Prvog maja oko stotinu radnika okupilo se u Tuzli kako bi proslavili Dan rada i prosvjedovali protiv iznimno nesigurnih okolnosti u kojima žive u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

Tuzla je nekada bila regionalni industrijski centar i važna za gospodarski razvoj zemlje. Međutim, u posljednjih nekoliko godina grad je doživio dramatičan ekonomski pad koji je doveo do prosječne stope nezaposlenosti od 55%.

Tuzla je grad s tradicijom aktivizma i protivljenja nacionalističkim političkim snagama, uključujući najteže razdoblje 1990-ih. Mnogi tvrde da je razlog tome između ostalog i snažan, uvezan radnički pokret. Situacija danas je nažalost teška. “Tuzla je crveni grad. Ovo je nekada bio jedan od najproduktivnijih industrijskih gradova u Jugoslaviji, a sada žele da postane zelena!” Ova metafora boja odražava koliko tuzlanski radnici osjećaju politički i ekonomski pritisak. Stranačke politike žele transformirati ljevičarski politički identitet grada i uskladiti ga s dominantnom nacionalističkom orijentacijom drugdje.

Na praznik rada, oko stotinu radnika okupilo se ispred spaljenih ruševina bivše općinske zgrade (zapaljene tijekom prosvjeda koji su potresli zemlju u veljači 2014.). Protest je organizirao nezavisni Sindikat solidarnosti. Na pitanje da li su očekivali veći odziv na tako značajan dan, demonstranti su se požalili na opću apatiju među ljudima, kao i na podjele među sindikatima, od kojih su neki navodno bliski vlastima. Radnik A. tvrdi da “oni u većim sindikatima samo iskorištavaju svoje radnike. Sredstva od članarine koriste za svoje privatne tvrtke i nikada se ne protive političarima ili korumpiranim direktorima”. Osim toga, mnogi radnici govore o zastrašivanju. Tvrde da njihove kolege, prijatelji i suradnici nisu došli na demonstracije jer se boje da će ih poslodavci vidjeti i prepoznati, čime bi riskirali gubitak posla. ”

“Čak i oni koji imaju posao dobivaju daleko manje od minimalne plaće, i to naravno šteti našoj borbi jer ljudi su spremni prihvatiti bilo koji kompromis … ovdje život vrijedi manje od 100 maraka, to je problem! “, navodi E, bivši radnik u kemijskoj industriji čija je firma otišla u stečaj.

Ove podjele su u određenoj mjeri primjetile i mlađe generacije. Student psihologije S. kaže: “Tijekom prosvjeda 2014. počelo se uviđati nepostojanje radničke klase i nedostatak jedinstva. Mnogi mladi ljudi su se počeli dijeliti zbog sitnih političkih interesa. Te podjele su obespravile mnoge ljude i to je razlog što je puno njih izgubilo vjeru u bilo kakve promjene i zašto nisu išli na provomajske proslave. ”  J. dodaje: “Mladi su često sudjelovali u prosvjedima, jer su vidjeli situaciju u kojoj su bili njihovi roditelji i pokušali su učiniti nešto da bi promijenili situaciju.”

Stopa nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini, a posebno u Tuzli, pogoršava se od ranih 2000-ih. Neki tvrdi da je počelo i ranije kada je jaki val privatizacije i grabežljivog kapitalizma pogodio sve industrije i sve tvrtke koje su preživjele rat. Tuzlanski kanton ima stopu nezaposlenosti od 55%, a veliki broj radnika nisu primili ni plaće niti doprinose mjesecima.

Kako u takvim uvjetima slaviti praznik rada? Radnici se sjećaju prvog maja u socijalističkoj Jugoslaviji. “Ovaj dan smo nestrpljivo čekali, raspravljali što ćemo raditi na taj dan, gdje ćemo svi zajedno ići. Danas ljudima nije do slavlja. To je veliki poraz za grad poput Tuzle koja je nekada bila najveće industrijsko čvorište u Bosni, a možda čak i u cijeloj Jugoslaviji! “, kaže D. koja je izgubila posao prije nekoliko godina, u isto vrijeme kada i njezin suprug.

Ima međutim još nešto što je izgubljeno zbog društveno-ekonomskog propadanja crvenog grada. Od vremena Austro-Ugarske monarhije Tuzla je bila jak industrijski centar koji je privlačio radnike iz cijele regije. Kemijska i energetska industrija te rudarstvo stvorili su veliku, etnički raznoliku radničku klasu, jaku po broju i po jedinstvu. Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine, neposredno prije raspada jugoslavenske federacije, Tuzla je bila jedini grad u Bosni i Hercegovini gdje je pobijedila antinacionalistička koalicija. Ta koalicija vladala je gradom tijekom rata i nastojala je zadržati međuetnički dijalog i jedinstvo u vrijeme dok je grad bio pod opsadom. Građani različitih generacija i porijekla s ponosom govore o jedinstvenosti Tuzle u tom smislu – o fenomenu ukorijenjenom u snagu radničkog pokreta. Bez obzira radi i se o mitu ili ne, radnička solidarnost je služila kao društvena poveznica, čak i kada je ostatak zemlje otšao u ponor etničkih sukoba.

Tuzlaci se drže ove pripovijesti na različite načine i iz različitih razloga. Štoviše, oni i dalje žele braniti Tuzlu od onoga što doživljavaju kao nacionalističku opsadu od strane političkih stranaka koje žele homogenizirati bh društvo kroz ekonomske politike koje bi izazvale dodatne podjele. Urušavanje tuzlanskog industrijskog potencijala pošast je koja nadilazi tragediju nezaposlenosti i sloma proizvodnje u BiH. Fragmentacija i politizacija sindikata, otpuštanja zbog lošeg upravljanja, neučinkovitosti ili zbog korupcije podrivaju vrijednosti radničkog pokreta.

Ovo nije tek još jedna priča o predatorskom kapitalizmu, odnosno neuspjeloj tranziciji u post-jugoslavenskom društvu. Otuđenje je čest nusprodukt agresivne ekonomije bilo gdje, ali za ljude u Tuzli to je udar u samo srce grada i u njegovu jedinstvenu povijest otpora.

Anna Calori, Open Democracy

Foto: Tuzlanski.ba