Turska i Njemačka: satira kao neprijatelj?

Prije nekoliko tjedana satiričar njemačkog kanala ZDF Jan Böhmermann postao je najnovija žrtva turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove međunarodne inicijative da ušutka glasove i mišljenja s kojima se ne slaže – pogotovo kada ti glasovi dolaze od onih koji mu nisu skloni. Nažalost svi smo se već navikli na spremnost Ankare na sužavanje slobode govora, na hapšenje i zatvaranje novinara, akademika i komičara. Sada se čini da je i Berlin postao dio te nepoželjne priče. Nakon što je Böhmermann pročitao nekakvu opscenu pjesmu protiv Erdogana, njemačka kancelarka Angela Merkel osudila je ponašanje njemačkoga komičara kao nešto neobranjivo. Takav stav sugerira da bi se Böhmermann mogao suočiti s posljedicama. Naime, njemački zakon zabranjuje vrijeđanje stranih šefova država. Da, dobro ste pročitali: Njemačka ima zakon koji zabranjuje svojim građanima da napadaju npr. Vladimira Putina, ili do prije osam godina George W. Busha. Böhmermann može biti optužen za prekršaje iz stavka 103 koji nosi do tri godine zatvorske kazne (usput rečeno, njemačka vlada planira ukinuti taj kontroverzni zakon 2018. godine).
Böhmermannova pjesma, koja sadrži osvrte na miris Erdoganovih fekalija, nastranu ljubav prema životinjama i malome penisu, niti ima političku vrijednost niti je smiješna. Međutim, to je i dalje satira s obzirom na to kako i gdje je prikazana – na Böhmermannovom televizijskom programu Neo Magazin Royale. Svaki TV gledatelj će ovaj program prepoznati kao satirički, po uzoru na klasične sheme: uvod, malo stand-up komedije, nekoliko pjesama, par skečeva i ponekad razgovor s gostom (inače, Böhmermann i njegovo osoblje otišli su na pauzu najmanje do svibnja 2016.). Premda to nije jedina stvar koju treba uzeti u obzir, mjesto prikazivanja pjesme ukazuje da se ovaj zapravo neukusni napad na Erdogana tretira kao oblik slobode govora, a to je nešto što je kancelarka Merkel navodno spremna beskompromisno braniti. Međutim, kao što su mnogi analitičari istaknli, Berlinu trebaju njegovi sve više paranoidni i autoritarni turski partneri kako bi se zaustavio nekontrolirani priliv izbjeglica i imigranata.
U takvome političkom okruženju vidimo da su europske vrijednosti slobode izražavanja možda malo fleksibilnije nego što se nekada mislilo. Na prijelazu u novi milenij kazahstanski diplomati u Londonu tražili su od vlade Tonyja Blaira da zabrani Borata (tj Sachu Baron Cohena) i njegov satirični portret ove centralnoazijske republike. Britanski odgovor, srećom, bio je predvidiv: pristojan odgovor o političkom humoru kao prirodnom pravu u liberalnim demokracijama. Međutim, kao što smo vidjeli iz reakcija na izazivačku satiru francuskog magazina Charlie Hebdo, mnogi u Europi postaju sve oprezniji da ne uvrijede osjetljive čitatelje izvan granica Europske unije. To je možda i razumljivo s obzirom da su mnoge od kritika francuskog magazina usmjerene na vjerske skupine, tj. na grupe privatnih osoba, dok su napadi na javne osobe poput Pape prihvaćeni kao dio francuske tradicije društvene kritike.
Slučaj Böhmermann – ako optužnica bude podignuta – predstavlja nešto sasvim drugačije s obzirom da šefovi država, posebno ako su imbecili ili općenitno grozni, zaslužuju biti predmet ismijavanja. Čemu onda satira služi ako ne možete ismijavati one na vrhu političke piramide? Čak i u srednjem vijeku u Europi su se ismijavali vlastima koristeći dvorske lude i podrugljive pjesme. Moramo zapravo biti zahvalni Erdoganu zato što smo saznali za ovaj smiješni njemački zakon koji predstavlja opasan primjer političke korektnosti u svom najgorem obliku. Kao što je primijetio jedan komentator, “Ovaj slučaj nije Watergate (skandal koji je doveo do ostavke Richarda Nixona, op. prev.), ali je vjerojatno imao puno više utjecaja na politiku nego što ga prosječan novinar ima u cijelome svom životu.”
Ova osovina (Berlin-Ankara) koja želi nametnuti svoju viziju ‘ukusa’ u satiri pokazuje koliko je važno da kulturni djelatnici ukazuju na važna pitanja u današnjem svijetu u kojem je pisana riječ mrtva, vijest zabava, a Facebook osnovno sredstvo informiranja. Vraćajući se s radionice Europske asocijacije međunarodnih studija prošao sam kroz željezničku stanicu u Frankfurtu. Vidio sam veliki znak na arapskom i engleskom jeziku koji izbjeglice usmjerava do informacijskih centara i zamislio sam se. Iako izbjegavam aktivizam u svome pisanju, moram iskoristiti ovu priliku da pozovem sve koji rade na područjima obrazovanja i politike da zahtijevaju od naših vođa – svakog od njih – da im se imamo pravo rugati. Ako erdogani ovoga svijeta nadvladaju merkelove, svijet će postati mjesto bez smijeha.

Robert A. Saunders, E-IR

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s