Suština Europe je u pluralizmu, koji je većim dijelom prošloga stoljeća bio napušten, a zatim ponovno otkriven.

Pitam se da li sam jedini koji misli da se Brexit (politički proces koji će kulminirati referendumom o članstvu u EU, op. prev.) zapravo ne bavi prednostima i nedostacima članstva u Europskoj uniji. O tome raspravljam s Brexitersima (pristašama izlaska iz EU, op. prev.) i čini mi se da se kod njih radi o nečem drugom: oni radije ne bi bili Europljani.

Mislim da znam što to znači biti Europljanin. Moji roditelji su se upoznali dok je otac bio časnik u britanskoj vojsci 1944., a majka mlada udovica s dvoje male djece u jednom selu u Normandiji. Kada smo tijekom 1950-ih živjeli u Londonu moje su polusestre išle u francusku školu.

Sjećam se koliko je Britanija tih 50-ih godina bila izolirana, zatvorena u sebe i ne-europska. Magla je doista skrivala drugu stranu Kanala (La Manche), osim ako niste putovali trajektom od dosadnog Dovera do ružne Boulogne. Jedna određena vrsta nezrelosti i sporosti bila je uočljiva u  zemlji koja je nedavno dobila svoj najveći rat.

Određeni stupanj odvojenosti nikada nije nestao iz engleske kulture. On se najbolje vidi kroz naviku samomitologiziranja (tu moramo isključiti Škote, Velšane i Irce u Engleskoj). Prije samo godinu dana rekao bih da ovaj svijet više ne postoji. Sada znam da je preživio: tvrdoglav i otrovan. Mi možda i želimo biti Europljani, mnogi od nas to žele, ali nam je teško. U međuvremenu, imamo samo loše argumente da se suprotstavimo euromrziteljima.

Što se tiče euroskeptika, najviše cijenim fundamentaliste koji vjeruju da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane. Oni su u krivu, jer svijet više nije takav, no barem su dosljedni. Njih stvarno ne brine to što bi mogli završiti kao siromašna i nesretna zemlja. Divim se ovoj vrsti perverznosti, ali vidim da mi Britanci mjesečarimo prema izolaciji.  Nedavno sam ponovno čitao Tony Judta, Belgijanca po rođenju, Židova i najostvarenijeg pisca o Europi na engleskom. Judt je smatrao da se trebamo suprostaviti Europi i prestati trošiti svačije vrijeme. Ono što me najviše dojmilo je koliko nije volio EU. Slagao se s onima koji su tvrdili da EU nije demokratska i smatrao je da će na koncu spriječiti Europljane da nadiđu odanost nacionalnim državama. Najbolje što je imao reći o EU bilo je da to nije i da ne može postati superdržava, ali da ponekad ipak omogući Europljanima da urade neke dobre stvari zajedno.

Bio sam u Parizu 1971., radeći svoj prvi posao i dobivajući plaću u gotovini kako bih zaobišao problem radne dozvole. Tih dana postalo je jasno da će se Britanija napokon pridružiti tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici. Sa zanimanjem sam čitao The Times u jednom kafiću i shvatio da ću ipak moći raditi po cijeloj Europi bez dozvole. Osjetio sam se slobodnim i kao da već živim u jednom većem svijetu. Međutim, znao sam da mnogi ne dijele moja uvjerenja. Mnogi britanski eurofili su štreberi koji se nisu pokazali učinkovitima u širenju svoje poruke. U srednjoj školi djeca biraju da proučavaju britanski ili američki ustav. Nitko neće priznati da je pročitao Ugovor iz Nice, kao što sam ja jednom učinio.

Ono što me, naivno, iznenadilo kod europskih birokrata je potpuni nedostatak strasti. Doimaju se kao da je rasprava o tome kakva Europa treba biti završena. Osobno, meni je dosadan zastarjeli birokratski novogovor koji se čuje u Briselu: ili je previše složen za mene, ili je kao što ja mislim proizvod navike i samozadovoljstva. Europa se možda može opisati kao ‘utopija s kojom završava povijest’, ali mogao sam vidjeti da je ta utopija neuspjela.

Tony Judt je umro na Manhattanu 2010. U jednom od svojih posljednjih javnih istupa istaknuo je da je “socijalna demokracija” veliki europski doprinos svjetskoj civilizaciji. Sugerirao je da bi tu ideju trebalo braniti. Također je mislio da da bi ova ideja mogla biti putokaz za ‘Europsko stoljeće’. Ne trebamo se bojati izraziti naš strah. Strah od nesigurnosti je legitiman, to je ono što je natjeralo ljude da se drže zajedno. Ovo vrijedi upamtiti dok nas pristaše izlaska iz EU bomardiraju stavom da nas samo strah sprječava da se osamostalimo.

Još uvijek možemo sanjati o Europskom stoljeću. Vjera u Europu dolazi, prije svega, iz uvjerenja da se možemo vratiti retorici tolerancije, odnosno onome što Britanci zovu liberalizam. Suština Europe je u pluralizmu, koji je većim dijelom prošloga stoljeća bio napušten a zatim ponovno otkriven. Pluralizam može preživjeti bilo koju europsku krizu sve dokle mi to želimo.

Svijet se dijeli na one koji vjeruju u ono što zovemo liberalnom demokracijom i na one koji ne vjeruju. Mi Britanci trebamo biti u savezu s ostalim europskim pristašama slobode. I naravno, iako se mora uvijek iznova reći, to najbolje možemo učiniti kao Europljani.

Moje najveće žaljenje glede Europe je način na koji se riječ ‘skeptik’ zloupotrebljava u Velikoj Britaniji. Montaigne, ultimativni Europljanin, misli da bi svatko trebao probati skepticizam. Svi bismo trebali biti skeptični Europljani. Na koncu mi Britanci možda odlučimo da smo Europljani ovog ljeta (na referendumu 23.6 op. prev), ali ja sam daleko od toga da sam siguran u to.

Nick Fraser, Open Democracy

Autor je urednik dokumentarnog serijala Storyville na BBC-u. Napisao je dvije knjige o suvremenoj Europi.

Tekst je prilagođen.