim lokacijama. Osim što su koštali dobar dio BDP-a, bunkeri su koštali života mnoge graditelje koji su uglavnom bili na prislinome radu. Arhitekt bunkera Josif Zagali na kraju je poslan u radni logor u jednoj od Hoxhinih redovnih i uglavnom besmislenih čistki.

Početkom 1960-ih Hoxha i drugi vodeći članovi stranke počeli su živjeti u samoodrživoj četvrti Tirane poznatoj kao Blloku (doslovno: blok). Hermetički zatvoren od ostatka Albanija, Hoxha i njegovi poslušnici rijetko su se usuđivali ići vani. Odluke su radije donosili u svojim dnevnim sobama i salonima.

Enver Hoxha – čudni sociopat, tiranin i masovni ubojica umro je kao slobodan čovjek. Njegova smrt obilježena je sa sedam dana dotada neviđene žalosti. Njegovi memoari, koje je napisao u trinaest svezaka, bili su dokaz Oscar Wildeove poznate maksime da nitko nije dovoljno bogat da otkupi svoju prošlost. Knjiga Blendi Fevziua ukazuje na ovu nepravdu. Njegova pedantna istraživanja, pomognuta otvaranjem prethodno zatvorenih komunističkih arhiva, opisuje strahote diktatora i njegovog režima. Ova knjiga također je važna i na drugi način: daje glas mrtvima, nestalim, prognanim i očišćenima. To što im je dao glas i omogućio da čujemo njihovu priču, nešto što im je Hoxha očajnički pokušao oduzeti, možda je i najveće Fevziuevo dostignuće.

Alex Sakalis, Open Democracy

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s